Isus
Izvor: Wikipedia
Isus (Betlehem, 4 pne. ili 7 ne. - Jerusalim, 30.) je centralna figura kršćanstva. Prema kršćanskom vjerovanju utjelovljeni Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ (utjelovljenje), Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Ime Isus osobno je ime historijskog Isusa iz Nazareta, a vjeroispovjedni naslov Krist s vremenom je postao drugom sastavnicom udvojenog imena. Odnos ljudske i božanske naravi u Isusu proučava kristologija, a spasenjsku stranu njegova djela soteriologija.
U kršćanstvu, Isus je poznat kao Isus Hrist, Isus Krist ili Isus Hristos (latinski Jesus Christus, grčki Ίησοΰς Χριστός).
Glavna su vrela o historijskom Isusu novozavjetni spisi (evanđelja i poslanice), a od nekršćanskih antičkih izvora Tacit, Plinije Mlađi, Svetonije, Josip Flavije i Talmud.
Prema Novom zavjetu Isus se rodio u Betlehemu u Palestini za vladavine rimskog cara Augusta. Od godine njegova rođenja računa se kršćanska era (po novijim proračunima Isus je rođen nekoliko godina prije). Odrastao je u židovskoj obitelji u Nazaretu, pa se u evanđeljima naziva Isusom iz Nazareta ili Isusom Nazarećaninom. Po zanimanju je bio tesar. O njegovu životu do njegove tridesete godine ne zna se ništa, a tada, nakon krštenja u rijeci Jordanu i kušnje u pustinji, počinje njegovo javno djelovanje u Galileji, Judeji i Jerusalimu. Povremeno je zalazio i u poganske krajeve (Tir, Sidon, Dekapol, Cezareja Filipova). Posljednje je dane prije muke i smrti proveo u Jerusalimu. Ondje je po nalogu židovskih vjerskih poglavara bio uhićen, optužen da smućuje narod i predan rimskom upravniku Ponciju Pilatu, koji ga je osudio na smrt razapinjanjem na krst. Prema vjerovanju njegovih učenika uskrsnuo je treći dan i uzašao na nebo kao iščekivani Mesija ili Krist.
U svome javnom djelovanju i propovijedanju Isus je nastupio nagovještavajući kraljevstvo Božje. U taj je starozavjetni pojam unio nove sadržaje i nijanse. Nije više riječ o iščekivanju ovozemaljskog kraljevstva, već duhovnoga. Na ovom se svijetu očituje u obraćenju (metanoja), a na drugome u vječnom blaženstvu na nebu. Starozavjetnom je legalizmu suprotstavio unutarnji stav i čistoću srca, a religiji zatvorenoj u etničke granice univerzalnost evanđelja i ljubav prema bližnjemu. Srž je Isusove poruke izražena u Govoru na gori. Isus nije ništa napisao, a njegovu su poruku (Evanđelje) poslije zabilježili njegovi učenici, apostoli i evanđelisti, u Novom zavjetu. Ondje je Isus prikazan i kao začetnik novog poimanja Boga (Trojstvo), utemeljitelj Crkve (Dvanaestorica, Dvanaest apostola) i sakramenata.
[uredi - уреди] Vidi i:
