Brak

Izvor: Wikipedia
Reljef koji simbolizira brak u drevnom Rimu.

Brak je društvena institucija kojom se regulira specifični odnos između dva ili više pojedinaca u svrhu zajedničkog života i/ili odgajanja potomstva. Brak je u većini današnjih zemalja sankcioniran od strane države, ali se može u određenim slučajevima sklopiti ili regulirati od strane određene vjerske zajednice. Brak je ponekad teško karakterizirati jer osim moralnog, ima i pravni sadržaj, odnosno neki ga teoretičari tumače kao posebnu formu građanskopravnog ugovora.

Brak se, u ovom ili onom obliku, može naći u skoro svakom društvu. Najstariji historijski zapisi sugeriraju da se brak smatrao dijelom običaja, te odatle evoluirao u suvremene oblike regulirane pravom. Usprkos pokušaja antropologa da mu pronađu porijeklo (i testiraju hipotezu o primitivnom promiskuitetu), o tome ne postoji konsenzus.

Brak se u zapadnim društvima u pravilu shvaća kao monogamna zajednica, dok se u drugim dijelovima svijeta brak može pojaviti i kao poligamna institucija. Najčešći je slučaj u obliku poliginije (muškarac s nekoliko supruga), ali su neka društva znala tolerirati i poliandriju (ženu s nekoliko supruga). U svim društvima se sve donedavno monogamni brak smatrao isključivo zajednicom različitog spola - muškarca i žene - sve dok se nije pojavio koncept istospolnog braka koji izaziva velike kontroverze.

Brak obično započinje sklapanjem braka, obično uz ceremoniju zvanu vjenčanje. Prestaje smrću jednog od supružnika, odnosno razvodom; u slučaju poništenja se smatra da nije ni postojao. Brak u većini država regulira bračno pravo.

Vrste brakova[uredi - уреди]

Brakovi su se, s obzirom na to da se pojavljuju u različitim kulturama, pojavljuju u brojnim oblicima. Obično se dijele po broju partnera, pripadnosti partnera određenoj društvenoj grupi odnosno instituciji pred kojom se sklapaju.

prema broju partnera na:

  • monogamni brak (između dvoje partnera, najčešće jednog muškarca i jedne žene) i
  • poligamni brak (između više od dvoje partnera), koji se može pojaviti kao:
    • poliginija, brak između jednog muškarca i više žena
    • poliandrija, brak između jedne žene i više muškaraca
  • grupni brak između više muškaraca i više žena istovremeno

prema tome pripadaju li partneri istoj društvenoj grupi (pleme, nacija, klasa, vjerska zajednica) na:

  • endogamne, tj. između pripadnika iste društvene grupe
  • egzogamne, tj. između pripadnika različitih društvenih grupa

prema tome da li se sklapaju od strane duhovne (vjerske) ili svjetovne vlasti:

Ostale vrste brakova su dogovoreni brak, koji između partnera sklapaju članovi njihove porodice (poseban je oblik dječji brak), a koji također može biti prisilni brak (poseban je oblik tzv. otmica nevjesta). Oblik braka specifičan za šijitski islam je niqah ili privremeni brak, a u anglosaksonskoj pravnoj tradiciji postoji i institucija tzv. neformalnog braka (Common-law marriage).

Institucije slične braku su i tzv. divlji brak, ali i probni brak (kome je primarna svrha ustanoviti sposobnost žene da rađa). U Francuskoj je, pak, pod vrlo specifičnim uvjetima, moguće sklopiti brak s preminulom osobom, tzv. posthumni brak. Ta je institucija u tome slična kineskom običaju poznatom kao kineski brak duhova.

Historija[uredi - уреди]

Oskar Shmerling, Prinudni brak

Brak se kao institucija razvio u raznim kulturama prije početka pisane historije, što je stvorilo dosta poteškoća kasnijim teoretičarima koji pokušavaju objasniti njegov nastanak. Teorije koje su se razvile se u najvećoj mjeri temelje na etnografskim podacima, odnosno istraživanjima komparativne antropologije među udaljenim i primitivnim narodima za čiji se način života vjeruje da je sličan načinu života prahistorijskih ljudi. Dio njih objašnjenje za nastanak braka pokušava pronaći u želji prahistorijskih zajednica da ograniče endemsko nasilje, kako među svojim muškim članovima koji su se stalno natjecali za seksualne usluge žena, tako i među samim prahistorijskim zajednicama, pri čemu se počelo trgovati ženama kao ekonomskim resursom i sredstvom za sklapanje širih saveza.

Za tako razvijene institucije braka je karakteristično da su skoro sve vrijeme bili prije svega regulirani običajima, da bi se tek naknadno ti običaji kodificirali u pisane zakone. Kao primjer može poslužiti Evropa, gdje je "neformalnost" braka, odnosno njegovo temeljenje na lokalnim i, ponekad široko tumačenim, običajima, bila pravilo sve do srednjeg vijeka otkada se pod uticajem kršćanske Crkve brak i njegovi oblici nastoje što je moguće više ujednačiti u skladu s temeljima kršćanskog nauka. Tako je Rimokatolička crkva tek nakon Tridentinskog sabora u 16. vijeku uvela pravilo da se brakovi priznaju jedino ako ih je sklopio, odnosno samim sklapanjem odobrio katolički svećenik. Tu su praksu kasnije uvele i protestantske crkve. Dva vijeka kasnije revolucionarna Francuska u sklopu mjera sekularizacije sankcioniranje braka oduzima Crkvi i prenosi na državu, čime je stvoren građanski brak. On će postepeno biti uveden u sve zemlje zapadnog svijeta (na području bivše Jugoslavije tek 1946. godine).

Za brak kao instituciju u posljednjih nekoliko decenija je karakteristično da se u zapadnom svijetu, zbog istih socio-ekonomskih trendova koji se smatraju katalizatorom seksualne revolucije, našao pod udarom kritike kao "prevladana" i za nove okolnosti neadekvatna institucija.

Izbor bračnih drugova[uredi - уреди]

Dok većina zakonodavstava u modernom svijetu pretpostavlja kako su bračni partneri stupaju u brak slobodnom voljom na temelju vlastitog izbora, to nije uvijek slučaj, a u historiji je bio prije izuzetak nego pravilo. Umjesto toga su izbor bračnih partnera vršili članovi njihovih porodica, a glavni su motivi obično bili ekonomski i nisu uzimali u obzir želje ili osjećaje budućih supružnika. Takvi se brakovi zovu ugovoreni brakovi. Pri tome su različite kulture stvarali različite običaje sa različitim ograničenjima za izbor bračnih partnera.

U nekim zajednicama je tako izbor partnera ograničen na članove vlastite društvene grupe (pleme, klan); jedan od ekstremnih oblika ovog ograničenja je tzv. nasljeđivanje udovice, odnosno njena dužnost da se poslije muževe smrti uda za preživjelog muškog člana njegove porodice (poznat i kao tzv. leviratski brat). Druge zajednice, u nastojanju da se suzbije incest, inzistiraju na endogamiji, odnosno braku između članova različitih klanova.

Nastojanje da se takva pravila što dosljednije primjenjuju je u Indiji dovelo i do običaja sklapanja tzv. dječjih brakova, odnosno njihovog ugovaranja dok se budući supružnici nisu ni rodili. Nekada se sklapaju i protiv volje supružnika, kada je riječ o prisilnim brakovima. Jedan od njihovih najpoznatijih oblika je tzv. otmica nevjeste, a za što najpoznatiji historijski primjer predstavlja Otmica Sabinjanki.

Kasnija zakonodavstva, uključujući i ona koja pretpostavljaju slobodni izbor partnera, uvela su određena ograničenja. U prošlosti su se tzv. antimiscenegacijski zakoni odnosili zabranu braka sa osobama druge rase, a za što jedan od posljednjih primjera pruža JAR za vrijeme apartheida. Sve do najnovijeg vremena, gotovo svuda je bio zabranjen brak sa osobama istog spola. Gotovo sva zakonodavstva ograničavaju brak sa osobama ispod određene životne dobi, kao i sa osobama u određenom stepenu srodstva.

Sklapanje braka[uredi - уреди]

Glavni članak: Vjenčanje

Brak u formalnom smislu započinje ceremonijom koja se naziva vjenčanje. Nju, ovisno o zakonodavstvu države i/li željama bračnih drugova, može voditi svećenik kada je u pitanju vjerski (crkveni brak); posebno ovlašteni državni službenik (matičar) kada je u pitanju građanski brak; ili treća osoba kojoj je ta ovlast, primjerice u specifičnim okolnostima, dala zakonom (kao primjer mogu poslužiti brodski kapetani na moru). U nekim zemljama, pogotovo onima koje inzistiraju na odvajanju crkve i države, vjersko vjenčanje mora biti odvojeno od građanskog; to se u nekim slučajevima postiže tako da supružnici brak prvo sklope formalno kod matičara, a zatim, ako to žele, obave vjerski obred u skladu s vlastitim vjerovanjima i tradicijama. Neke zemlje, pak, omogućavaju crkveno vjenčanje pri čemu je svećeniku "priznato" svojstvo državnog službenika, a "građanski" karakter vjenčanja se odnosi na formalni čin upisa braka u svjetovne matične knjige.

Različita zakonodavstva različito tretiraju mjesta na kojima se obavljaju vjenčanja. U nekim zemljama se vjenčanja smatraju javnim događajem, i kao takva se mogu provesti jedino na točno javnim mjestima kao što su vjerski hramovi ili državni (matični uredi); izuzetak mogu predstavljati slučajevi kada je jedan od supružnika teško bolestan. U nekim slučajevima određeni ugostiteljski objekti kao kavane ili hoteli, mogu poslužiti u tu svrhu, ukoliko su stekli odgovarajuće zakonske dozvole. Neka zakonodavstva, pak, omogućavaju sklapanje braka na različitim mjestima, pa i u prirodi, a ponekad i na neobične načine (supružnici koji skaču s padobranima i sl.). Druga zakonodavstva, pak inzistiraju da se vjenčanje može provesti samo u okviru teritorijalnih jedinica gdje barem jedan od supružnika ima registrirano prebivalište.

Nakon samog sklapanja braka obično slijedi slavlje - svadba ili pir - kome tradicionalno prisustvuju članovi porodice, rodbine i prijatelja bračnih drugova. Novi supružnici, ovisno o vlastitim financijskim okolnostima, mogu slavlje nastaviti i privatno, za što primjer predstavlja odlazak na turistička putovanja i uživanje u luksuzu koji će obično neće uživati u svom redovnom bračnom životu; taj se period obično naziva medeni mjesec.

Zajednički život supružnika[uredi - уреди]

Glavni članak: Kohabitacija
Spomenik braku, Njemačka

Glavnu značajku braka predstavlja zajednički život supružnika, slikovito poznato kao "dijeljenje stola i postelje". U modernim zapadnim zemljama se smatra da supružnici ulaskom u brak napuštaju svoje nekadašnje i stvaraju novu porodicu ili novo domaćinstvo. U idealnim uvjetima se to postiže tako da se useljavaju u kuću ili stan čiji su vlasnici ili koga su iznajmili. U tradicionalnim sredinama je, međutim, češći slučaj da se supružnik pridruži porodici svog bračnog druga; u slučaju da se muž pridružuje ženinoj porodici riječ je o matrilokalnom braku, u slučaju - mnogo češćem - u kome se supruga priključuje muževoj porodici, riječ je o patrilokalnom braku.

U nekim slučajevima bračni drugovi ne mogu zajedno živjeti, najčešće iz objektivnih okolnosti kao što je bolest, zatvorska kazna ili dugotrajna poslovna odsutnost jednog od supružnika. U nekim slučajevima bračni drugovi žive odvojeno iz financijskih razloga, odnosno nemogućnosti da stvore vlastito domaćinstvo; islam takvu situaciju priznaje u posebnoj instituciji Nikah Misyar, odnosno bračnom sporazumu kojim se supružnici odriču dužnosti zajedničkog života.

Važnost zajedničkog života mnoga moderna zakonodavstva naglašavaju time što ga smatraju dokazom "ispravnosti" braka kada brak predstavlja osnov za neka prava ili povlastice, kao što je npr. socijalna pomoć ili pravo stranog državljanina na stalni boravak u zemlji svog bračnog druga. Prestanak zajedničkog života, kada je formaliziran kroz institut rastave, u nekim zemljama predstavlja ključan preduvjet za nastupanje razvoda.

Seksualnost i potomstvo[uredi - уреди]

Najveći dio ljudskih kultura, a pogotovo one pod uticajem abrahamskih religija, smatraju upravo brak jedinom institucijom u okviru koje je dozvoljeno, odnosno "moralno", prakticirati seksualne odnose. Oblici seksualnosti koji izlaze iz tih okvira, kao što su tzv. predbračni seks, odnosno izvanbračni seks, se u tradicionalnim društvima smatraju grijehom. Od bračnih drugova se u tradicionalnim društvima također načelno očekuje da svoje seksualne aktivnosti osim vlastitom užitku podrede i dobijanju potomstva, odnosno djece; tako rođena djeca će u tradicionalnom smislu biti "zakonita", odnosno odrastati u načelno boljem položaju od vanbračne djece koja odrastaju u sirotištima ili samo s jednim prirodnim roditeljem.

Takva shvaćanja su, međutim, u zapadnim zemljama sve više napuštana nakon seksualne revolucije. To se dijelom može zahvaliti zakonodavstvima koja su u pravima potpuno izjednačila "zakonitu" s vanbračnom djecom; to je uklonilo jedan od najčešćih motiva za sklapanje brakova, pa u većini najrazvijenijih zemalja udio vanbračne djece među novorođenima iznosi između 30 i 40 %. S druge strane, neki vjenčani parovi svjesno izabiru živjeti bez rađanja djece i pri tome koriste razne metode kontrole rađanja, uključujući i vlastitu sterilizaciju. Pri tome je glavni motiv ekonomski, odnosno shvaćanje kako nedostatak djece omogućava daleko ugodniji način života, pogotovo kada oba supružnika imaju visoke prihode (tzv. DINK parovi).

Ekonomski aspekti braka[uredi - уреди]

Institucija braka je od samih početaka imala primjetnu ekonomsku komponentu, a koja se ogledala u tome da je dolazak bračnog druga u novu zajednicu s jedne značio povećanje njenih resursa u obliku radne snage, odnosno njenog povećanja, ukoliko je riječ o ženi koja je u stanju roditi potomstvo, odnosno dodatnu radnu snagu. S druge strane, dolazak novog bračnog druga je novoj zajednici također mogao predstavljati teret, bilo dodatnu osobu za uzdržavanje ili osobu koja kao udovica/udovac nasljeđuje porodičnu imovinu. Nastojanje da se ti problemi riješe je stvorio cijeli niz običaja i institucija kao što su kupovanje nevjeste ili miraz, koji su se, u određenim oblicima i u nekim društvima, očuvali do današnjeg dana.

U modernim državama, čija zakonodavstva bračne drugove tretiraju kao pojedince, a ne članove šire porodice, brak predstavlja temelj za imovinska prava, ali i obaveze supružnika. Sistemi tzv. kontinentalnog prava su stvorili institut tzv. bračne stečevine koji pretpostavlja da imovina koji za vrijeme braka stiču supružnici predstavlja njihovo zajedničko vlasništvo; taj se institut ogleda i u zajedničkim bankovnim računima, kreditnim karticama i sl. Neki pravni sistemi, pak, dozvoljavaju bračnim drugovima da sami odrede što ulazi, a što ne ulazi u bračnu stečevinu, odnosno da zadrže zasebne imovine; u posljednje vrijeme se u tu svrhu koristi institut predbračnog ugovora. U slučaju razvoda se bračna stečevina dijeli, a u slučaju smrti nekog od supružnika je u većini zemalja nasljeđuje preživjeli bračni drug, a tek potom djeca.

Bračni status često može imati uticaja i na odnos države prema nekom pojedincu u smislu njegovih financijskih obaveza ili prava. Klasičan primjer predstavlja Rimsko Carstvo u doba cara Augusta koji je nametanjem visokih poreza za nevjenčane osobe nastojao povećati broj brakova, a zajedno sa njim i broj djece. S druge strane, udane žene u modernim državama obično teže stiču pravo na socijalnu pomoć, s obzirom da se pretpostavlja kako će ih uzdržavati muž. Države, ovisno o ciljevima vlastite fiskalne politike, mogu za neke osobe i domaćinstva uvesti više ili niže porezne stope ovisno o tome da li su one u braku ili ne.

Ekonomski aspekt braka se također može iskazati i kroz fenomen hipergamije, odnosno traženja bračnog druga koji posjeduje više materijalnih resursa, a koji je sve donedavno bio karakterističan prvenstveno za žene. U nekim slučajevima su ekonomski obziri primarni, a ponekad i jedini motiv za sklapanje braka, bilo da je riječ o poreznim povlasticama ili sticanju prava za boravak u nekoj zemlji (pri čemu je posebno poznat primjer tzv. naručenih nevjesta iz zemalja bivšeg SSSR-a). Ukoliko su takvi motivi prisutni kod oba partnera, tada se govori o lažnom ili fiktivnom braku.

Prestanak braka[uredi - уреди]

Brak u većini slučajeva završava smrću jednog od supružnika. Preživjeli supružnik nakon toga u većini kultura ima pravo da se ponovno vjenča za neku drugu osobu, iako ponekad za to mogu postojati ograničenja, najčešće vezana uz srodstvo te osobe s preminulim. U nekim slučajevima se ograničenje može vezati uz potrebni period žalovanja.

Osim smrću, brak može prestati i razvodom, odnosno poništenjem braka - kada se uzima da brak, najčešće iz nekih formalnopravnih razloga, nije ni postojao. Razvod, međutim, sa sobom povlači određene pravne posljedice; usprkos toga je relativno česta pojava i sve do najnovijeg vremena ga je, čak i u tradicionalnim društvima (s izuzetkom katoličkih), bilo lako postići, pogotovo ako ga je pokretao muž. U zapadnim zemljama je, pak, sve donedavno razvod bio zabranjen u katoličkim zemljama, dok se u protestantskim i sekularnim zemljama mogao postići tek nakon dugog postupka i pod kompliciranim uvjetima; obično su ga mogli priuštiti tek pripadnici više klase. Međutim, posljednjih decenija se razvod u zapadnim zemljama pojednostavio, tako da između 30 i 50 % svih brakova završava razvodom.

Najrjeđi oblik prestanka braka je vezan uz instituciju tzv. privremenog braka koga poznaju šijiti, i gdje brak prestaje istekom roka navedenog u za tu svrhu sklopljenom predbračnom ugovoru.

Religijski pogledi na brak[uredi - уреди]

Vodeće svjetske religije imaju određene poglede na brak, koje čine dio njihovih doktrina, a koje se u praksi održavaju kroz vjerske ceremonije vjenčanja.

Abrahamske religije[uredi - уреди]

Judaizam je kao najstarija od svih abrahamskih religija ustanovila stav prema kome brak predstavlja ugovornu vezu između muškarca i žene u kojoj sudjeluje Bog, odnosno da brak predstavlja način na koji se vrši Božja zapovijed o rađanju djece. Kabalistički učenjaci unutar judaizma su, pak, razvili doktrinu prema kojoj muškarac i žena u braku stvaraju jedinstvenu dušu, odnosno da muškarac nije "dovršen" dok se ne oženi.

Na istim temeljima se razvio i kršćanski pogled na brak, pri čemu se na njega, ovisno o denominaciji, gledalo kao na ugovor, svetu instituciju, zavjet ili sakrament. U potonjem smislu je najrazrađeniji stav Katoličke crkve, koji se razvio u 12. i 13. vijeku, i temeljem koga slavljenje vjenčanja predstavlja dio misnog rituala. Na temelju istih stavova je Katolička crkva razvila i doktrinu o nerazrješivosti braka i otklonila bilo kakvu mogućnost razvoda (iako se u praksi ponekad koristi institut poništenja braka iz formalnih razloga). Ostale kršćanske denominacije, pak, dozvolile razvod, iako ga ne ohrabruju. Protestantske crkve su, pak, shvaćanje braka kao sakramenta počele mijenjati shvaćanjem braka kao institucije koja se može smatrati i svjetovnom. Mormonska crkva u 19. vijeku je, pak, razvila koncept nebeskog braka u kome bračni drugovi ostaju vjenčani i nakon smrti.

Islam se, pak, ističe svojim inzistiranjem na braku kao društveno korisnoj instituciji koja sprečava blud te ohrabruje sve muslimane da stupaju u brak. Za islam je karakteristično da dozvoljava poliginiju, odnosno brak muškarca s više žena, iako je muslimanu dozvoljeno imati najviše četiri žene istovremeno. Islam je kroz vijekove stvorio složeno bračno pravo, odnosno institucije kao što su talaq (islamski razvod), detaljne bračne ugovore i mahr (imovina koja u slučaju razvoda mora pripasti supruzi).

Ostale religije[uredi - уреди]

Od ne-abrahamskih religija brakom se najdetaljnije bavi hinduizam u okviru čijih se doktrina razvilo čak osam različitih tipova braka. Hinduistički nauk inzistira na tome da bračni drugovi moraju ostati zajedno do kraja života, kao i da je svrha braka darma (dužnost), artha (posjed), kama (tjelesni užitak) i moksa (duhovni užitak). Hinduistička praksa u Indiji, temeljena na kastinskom sistemu, se temelji na endogamnom i dogovorenom braku, pri čemu se koriste astrološke karte i bračni posrednici. Neka od tumačenja hinduističkih doktrina o braku su zaslužna za sati, ili običaj (samo)spaljivanja udovica, koji se, pak, nastoji iskorijeniti od početka 19. vijeka.

Za budizam je, pak, karakteristično da je u doktrinarnom smislu gotovo potpuno ravnodušan prema braku, odnosno smatra ga isključivo svjetovnom stvari. Gautama Buddha nikada nije eksplicitno osudio brak kao instituciju, ali je naveo poteškoće koje u njemu mogu nastati. Budistički spis Sigalovada Sutta, pak, nalaže poštovanje bračnog druga.

Kritika braka[uredi - уреди]

Brak se u većini kultura, kao i kroz cijelu historiju, smatrao jednim od temelja porodice, odnosno društva u cjelini, tako da brak kao institucija gotovo nikada nije dolazio u pitanje. Međutim, u pojedinim slučajevima je bilo mislilaca koji su brak kritizirali sa različitih stajališta. Najstariji primjer predstavlja Platonova Država u kojem se smatralo da je brak previše "intimna" zajednica, odnosno da podstiče "opasni" individualizam. Neki od učenjaka i filozofa su, pak, brak smatrali preprekom intelektualnom razvoju pojedinca, odnosno vezivanjem za "zemaljsku" sferu u kojoj se ne bi mogla postići dostignuća koja omogućuje jedino celibat.

Radikalna kritika braka, odnosno zalaganje da se on u potpunosti ukine kao društvena institucija, su postala karakteristična za drugu polovicu 20. vijeka, pogotovo kada je feminističkim pokretom počela dominirati radikalna struja. Prema njima brak predstavlja glavno oruđe za ugnjetavanje žena, odnosno da se kroz institut "supruge" i uz njih vezanih rodnih stereotipova žene stavljaju u trajno inferioran položaj. U tome je možda najrječitija bila Andrea Dworkin ustanovivši da se "brak kao institucija razvio od prakse silovanja".

V. također[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Pravo
Scale of justice 2.svg
Pravni sistemi Anglosaksonsko pravo | Kontinentalno pravo | Običajno pravo | Vjersko pravo | Socijalističko pravo | Međunarodno pravo

Izvori prava Pravni propisi (Zakon | Zakonik | Tumačenje zakona)
Pravna praksa (Običaji | Precedentno pravo | Pravo pravičnosti)

Adjudikacija Javno pravo (Krivično/kazneno pravo | Ustavno pravo | Upravno pravo)
Privatno pravo (Građansko pravo | Obvezno pravo | Ugovori | Naknada štete | Nasljedno pravo i Trustovno pravo)
Sudovi (Akuzatorni sistem | Inkvizitorni sistem | Dokazi | Pravosuđe | Pravnici)

Jurisprudencija Filozofija prava | Prirodno pravo | Pravni pozitivizam | Pravni formalizam | Pravni realizam | Pravni interpretivizam | Feministička pravna teorija | Pravo i ekonomija | Kritičke pravne nauke | Komparativno pravo
V. također:Popis pravnih oblasti



Izabrani članak Članak Brak je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.