Grijeh

Izvor: Wikipedia
Istočni grijeh Adama I Eve

Grijeh je pojam koji se najčešće koristi u religioznom značenju riječi, i to najčešće u kršćanstvu. Jednostavnije rečeno, grijeh je u većini religija radnja koja ima namjenu kršiti osnovna pravila religije. U kršćanstvu grijeh je kršenje Božjih zapovijedi, pa grijeh udaljava čovjeka od Boga. To je uvreda Boga te zlo učinjeno drugima, ali i sebi. U širem smislu grijeh je opisivanje djela i nepromišljeno izgovorene misli koja narušava općeprihvaćena moralna pravila.

Abrahamske religije, koje imaju Boga, nastoje mu što više udovoljiti poštivanjem zapovijedi, a i većina religija ne podržava agresivnost i jasni prikaz nasilja, jer ga se smatra kao grijeh. U Rimokatoličkoj Crkvi i u nekim drugim Crkvama opraštanje i čišćenje grijeha odvija se na sakramentu ispovijedi, no čovjek se obično treba truditi ispraviti štetu koju je možda, zbog grijeha, počinio. U kršćanstvu, Isus je opraštao grijehe grješnicina i carinicima. U kršćanstvu, najveći grijeh je raditi sve ono što Bog u svojim zapovijedima zahtijeva, no bez ljubavi, kako su to činili farizeji. U islamu, najveći grijeh je smatranje da je Isa (Isus) Bog ili Sin Božji.

Grijeh je, zapravo, sve "ono" što je za religiju loše i/ili protuzakonito. Grijehom se smatra i jedenje određene hrane koja je, po nekim religijama, zabranjeno, no pripadnici drugih religija smatraju da takva hrana po mnogočemu ne bi trebala biti zabranjena i loša. Muslimani ne jedu svinjetinu, a većina hindusa ne jede govedinu, dok neki ljudi, iz kakvih vjerskih ili drugih razloga, ne piju alkoholna pića. Sedam glavnih grijeha u kršćanstvu stvara druge grijehe. Teški grijesi opraštaju se u ispovijedi, a oni čovjeka mogu zauvijek udaljiti od Boga, dok čovjek isto tako može sam sebe kazniti na vječni život u paklu. Učinjeni su iz velikih stvari. Manji grijesi učinjeni su iz malih stvari, no pogreške koje čovjek nesvjesno počini iz malih stvari, ne moraju obvezno biti grijeh.

Etimologija[uredi - уреди]

Novozavetni termin za greh, hamartia, potiče od streljaštva; bukvalno znači »promašiti metu«.[1]

Greh u hrišćanstvu[uredi - уреди]

U početku nije crkva bila ta koja je mogla oprostiti grijehe već sam Bog.[2] Kasnije je uvedeno pravilo "Extra ecclesiam nulla salus" (izvan crkve nema spasenja); te jedino crkva može ponuditi zaštitu protiv bilo kojeg gubitka milosti.[2] Ta je funkcija ograničena na svećenike, osobito na episkopat koji u svom jedinstvu jamči legitimnost crkve i »koji je primio jurisdikciju oprosta grijeha«.[3]

Kritike[uredi - уреди]

Nemački filozof Fridrih Niče smatra da biblijska povest o prvorodnom grehu govori "o paklenom strahu boga pred naukom", odnosno o velikoj unutrašnjoj teškoći sveštenika, koji zna za samo jednu veliku opasnost, nauku, odnosno zdravo poimanje uzroka i posledice.[4]

Wikicitati „Nauka izjednačava sa bogovima — kada čovek postaje naučan završeno je sa sveštenicima i bogovima! Nauka je prvi greh, klica svih grehova, iskonski greh. To je jedina pouka. — "Ne treba da saznaješ" — ostalo sledi iz toga.[4]

Prema Ničeu, početak Biblije sadrži čitavu psihologiju sveštenika. Niče smatra da je sveštenikov glavni problem dugo bio "kako da se bori protiv nauke?" Odgovor koji Biblija daje je: "napolje iz raja sa čovekom", jer sreća, dokolica, dovodi do misli, a "sve misli su rđave misli". Nauka se razvija u srećnom sticaju prilika — treba imati vremena, treba imati duha napretek da bi se saznavalo. Otuda je logika sveštenika da čoveka treba učiniti nesrećnim.[4] Primerno ovoj logici, sveštenici su uveli pojmove "greha", krivice i kazne, kao i učenje o "milosti", "iskupljenju", "oprostu" — izmišljene su da bi se u čoveku razorio pojam uzroka i posledice. Kada prirodne posledice nekog čina nisu više prirodne, već izvedene "sablasnim pojmovima praznoverja", onda je razorena pretpostavka za saznavanje — "onda se izvršio najveći zločin protiv čovečanstva", da bi onemogućio nauku, kulturu i samopoštovanje čoveka. "Sveštenik vlada pomoću izuma greha", zaključuje Niče.[4]

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]