Novi zavjet

Izvor: Wikipedia

Novi zavjet (grčki: Ἡ Καινὴ Διαθήκη, Hē Kainḕ Diathḗkē), poznat i kao "Novi savez" ili "Novi testament", je zbirka spisa koje hrišćani smatraju svetim, i dio je Biblije. Za hrišćane predstavlja novi sporazum izmedu ljudi i Boga.[1]

Novi zavjet opisuje događaje od rođenja Isusa, zatim njegov život i učenje, do njegovog vaskrsenja iz mrtvih i uzašća. Opisano je i delanje prvih Hristovih učenika, apostola, i njihovo propovedanje njegovog nauka.

Novi zavjet se sastoji od 27 knjiga, koje su napisali različiti autori u različito vrijeme. Među njima se nalaze jevanđelja, djela, poslanice ili pisma, i otkrovenje (proročanska objava). Najstariji spisi Novog zavjeta su Pavlove poslanice, od kojih je Prva poslanica Solunjanima, napisana oko 50. godine, najstariji sačuvani hrišćanski spis.[2] Najstarije od četiri evanđelja je Markovo evanđelje, nastalo oko 68-70. godine. Djela apostolska govore o životu prve Crkve, a napisao ih je isti autor koji je napisao i Lukino evanđelje, te ove dvije knjige izvorno predstavljaju dva dijela jednog istog djela.

Za razliku od Starog zavjeta, koji pokriva dugogodišnju hronologiju stvaranja svijeta i ranu istoriju Jevreja, Novi zavjet se zasniva na relativno uskom vremenskom periodu, uglavnom unutar 1. vijeka. Prva celovita lista novozavetnih knjiga obelodanjena je 367. godine u Uskršnjem pismu episkopa Atanasija Aleksandrijskog crkvama u Egiptu.[3]

Knjige Novoga zavjeta[uredi - уреди]

Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Krist
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Novi zavjet se sastoji od dvadesetsedam knjiga: to su četiri pripovijesti o životu Isusa Krista zvana "Evanđelja"; pripovijest o djelu apostola'; dvadesetjedno rano pismo, koje su u biblijskom kontekstu nazivaju "poslanicama"; i apokaliptičko proročanstvo.

Evanđelja[uredi - уреди]

Novi zavjet počinje sa četiri evanđelja (gr. evangelion - dobra vest, radosna vijest), koja govore o učenju, životu, smrti i vaskrsenju Isusovom. Ona su nazvana po sledećim hrišćanskim apostolima:

1. Evanđelje po Mateju [1]
2. Evanđelje po Marku [2]
3. Evanđelje po Luki [3]
4. Evanđelje po Ivanu/Jovanu [4]

Djela apostolska[uredi - уреди]

5. Djela apostolska [5]

Poslanice[uredi - уреди]

Pavlove poslanice[uredi - уреди]

Glavni članak: Pavlove poslanice
6. Poslanica Rimljanima [6]
7. Prva poslanica Korinćanima [7]
8. Druga poslanica Korinćanima [8]
9. Poslanica Galaćanima [9]
10. Poslanica Efežanima [10]
11. Poslanica Kološanima [11]
12. Poslanica Filipljanima [12]
13. Prva poslanica Solunjanima [13]
14. Druga poslanica Solunjanima [14]
15. Prva poslanica Timoteju [15]
16. Druga poslanica Timoteju [16]
17. Poslanica Titu [17]
18. Poslanica Filemonu [18]
19. Poslanica Hebrejima [19] (ne zna se autor)

Ostale poslanice[uredi - уреди]

20. Jakovljeva poslanica
21. Prva Petrova poslanica
22. Druga Petrova poslanica
23. Prva Ivanova poslanica
24. Druga Ivanova poslanica
25. Treća Ivanova poslanica
26. Judina poslanica

Otkrivenje[uredi - уреди]

27. Otkrivenje

Razvoj kanona Novog zaveta[uredi - уреди]

Glavni članak: Kanon Novog zavjeta

Razvoj kanona Novog zaveta je bio viševekovni proces tokom kojeg je između desetina evanđelja, i stotina drugih spisa koji su kružili ranohrišćanskim zajednicama, od strane hrišćanske crkve izabrano četiri kanonska evanđelja i još nekoliko poslanica i drugih spisa koji danas čine Novi zavet hrišćanske Biblije.

Rasprave o kanonu trajale su vekovima. Prva dva veka hrišćanstva Biblija nije bila kanonizovana i mnogi apokrifni spisi su kružili hrišćanskim svetom. Markion je sredinom 2. veka prvi kodifikovao kanon Novog zaveta koji se sastojao od Pavlovih poslanica i Lukinog evanđelja.[4][5] Neki naučnici smatraju da je on prvi uveo u upotrebu pojam Zavet (lat. Testamentum).[6] Iako Crkva nije prihvatila Markionov kanon, ipak je uticao na nju da jasno formuliše sopstveni biblijski kanon.[7][8]

Zbirka hrišćanskih spisa koju poznajemo kao Novi zavet uobličena je oko 180-200. godine.[9] Kompletan spisak od 27 knjiga Novog zaveta je najranije zabeležen kod Atanazija Aleksandrijskog 367. godine.[2]

Novozavetni rukopisi[uredi - уреди]

Glavni članak: Biblijski rukopisi

Neki od najpoznatijih novozavetnih rukopisa su:

Američki naučnik Bart Ehrman koji se bavi proučavanjem slučajnih i namernih izmena u novozavetnim rukopisima tokom viševekovnog prepisivanja, izražava znatan kriticizam:

Wikicitati „Mi ne samo da nemamo originale, nego nemamo ni prve prepise originala. A nemamo čak ni prepise prepisa originala, pa ni prepise prepisa prepisa originala. Mi samo imamo prepise koji su načinjeni mnogo kasnije, u najvećem broju slučajeva mnogo vekova kasnije. A svi ti prepisi se međusobno razlikuju na više hiljada mesta.[2]
()

Ehrman zaključuje da ima više razlika među postojećim rukopisima nego što ima reči u Novom zavetu.[2]

Tekstualna kritika[uredi - уреди]

Tekstolozi su sa relativnom pouzdanošću locirali nekoliko mesta u preživelim biblijskim rukopisima koja ne predstavljaju izvorni tekst Novog zaveta. Neki od takvih odlomaka iz evanđelja, za koje danas prilično pouzdano znamo da nisu izvorno pripadali Novom zavetu, su postali delovi Biblije popularni kod hrišćana vekovima.[2]

Takođe, osporeno je tradicionalno pripisivanje autorstva nekim biblijskim spisima. Kritički proučavaoci koriste izraz pseudo-Pavlova pisma za poslanice kojima autor nije bio apostol Pavle, u koje ubrajaju Timotiju I i II, Kološanima, Efežanima i Titu.[10]

Kritike[uredi - уреди]

Nemački filozof Fridrih Niče u svojoj knjizi Antihrist oštro kritikuje čitav sadržaj Novog zaveta:

Wikicitati „U Novom zavetu postoje samo rđavi instinkti, hrabrosti nema, pa ni za te rđave instinkte. Sve je kukavičluk, zatvaranje očiju i samoobmana. Nakon čitanja Novog zaveta svaka knjiga izgleda čista.[11]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Kembridžova ilustrovana istorija religije (str. 238), Stylos, Novi Sad, 2006.
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 Bart Ehrman - Isus to nije rekao (scribd)
  3. Religije sveta: budizam, hrišćanstvo, islam
  4. Marcion (earlychristianwritings.com)
  5. Markion (Mir slovareй)
  6. Ferguson, Everett. "Factors leading to the Selection and Closure of the New Testament Canon," in The Canon Debate. eds. L. M. McDonald & J. A. Sanders (Hendrickson, 2002) pp. 308.
  7. von Harnack, Adolf (1914). Origin of the New Testament. http://www.ccel.org/ccel/harnack/origin_nt.v.vi.html. 
  8. Harnack, Adolf von 1961. History of Dogma (Neil Buchanan, translating Harnack's Dogmengeschichte 1900), vol I, pp 267 – 313, vol II, pp 1 – 19
  9. Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
  10. Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  11. Friedrich Nietzsche – Antikrist

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]