Josif Staljin
 |
|
|
|
|
|---|---|
| U službi 24. siječnja, 1924. – 5. ožujka, 1953. |
|
| Prethodnik | Vladimir Lenjin |
| Nasljednik | Georgij Malenkov |
|
|
|
| U službi 6. svibnja, 1941. – 5. ožujka, 1953. |
|
| Prethodnik | Georgij Malenkov |
| Nasljednik | Vjačeslav Molotov |
|
|
|
| Rođenje | 18. prosinca, 1878. Gori, Rusko Carstvo (danas Gruzija) |
| Smrt | 5. ožujka, 1953. Moskva, SSSR (danas Rusija) |
| Politička stranka | KP SSSR |
| Supruga | 1. Ekaterina Svanidze 2. Nadežda Allilujeva 3. Roza Kaganovič |
Josif Staljin (gruzijski:იოსებ სტალინი = Iosseb Stalini, ruski: Иосиф Сталин) (Gori, Gruzija, 18. prosinca 1878. - Moskva, 5. ožujka 1953.) bio je sovjetski političar i državnik.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Detinjstvo
Staljin je rođen u Gruziji u mestu Gori. Njegov otac Visarion Džugašvili bio je obućar po zanimanju. Njegova majka Ekatarina Geladze bila je kmet od rođenja. Njihovo troje ostale dece umrlo je mlado: Josif, zvani „Soso“ (na gruzijskom jeziku Josif od milošte) bio je jedinac. Visarion Ivanovič Džugašvili je takođe bio kmet ali je oslobođen i postao je obućar. Staljinov otac je bio nadprosječnoj inteligentan što je dokazano njegovi poliglotskim sposobnostima (govorio je:Gruzijski, Ruski, Armenski i Turski jezik), ali životna razočarenja i prije svega smrt djece stvorili su od njega alkoholičara još prije Staljinova rođenja. Imao je vlastitu obućarsku radnju ali je ubrzo bankrotirao zbog problema s alkoholom pa je bio prinuđen da radi u fabrici obuće u Tiflisu. Svoj vlastiti neuspjeh otac je iskaljivao maltretiranjem obitelji
Jedan od ljudi za koje je Ekatarina prala veš i čistila kuću bio je jevrejski trgovac iz Gorija, David Papismedov. Papismedov je malom Jozefu koji je pomagao majci u ovim poslovima davao novac i knjige na čitanje i pružao mu podršku što je na Staljina ostavilo veliki utisak pa su ostali doživotni prijatelji.
[uredi - уреди] Školovanje
Nakon žestoke obiteljske svađe o budućoj karijeri Staljina to jest njegovoj školi Visarion Ivanovič je izazvao tučnjavu u lokalnom kafiću i potom bio izbačen iz grada Gorija pa je otišao da živi u Tiflis. Sa osam godina protiv očeve želje Staljin je započeo svoje školovanje u crkvenoj školi u Goriju koju završava kao jedan od najboljih u svojoj generaciji bez obzira na činjenicu što je tamošnji obavezni jezik bio ruski.
Iako se kasnije trudio da prikrije svoje gruzijsko poreklo Staljin je tokom svog detinjstva bio fascinirani gruzijskim folklorom. Priče koje je čitao govorile su o gruzijskim brđanima koji su se hrabro borili za gruzijsku nezavisnost. Staljinov omiljeni junak iz ovih priča bio je legendarni brđanin po imenu Koba. Zbog toga je nagovorio sve svoje drugove iz razreda da ga zovu Koba, a ovaj nadimak će postati i njegov prvi revolucionarni nadimak. Bio je odličan đak i završio je školu kao prvi u klasi zbog čega je se četrnest godina dobio stipendiju za nastavak školovanja u Tiflisu na Teološkom seminaru, obrazovnoj instituciji ruske pravoslavne crkve koju je pohađao od 1894. godine. Izdržavao se tako što je pored male stipendije koju je dobijao takođe pevao u crkvenom horu za šta je dobijao platu. Iako je njegova majka želela da bude sveštenik (čak i nakon što je postao lider Sovjetskog Saveza) seminar je pohađao ne zato što je bio religiozno opredeljen već iz razloga što je to bila jedna od retkih mogućnosti za obrazovanje u Gruziji zato što su predstavnici vlasti bili nevoljni da dozvole formiranje gruzijskog univerziteta.
[uredi - уреди] Revolucionar
Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhitila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Da ne bismo nabrajali sva njegova uhićenja, spomenut ćemo da je između 1902. i 1913. godine Staljin uhićen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta uspio je pobjeći. Njegov zadnji izgon dogodio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine.
U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju da bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine nakratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinova dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili, Lenjin je odbacio.
[uredi - уреди] Uspon na vlast
Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno s Jakovom Sverdlovim i Leonom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata s najviše šansi da naslijedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga, Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga pedesetog rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika.
[uredi - уреди] Industrijalizacija
Kritike koje pada na račun Staljina dolaze prije svega zbog milijuna ubijenih stanovnika Sovjetskog Saveza između razdoblja kasnih dvadesetih i kasnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvu rundu tih pokolja čini postupak ubrzane industralizacije. Budući da Sovjetski Savez nije imao financijskih sredstava za gradnju industrije, Staljin naređuje oduzimanje ljetine od seljaka nakon čega bi se ona prodavala na svjetskom tržištu da bi se skupio novac za kupnju tvorničkih strojeva. Tijekom tih događaja koji počinju 1928., ali se događaju prije svega u razdoblju 1931. - 1934. procjenjuje se da je umrlo prije svega od gladi deset milijuna ljudi, jer toliki ih broj nedostaje na popisu stanovništva iz 1937. Ukrajinci su to crno razdoblje, kad ih je bilo umrlo od gladi 3.5 milijuna, nazvali Gladomor. Da je situacija u južnom SSSR-u postala očajna, vlada u Moskvi znala je još 1933. godine kada izdaje naređenje da se spriječi odlazak ljudi iz toga područja u druge dijelove zemlje zbog širenja "proturevolucionarnih" laži. Ipak, pravo iznenađenje dolazi iz popisa stanovništva 1937. godine kad, čuvši rezultat, Staljin izražava realni užas i naređuje vršenje novog popisa koji će prikazati povoljniji rezultat za državu.
Staljin je realno znao da će doći do gladi, ali ne takvog pomora, što ga ipak ne oslobađa odgovornosti. Koju godinu kasnije u svom, na zapadu poznatom, govoru tvrdi: "Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna - statistika".
Njegov drugi govor na početku prve petoljetke krajem dvadesetih godina dvadesetog stoljeća pokazao se potpuno istinit: "U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti."
| Proizvedeno dobro | 1928 g. | 1932 g. | 1937 g. |
|---|---|---|---|
| Liveno gvožđe, mln. т. | 3,3 | 6,2 (188 %) | 14,5 (439 %) |
| Čelik, mln. т. | 4,3 | 5,9 (137 %) | 17,7 (412 %) |
| Obojeni metali, mln. т. | 3,4 | 4,4 (129 %) | 13 (382 %) |
| Ugalj, mln. t. | 35,5 | 64,4 (181 %) | 128 (361 %) |
| Nafta, mln. t. | 11,6 | 21,4 (184 %) | 28,5 (246 %) |
| Električna energija, mlrd KWS | 5,0 | 13,5 (270 %) | 36,2 (724 %) |
| Papir, hilj. т. | 284 | 471 (166 %) | 832 (293 %) |
| Cement, mln. t. | 1,8 | 3,5 (194 %) | 5,5 (306 %) |
| Šećer, hilj. т. | 1283 | 828 (65 %) | 2421 (189 %) |
| Automobili, hilj. kom. | 0,8 | 23,9 (2987,5 %) | 200 (25000 %) |
| kožna obuća, mln. pari | 58,0 | 86,9 (150 %) | 183 (316 %) |
Ova ubrzana industralizacija u koju pored ostalog spada i mnogo drugih industrijskih grana (na primjer s 700.000 proizvednih traktora SSSR drži 40 % svetske proizvodnje) će imati ubitačne posljedice po stanovništvo tako da od prisilne koletivizacije i oduzimanja plodova poljoprivrednicima kako bi se oni prodali, pa s tim novcem kupile na stranom tržištu industrijske mašine po nekim procenama umire prije svega od gladi između 7 i 13 miliona ljudi (uračunat i hlodomor) [2][3].
Na kraju država koja je 1922. godine posjedovala samo 13 posto industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije, 1941. je druga svetska industrijska sila [4] bez čega bi SSSR bio izgubio Drugi svjetski rat.
[uredi - уреди] Partijske čistke
 |
 |
| Nikolaj Ježov, šef NKVDa hoda s Staljinom na gornjoj slici iz tridesetih godina dvadesetog veka. Pošto je Ježov uhapšen (1939), osuđen i streljan 1940. godine, on je "izbrisan" s svih službenih slika od strane sovjetskih cenzora.[5] |
Staljinov razlog za ciljane čistke u tridesetim godinama možemo naći u partijskom kongresu koji se dogodio tijekom siječnja 1934. godine. Tijekom tadašnjeg glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin je dobio najviše negativnih glasova od svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju jest Sergej Kirov koji na ovaj način postaje konkurent za vlast. Smrt popularnog Kirova u atentatu 1. prosinca 1934. godine dovodi do početaka čistki "proturevolucionarnih" elemenata. Proći će više od godine dana prije nego što ove početne čistke stignu do razine masovnih uhićenja i likvidacija koje se događaju između 1936. - 1939. Prvobitna oštrica ovih akcija bila je usmjerena na članove partijskog kongresa iz 1934. godine (pogubljeno njih 90 posto) i bivše, sada već umirovljene političke protivnike (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), ali ona je tamo ostala. Najveći je broj žrtvi na kraju izazvala tajna služba uredbama da se u svakoj općini mora naći i uhititi točno određeni broj "narodnih izdajnika". Većina tako privedenih ljudi bila je potpuno nevina za zločine zbog kojih su osuđeni. Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava u ove kratke 3 godine bio 2 milijuna. Bez obzira na ovaj masovni broj smaknutih ljudi, dugotrajnu najveću štetu donijelo je likvidiranje rukovodećih vojnih kadrova (Tuhačevski, Bliher i dr.) što prouzročuje katastrofalne posljedice u vrijeme početka rata.
[uredi - уреди] Drugi svjetski rat
Napad Njemačke na Sovjetski Savez prouzročio je na svom samom početku kratki živčani slom kod Staljina koji se desetak dana isključio od svijeta. U trenutku kada su se napokon Molotov, Berija i drugi dužnosnici usudili doći u njegove sobu, on ih je samo pitao jesu li ga došli pogubiti zbog štete nanesene domovini. Razlog za takvo razmišljanje nije teško uočiti. Veliki početni njemački uspjesi, prije svega u zraku, posljedica su toga što se sovjetska avijacija nalazila u svojim napadačkim pozicijama prema protivniku, to jest ona je bila postavljena tako da po naređenju može početi bombardirati Njemačku. To je u prijevodu značilo da njemačka avijacija može napasti i uništiti sovjetske zračne baze. Rezultat toga potpuno je uništenje sovjetskih zračnih snaga.
Sreća se u ratu na kraju okrenula na stranu Staljina jer je on, za razliku od Hitlera, slušao savjete svojih generala. Tipična razlika koja donosi pobjedu između njih dvojice nalazila se u pristupu. Staljin bi na sastanku s vojnim rukovodstvom izdao naređenje i onda ga povukao ako bi se njemu suprostavili generali. Hitler je smatrao da je uvijek u pravu. Tijekom vođenja ovog rata velik broj politički postavljenih generala već je do 1942. godine bio smijenjen sa svoje dužnosti i zamijenjen možda manje politički podobnima, ali sposobnijim vojnicima. Nijedan nesposoban general na kraju nije ostao na svom prvobitnom položaju, bez obzira na prijateljstvo s vođom Sovjetskog Saveza. Tijekom rata ovaj vođa svjetskog komunizma nikoga nije štedio, tako da mu i je sin poginuo za domovinu.
Kraj rata nalazi Sovjetski Savez teritorijalno proširen sa skupom satelitskih država između sebe i kapitalističkog zapada.
[uredi - уреди] Zadnje godine
Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu, izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima (tzv. Rezolucija Informbiroa protiv KP Jugoslavije), a Ždanova smrt iste godine će po memoarima Lavrentija Berije postati jezgra kasnije ćistke doktora. To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u siječnju 1953. godine naredio je uhićenja mnogih moskovskih liječnika, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubojstva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine tridesetih godina 20. stoljeća, ali je Staljinova iznenadna smrt 5. ožujka spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Nikita Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.
[uredi - уреди] Nasljednici
Neočekivana Staljinova smrt bacila je vrh komunističke partije rasulo jer je njegov određeni nasljednik Andrej Ždanov čiji sin će oženiti Staljinovu kćer umro još 1948. godine. U borbi za vlast učinilo se na prvi pogled da je pobjedu ostvario Georgij Maljenkov koji 1953. godine ima podršku KGB-a, ali već dvije godine kasnije on gubi svoj položaj u korist Nikite Hruščova koji ga smjenjuje, uz pomoć protustaljinističkih snaga.
Glavna osoba tijekom desetogodišnje borbe za nasljedstvo Staljina koja potom usljeđuje postaje Mihail Suslov. Moć koju posjeduje 1953. godine na svojoj poziciji šefa propagande on koristi za kadrovske promjene na svim razinama. Budući da nije posjedovao ambicije za izravno vladanje državom, on prvo pomaže Nikiti Hruščovu da stupi na vlast, samo da bi 1964. postao pokretač njegova smjenjivanja i postavljanja na čelo države Leonida Brežnjeva na čelo države. Do svoje smrti 1982. godine Suslov je glavni, nedodirljivi ideolog komunističke partije Sovjetskog Saveza što ga čini Staljinovim nasljednikom. Jurij Andropov i Mihail Gorbačov, koji su bili njegovi ljudi, postaju vođe Sovjetskog Saveza nekoliko godina nakon Suslove smrti.
[uredi - уреди] Brak i porodica
Staljinova prva žena bila je Ekatarina Svanidze koja je umrla posle samo tri godine braka 1907. godine. Na njenoj sahrani Staljin je izjavio da su sa njom nestala i sva topla ljudska osećanja prema drugim ljudima jer je samo ona umela da zaleči njegovo srce. Sa njom je imao jednog sina Jakova Džugašvilija sa kojim se nije najbolje slagao. Jakov je služio u Crvenoj armiji 1941. i bio je zarobljen od strane Nemaca nakon čega postaje moćno propagandno oružje. Prvo Nemci 1941. bacaju letke kojima pozivaju vojnike Crvene Armije da se predaju, jer ako je to učinio sin od Staljina tada mogu i oni, a nakon bitke kod Staljingrada Nemci su ponudili da ga razmene feldmaršala von Paulusa (zarobljen 31.1. 1943.) na što Staljin odgovara „i ja bi mjenjao vojnika za feldmaršala“ što će biti korišteno u sovjetskoj propagandi. Nakon takvog odbijanja Jakov je izvršio samoubistvo ili bio ubijen od Nemaca 14.4. 1943. zavisno od različitih izvora i svedoka tako da se ni do dan danas ne zna pravi uzrok njegove smrti.
Staljinova druga žena Nadežda Alilujeva umrla je 1932. god.; izvršila je samoubistvo pucajući u sebe nakon jedne žučne rasprave sa Staljinom. Prema tvrdnji njene ćerke Nadežda je napisala oproštajnu poruku čiji sadržaj je bio delom politički, a delom lične prirode. Prema zvaničnoj verziji umrla je od bolesti ali mnogi i danas veruju da ju je Staljin ubio. Po nekim izvorima Staljin je na njenoj sahrani izjavio: „Umrla je kao neprijatelj“. Sa njom je imao dvoje dece; sina Vasilija i ćerku Svetlanu. Vasilij je bio vazduhoplovac i uz očevu pomoć vrlo brzo je napredovao u službi tijekom njegovog života. U trenutku očeve smrti navodno je bio optužio Beriju i tadašnje glavne partijske vođe za ubojstvo pa je ubrzo uhapšen i osuđen na robiju s koje će biti pušten 1960. godine. Umro je 1962. god. navodno od posledica alkoholizma. Staljin je jedino bio blizak sa ćerkom Svetlanom ali je i ona kada je porasla emigrirala iz Sovjetskog Saveza 1967. god.
Zadnje Staljinove dete je bio Konstantin Kuzakov koji se rodio 1911. godine. Njegova majka je bila Maria Kuzakova, Staljinova ljubavnica tijekom njegovog izgnanstva u Sibiru. Tijekom svoje vladavine Staljin je s jedne strane pomagao Konstantinu tako da je on dobivao visoke partijske dužnosti, ali nikada toliko visoke da bi upao u oči. Na kraju on je bio jedino Staljinove dijete koje je imalo više manje normalan život.
Nakon napuštanja rodne grude Staljin je vrlo rijetko posjećivao majku koja je nastavila živjeti u Gruziji gdje će i umrijeti 1937. god. Iako ju je rijetko posjećivao Staljin se pobrinuo da ima ugodan život što je postala briga Berije koji ju je smjestio u dvorac carskih podkraljeva Kavkaza, a ona sama je tamo koristila, to jest živjela u samo jednoj sobi. Tijekom razgovora s bolesnom majkom kojemu je prisustvovao i njen doktor Staljin ju je pitao:"Zašto si me tako tukla ?", a ona je odgovorila "Zato si tako dobro ispao". Jedan mnogo poznatiji, slavniji razgovor s majkom je bio kada ga je ona pitala "Josife tko si ti sada ?", na što je on odgovorio:"Sjećaš se cara ? E ja sam nešto kao car !", na što je ona rekla "Bilo bi bolje da si postao svećenik". Ti razgovori i prije svega majčina skromnost su bili korišteni u svrhu promocije lica i djela Staljina. Kada su doktori javili da će mu majka u bliskoj budućnosti umreti, Staljin ju je posjetio, ali kasnije nakon smrti nije došao na sprovod.
| Prethodnik: | Vođa Sovjetskog Saveza 1924 - 1953 | Nasljednik: |
| Vladimir Lenjin | Georgij Malenkov |
| Prethodnik: | Premijer Sovjetskog Saveza 1941 - 1953 | Nasljednik: |
| Vjačeslav Molotov | Georgij Malenkov |
Vladimir Lenjin - Josif Staljin - Georgij Malenkov - Nikita Hruščov - Leonid Brežnjev - Jurij Andropov - Konstantin Černjenko - Mihail Gorbačov
[uredi - уреди] V. također
[uredi - уреди] Izvori
- ↑ Šablon:Книга См. также материалы по индустриализации СССР на сайте публичной библиотеки Вадима Ершова [1]
- ↑ См. обзор: Демографическая модернизация России 1900—2000 / Под ред. А. Вишневского. М.: Новое издательство, 2006. Гл. 5.
- ↑ См. обзор: Денисенко М. Демографический кризис в СССР в первой половине 1930-х годов: оценки потерь и проблемы изучения // Историческая демография. Сборник статей / Под ред. Денисенко М. Б., Троицкой И. А. — М.: МАКС Пресс, 2008. — С. 106—142. — (Демографические исследования, вып. 14)
- ↑ Лельчук В. Индустриализация
- ↑ Newseum: The Commissar Vanishes. Preuzeto na dan 19 July 2008.
[uredi - уреди] Eksterni linkovi
- Vatikanova tvrdnja: Staljina je opsjeo vrag (engleski)
- Sovetika.ru - sajt o sovjetskoj eri (ruski)
- "Luda Martens: Drukčiji pogled na Staljina (engleski)
- "Anna Louise Strong: Staljinova era (engleski)
- O Staljinovoj smrti "Tajni dokumenti otkrivaju da je Staljin otrovan" - studija časopisa Pravda (ruski)
- Getty, J. Arch, Gabor T. Rittersporn, Viktor N. Zemskov: "Žrtve sovjetskog sustava kazni u predratnim godinama" (engleski)
- Lav Trocki: Izdana revolucija (engleski) (engleski)
- Smrtna kazna u Staljinovo vrijeme - procjenjivanje (engleski)
- Pregled dvaju razdoblja gladi (engleski)
- Modern History Sourcebook: Staljinov odgovor Churchillu 1946. (engleski)
- Modern History Sourcebook: Nikita Hruščov: Tajni govor - o kultu ličnosti, 1956. (engleski)
- Paul R. Gregory: Politička ekonomija staljinizma - dokazi iz sovjetskih tajnih arhiva (engleski)
- John Dewey: Utisci Sovjetske Rusije (engleski)
- Staljin i kult ličnosti (engleski)
- Staljinistovo pobijanje Hruščovljeva Tajnog govora, 1956. (engleski)
- Spartacus Educational: Staljinova biografija (engleski)
- Grover Furr: Staljin i borba za demokratsku reformu - prvi dio i drugi dio (engleski)
- Stalinka: digitalna staljinska knjižnica. (engleski)
- Demografdske katastrofe 20. stoljeća, poglavlje iz Višenevskijevog djela "Demografska modernizacija Rusije od 1900. do 2000." (ruski)
- Staljinova bibliografija (engleski)
- Njemačke fotografije s istočne fronte iz Drugog svjetskog rata (ruski)
- RJ Rummel: Koliko je ljudi Staljin ubio? (engleski)
