Pakt Ribbentrop-Molotov

Izvor: Wikipedia
Pakt Ribbentrop-Molotov
Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika
Pakt Ribbentrop-Molotov

Vjačeslav Molotov potpisuje pakt Ribbentrop-Molotov 1939. Iza njega su drugi potpisnik Joachim von Ribbentrop, Josif Staljin i Boris Šarpošnjikov.

Generalno
Tip sporazuma međunarodni ugovor
Depozitar  Treći Reich
Jezici njemački, ruski
Potpisivanje 23. 8. 1939.
Sovjetski Savez Moskva, Sovjetski Savez
(danas  Rusija)
Stupanje na snagu 23. 8. 1939.
Stranke
Strana 1 Strana 2
Strane  Treći Reich  Sovjetski Savez
Potpisnici Treći rajh Joachim von Ribbentrop Sovjetski Savez Vjačeslav Molotov

Pakt Ribentrop-Molotov ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika je u stvari bio sporazum o nenapadanju između Njemačkog Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisan je 23. 8. 1939. u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Međusobni pakt o nenapadanju je osigurao da SSSR ne bude uključen u Evropski rat i da spriječi stvaranje njemačko-japanskog saveza protiv Moskve. Međutim, pakt se nije odnosio i na nenapadanje drugih, manjih država te je imao i šire ciljeve, poglavito u sovjetsko-njemačkoj podjeli Istočne Evrope na sfere interesa vojnom silom. Ovo je početkom septembra 1939. kulminiralo njemačkom invazijom Poljske odnosno britanskom i francuskom objavom rata Hitleru čime se rasplamsao Drugi svjetski rat. Pakt Ribbentrop-Molotov bio je na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. 6. 1941. kada je Njemačka napala SSSR.

Uvod[uredi - уреди]

Po završetku Prvog svjetskog rata, Njemačka i SSSR koji je preživio zapadnu agresiju, na političkoj karti pobjednika postali su izgnanici s kojima se ne smije imati posla. U takvoj situaciji oni su se okrenuli jedan drugom pošto je Njemačkoj bilo potrebno tržište, ali i mjesto za ponovnu gradnju vojske, a ratom uništeni SSSR je tražio prije svega tehnološku pomoć. Dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj taj bilateralni savez se počeo ubrzano raspadati zbog ideoloških razmišljanja Adolfa Hitlera koji je pozivao na uništavanje komunizma. Početni pad trgovinske razmjene je ubrzo prešao u rat na području Španije gdje SSSR podržava republikance, a Njemačka fašiste. Takav razvoj događaja zajedno s njemačkom aneksijom Austrije i pripremama za aneksiju Čehoslovačke su rezultirale političkom odlukom SSSR da podrži Čehoslovačku po svaku cijenu, pod uvjetom da to isto učine Velika Britanija i Francuska, no one to odbijaju i prepuštaju je Hitleru. Po završetku aneksije Čehoslovačke Hitler se okrenuo pripremama agresije na Poljsku, a Velika Britanija i Francuska barem na papiru SSSR-u za podršku, tako pregovori s jedne strane Londona i Pariza odnosno s druge strane Moskve počinju u aprilu 1939. godine. Tokom idućih mjeseci SSSR odbija sve tadašnje praktički istovremene njemačke ponude dogovora očekujući sporazum s Velikom Britanijom i Francuskom do kojega nikada neće doći zbog protivljenja te dvije sile zahtjevu Moskve da u slučaju njemačke agresije na Poljsku (koja bi tada bila sovjetski saveznik) Crvena Armija uđe na poljski teritorij kako bi ju obranila.

Sporazum[uredi - уреди]

Nakon 3 mjeseca neuspješnih pregovora sa zapadnim silama, SSSR čija je politička elita živjela u strahu od rata protiv Njemačke gdje će kao pobjednici na kraju izaći zapadne sile koje će biti samo promatrači, napokon je pozitivno odgovorio na višemjesečne pozive na pregovore Berlina koji će početi krajem jula 1939. godine i na opće zapadno iznenađenje uspješno završiti 23. 8. 1939. paktom o nenapadanju. Iako je on službeno bio tako označen, ovaj sporazum je obuhvaćao i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim zemljama Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumuniji. Tajni protokol je eksplicitno predviđao "političke i teritorijalne promjene" u oblastima navedenih zemalja što je ovaj sporazum pretvorilo u agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu. Kao posljedica ovog sporazuma sve navedene zemlje su napadnute i okupirane bilo od strane Njemačke bilo od strane SSSR-a. Jedino je Finska kojoj je krajem Prvog svjetskog rata Staljin dao nezavisnost nju uspjela i sačuvati.

Kasniji događaji[uredi - уреди]

Kao što je Münchenski sporazum bio zapadni pokušaj kupovine vremena prije početka Hitlerove agresije, tako je ovaj pakt bio srodni sovjetski pokušaj što je svojim riječima potvrdio i britanski ratni premijer Winston Churchill još 1939. godine. Kroz idućih 21 mjesec SSSR će drastično povećati i modernizirati svoju vojnu proizvodnju, ali će se istovremeno i politički opustiti uveren u razmišljanju da Hitler neće napasti dok ne izbaci Veliku Britaniju iz rata. To pogrešno razmišljanje se pokazalo katastrofalnim pošto na jesen 1940. godine, nakon odustajanja Njemačke da uvuče SSSR u savezom s njom, Japanom i Italijom, Adolf Hitler donosi odluku o napadu na Sovjetski Savez koji će tamošnji politbiro dočekati potpuno nespreman.

Moderni pogledi[uredi - уреди]

Vinayak Purohit navodi da su se Staljin i Hitler paktom udružili ne samo da bi Poljsku, dijelove Finske, Estonije, Latvije, Litve, Rumunjske, Mađarske i Čehoslovačke okupirala Staljinova vojska u prijateljskoj podjeli istočne Evrope sa fašističkim silama, nego su i velike količine sirovog materijala Sovjeti dali nacističkoj ratnoj mašineriji. Subhas Bose, indijski nacionalist koji je htio riješiti se britanskog kolonijalizma uz pomoć suradnje sa nacistima, je dobio slobodan prolaz za putovanje kroz SSSR da bi stigao do Trećeg Reicha.[1] M.N. Roy, indijski revolucionar i komunist, je zapisao sljedeće o paktu:

Komunisti su zapravo funkcionirali kao Hitlerovi kolaboratori. Upravo kada je Hitlerova horda jurila na Pariz, vođa francuske komunističke partije je preko njemačkog radija pozvao francuske vojnike da dezertiraju armiju. Britanska komunistička partija je zahtijevala mir - spominjući Chamberlainovu politiku popuštanja Silama Osovine čak i nakon što ih je britanska demokracija odbacila. Komunističke partije, koje su tvrdile da su bile osviještena klasa i izvidnica svjetskog proletarijata, su igrale štetnu i diskreditirajuću ulogu te demonstrirale bezosjećajno zanemarivanje kulturnih vrijednosti i temeljnih koncepata moderne civilizacije, jednostavno zato jer je Rusija, koja je bila vjerna paktu sa nacističkom Njemačkom, ostala neutralna u sudbonosnoj borbi sve dok i sama nije napadnuta.[1]

Evropski parlament proglasio je 23. 8. 2009., povodom 70. obljetnice potpisivanja pakta, evropskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma.[2][3]

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Literatura
  • Purohit, Vinayak (1988), Arts of Transitional India Twentieth Century, Popular Prakashan, ISBN 9780861321384