Prva poslanica Korinćanima

Izvor: Wikipedia

Prva poslanica Korinćanima je Pavlovo pismo, odnosno Pavlova poslanica kršćanskoj zajednici u gradu Korintu. Jedna je od knjiga Novog zavjeta. Kratica je ove poslanice: 1Kor.

Povod poslanice su podjele u zajednici, a Pavle pokušava uspostaviti jedinstvo.

Nastanak[uredi - уреди]

Prva poslanica Korinćanima, pripada bez sumnje, autentičnim Pavlovim poslanicama.[1] Pošiljatelji ovog pisma su Pavao i Sosten (1, 1-3). Vrijeme nastanka je za vrijeme trećeg Pavlovog misijskog putovanja, oko 54. godine, a mjesto nastanka je Efez.

Upućena je hrišćanskoj zajednici u Korintu. Korint je bio vrlo miješana sredina, u kojoj su skoro dvije trećine stanovništva bili robovi, ali istovrijemeno i kozmopolitski grad i intelektualno središte. Povod Pavlovog pisma su vijesti da u kršćanskoj zajednici Korinta vlada razdor i neslaganje i bitnim pitanjima hrišćanskog života.

Pismo je namijenjeno, osim zajednice u Korintu i „svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega“. Taj katolički, odnosno sveopći, naslov, potječe vjerojatno iz vremena u kojem su se Pavlova pisma među zajednicama izmjenjivala.

Sadržaj poslanice[uredi - уреди]

O podjelama u zajednici (1,10 - 4,21)[uredi - уреди]

Treće Pavlovo misijsko putovanje

Ljudi Kloje izvjestili su Pavla o razdorima do kojih je došlo u zajednici 1,10-17. Stvorile su se grupe, koje se pozivaju na razne misionare, i prema njima se dijele. Pavao kao misionare navodi sebe samog, Apolona i Petra. Kao čevrtu grupu Pavao navodi Kristovu stranku, o kojoj postoje razlilčite hipoteze, od toga da je riječ doista o zasebnoj stranci, do toga da je Pavao htio naglasiti da on pripada jedino Kristu i da bi tako trebalo biti i sa svakim kršćaninom.

Pavao podsjeća zajednicu na njezin osnutak. Prije su bili suviše zemaljskog pogleda, pa je morao svoje propovjedi uskladiti s time. Suočen s razdorom u koji je zajednica zapala, Pavao se pribojava ponovnog povratka u prvobitno stanje. Pavao i Apolon su vrtlari u Gospodnjem vrtu i graditelji, koji na temeljima - koji samo na Kristu počivaju - grade zajednicu. Zajednica je hram Božji, koji ne smije biti oskvrnut 3,1-23. Potpuna sloboda za kršćane ne postoji, kršćani pripadaju Kristu. To im Pavao razjašnjava. Sve što imaju dar je od Boga i nemaju razloga za oholost. Na kraju se osvrće na problem podjela u zajednici, te navješćuje svoj skori posjet i osobno rješavanje spora.

O bludu, braku i razvodu (5,1-7,40)[uredi - уреди]

Pavlu je došlo do ušiju, da jedan član zajednice živi sa svojom pomajkom te zahtijeva od zajednice da ga izbace iz svoje sredine. U tom kontekstu on pojašnjava nesporazum koji se izrodio iz jednog prijašnjeg pisma. Zajednica se iznutra treba očistit od bluda 5,1-13 i grešnih običaja koji se zadržavaju još od Mojsijeva vremena.

Kršćani u Korintu vode međusobno sporove pred poganskim sudovima. To je za Pavla nedjelo i jasan dokaz, da je zajednica slabo povezana i nejedinstvena. Sama činjenica suđenja proturječi njegovom pojmu zajednice, jer rezultira nanošenjem nepravde. Kršćani su od Boga posvećeni i ne smiju opet zapasti u stari način ponašanja, na koji ih Pavao podsjeća 6, 1-11. Pavao kaže “sve mi je dopušteno, ali mi nije sve na korist!“ 6, 12. Kršćani su udovi Krista i hram Duha Božjeg. Zato je za kršćanina odnos sa prostitutkom nemoguć, kao i svaki drugi oblik bluda u izvanbračnoj zajednici 6, 12-20.

Pavle pravi problem nalazi u pozadini svega, a to je: kako se kršćani u socijalnim odnosima trebaju ponašati, a da to bude u skladu s Evanđeljem. On kaže da ljudi ne trebaju mijenjati svoj društveni položaj 7,17-24.

U uvodnom dijelu o braku, govori da brak služi kako bi se ljudi ogradili od bluda. U skladu s Isusovim rečima (Mk 10,11) Pavao govori da je brak neponištiv. Izuzetak je jedino brak sa nekršćaninom, te ako taj želi razvod kršćanski partner mu ga mora dati. Pavao se potom osvrće na pitanje celibata, i preporučuje ga. On kaže da se približava kraj ovoga svijeta, te se stoga nitko ne bi trebao zamarati svjetovnim stvarima. Pavao smatra da je to bolji put, no dopušta i druge puteve: “Tko se oženi svojom zaručnicom, dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini“ (7,38).

O gnozi, slobodi i mesu žrtvovanom idolima (8, 1-11, 1)[uredi - уреди]

Hram Apolona iz drevnog Korinta

U Korintu je postojalo dvojako mišljenje oko mesa žrtvovanog idolima. Pavao mišljenja da to meso nema nikakvog religioznog značenja, jer ti bogovi ne postoje - postoji samo jedan Bog. Unatoč tome, kaže da je bolje ne jesti od tog mesa, kako ne bi sablaznili svoju braću 8, 1-13.

U poglavljima 8 i 9 Pavao govori o tome kako se služiti slobodom koju nam daje gnoza. Pavle kaže da je on, zbog sopstvene gnose, slobodan da jede i pije šta želi, slobodan da putuje sa sestrom hrišćankom kao sa suprugom i slobodan da živi kao evanđelista na račun zajednice.[2] Ipak, kaže Pavle, „pošto nema svako gnosu", (Prva Korinćanima 8: 7-13), on se dragovoljno odriče tih sloboda, radi čovekoljublja, kako ne bi uvredio potencijalne probraćenike ili nezrele hrišćane.[2] Dakle, ljubav prema bližnjem predstavlja granicu naše slobode 9, 19-27.

Sloboda jedenja žrtvovanog mesa vrijedi samo za meso kupljeno na tržnici i ono posluženo pri gostovanjima 10, 23-11,1, ali ne treba svijesno jesti žrtvovano meso, kako ne bi savijest drugog opteretili. Dalje govori neredima pri okupljanju zajednice 1 Kor 11, 2-34 i osvrće se na slavlja Gospodnje večere, na kojim je dolazilo do nereda 11, 20-22. Pod tim se verovatno misli se na rani oblik euharistije ili gozbe ljubavi.

O darovima, ljubavi i prorokovanju (12, 1-14,40)[uredi - уреди]

„Ako jezike čovječije i anđelske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.

I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže.“
Prva poslanica Korinćanima 13:1-8

U zajednici postoje razne karizme, odnosno darovi duha, a oni svi dolaze od Duha Božjeg. Po krštenju svi kršćani postaju udovi tijela Kristova. Kao što nijedan ud ne može sam postojati, tako ne može niti dar Duha Svetoga, za sebe opstojati i uzdići se nad drugima. Svatko je dobio poseban dar milosti i funkciju u životu zajednice 12, 1-31.

Zatim sledi čuveni pasus o ljubavi. Najviši put je put ljubavi 13,1-13. Ona ostaje i onda kad sve drugo postane prošlost. “A sad ostaje vjera, nadanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.” Bez ljubavi ništa nema smisla, jer ljubav je ono od čega sve polazi, i na čemu završava. Pavao je ovim htio svratiti Korinćanima pozornost na ono najbitnije u kršćanskom životu - ljubav, život prožet ljubavlju.

U nastavku Pavao govori o poznavanju jezika i prorokovanju 14, 1-40. Govor u jezicima primarno služi vlastitom izgrađivanju, dok prorokovanje služi izgrađivanju Crkve, te je stoga bitnije.

O ženama u zajednici (14,34-14,35)[uredi - уреди]

U prvim vekovima bilo je rasprava o ulozi žene u ranom hrišćanstvu. Jedan od najvažnijih pasusa u savremenim raspravama o ulozi žena u crkvi nalazimo u I poslanici Korinćanima 14:33-35:

“Žene neka šute na sastancima, jer se njima ne dopušta da govore, nego da budu pokorne, kao što i zakon govori. Ako li hoće ćemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju, jer je loše ženi da govori na sastanku.” [3]


Ovaj pasus je direktno uputstvo ženama da ne govore, a kamoli poučavaju, u crkvama, i u velikoj meri podseća na pasus iz Prve poslanice Timotiju (2:11-15). Međutim, postoje sumnje u njegovu autentičnost (vidi odeljak o tekstualnoj kritici).

O uskrsnuću (15, 1-58)[uredi - уреди]

Korint na karti Grčke.

Pavao kod spornih pitanja često podsjeća dotične na zajedničku predaju 15, 3b-5. Kako je uskrsnuće bila sporna točka, spominje im u predaji svjedoke Kristova Uskrsnuća, a na kraju i sebe samog 15, 1-11. Tko niječe uskrsnuće mrtvih, niječe i uskrsnuće Isusa Krista. a to je temelj kršćanske vjere. Pošto je Krist uskrsnuo, po njemu su uskrišeni svi. Čak i u korintskoj praksi krštenja, vidi se vjera u uskrsnuće, ali i stalna ugroženost apostolovog života, pokazuje tu vjeru. Uskrsnuće objašnjava analogijom. Pavao uspoređuje smrt i uskrsnuće s golim zrnom [pšenice], koje kasnije dobiva svoje tijelo. Tako je i s ljudima, zemaljsko će umrijeti, a nebesko će se roditi. Posljednji dan će svi biti preobraženi, živi i mrtvi 15, 12-58.

Na kraju, Pavao je iznio svoj plan putovanja, navjestio im skorašnji posjet i prenio pozdrave ostalih zajednica kršćana.

Analiza[uredi - уреди]

Izgleda da je korintska zajednica, brzo nakon Pavlovog odlaska, pala pod uticaj nekih doktrina za koje je on verovao da su u suprotnosti s duhom evanđelja. Podstaknuti, verovatno, od aleksandrijskog učitelja Apola, Korinćani su počeli da se zanimaju za vidove spasenja do kojih se može dospeti putem filozofskog znanja i "obične", ljudske mudrosti.[4] Oni dovode u pitanje doktrinu o vaskrsenju iz mrtvih, i drže se nekih običaja koji odražavaju njihovo helenističko nasleđe.[4]

Tekstualna kritika[uredi - уреди]

Glavni članak: Tekstualna kritika
Biblijski rukopis sa početkom poslanice Korinćanima.

Stihovi u kojima Pavle govori protiv žena (34-35) su u nekim od starih rukopisa izmešani. U tri grčka rukopisa i u nekoliko latinskih, ne nalaze se nakon stiha 33, već kasnije, nakon stiha 40. To je navelo neke proučavaoce da pretpostave ih nije napisao Pavle. Hipoteza je, da su ti stihovi prvo nastali kao napomena na margini koju je dodao neki pisar, pod uticajem Prve poslanice Timotiju. Razni pisari su tu belešku umetnuli na razna mesta u tekstu - neki posle stiha 33, a drugi posle stiha 40.[1]

Ehrman argumentuje da Pavle nije autor stihova. Prvo, oni se ne uklapaju u neposredni kontekst. Ako izvadimo stihove 34-35, pasus teče glatko kao rasprava o ulozi hrišćanskih proroka, a diskusija o ženama deluje kao umetnuta. Dalje, ne samo da stihovi deluju kao uljezi u poglavlju 14, već su i nesaglasni sa onim što Pavle govori na drugim mestima u ovoj poslanici. Jer, ranije u poslanici Pavle upućuje žene koje govore u crkvi: prema poglavlju 11, kada se mole i prorokuju - što su aktivnosti koje se uvek obavljaju naglas u hrišćanskom bogosluženju - treba da se postaraju da na glavi imaju veo (11:2-16). Izgleda besmisleno da bi Pavle protivrečio samom sebi u istom pismu.[1]

Bart Ehrman zaključuje da na osnovu kombinovanih dokaza – nekoliko rukopisa koji te stihove razbacuju unaokolo, na osnovu neposrednog konteksta odeljka i smisla poslanice u celini - izgleda da Pavle nije napisao stihove 34-35 u Prvoj poslanici Korinćanima. Izmenu je načinio neki pisar u kasnijim vremenima, kome je bilo stalo da naglasi kako žene nemaju pravo na javnu ulogu u crkvi, da treba da ćute i budu potčinjene.[1]

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]