Svećenik
-Knezevi-Vinogradi--Nenad-Poznanovic.jpg)
Svećenik ili sveštenik (starocrkvenoslavenski свештеникъ) izraz je koji u povijesti religije označava osobu koja u ime zajednice prinosi žrtve i obavlja druge obrede.
U pravoslavnoj crkvi sveštenik je i čin u crkvenoj hijerarhiji između đakona i episkopa, tj. pop. U ovom užem značenju nije opravdano riječ sveštenik zamjenjivati riječju svećenik.
Sadržaj/Садржај |
Povijest [uredi - уреди]
U najstarije vrijeme vjerojatno je otac obitelji prinosio žrtvu, a u daljnjemu razvoju izdvajaju se posebne osobe koje se smatraju posrednicima između ljudi i boga (bogova). U nekim civilizacijama svećenstvo je višestruko angažirano i privilegirano ujedinjujući u sebi dužnost svećenika, vrača, čarobnjaka, liječnika, učitelja, tumača tradicija, suca i dr. U Mezopotamiji i Egiptu službu najvišeg svećenika često obavlja kralj, a njemu pomaže hijerarhijski ustrojen i nasljedan kler koji tvori pravu kastu. Kod Izraelaca se pleme Levijevo smatralo izabranim za bogoštovne čine, a u svećeničkim rodovima svećenstvo je bilo nasljedno. U postegzilnom periodu veliki svećenik je teokratski poglavar; pod Rimljanima također ima izvjesnu političku vlast. U staroj Perziji su velik ugled uzimali svećenici magi, a u hinduizmu brahmani.
U antičkoj Grčkoj svećenik nije igrao tako veliku ulogu; on je službenik svetišta odnosno pojedinog boga. Ženska božanstva imala su žene - svećenice. U Rimu su svećenici državni funkcioneri, birani kao i ostali magistrati (u najstarije vrijeme samo iz patricijskih rodova); visoki se svećenici nazivaju pontifices, a najviši svećenik pontifex maximus.
Svećenici su bili vrlo utjecajni u plemenskom životu starih Germana i Kelta (druidi), dok se na stare Slavene ne zna da li su imali poseban svećenički stalež. Svećenik starih Slavena naziva se u literaturi žrec (starocrkvenoslavenski жьрьць).
U ranom kršćanstvu javlja se misao o svećeničkom pozivu svih vjernika (koju će kasnije naglasiti protestanti); međutim, vrlo rano stvara se hijerarhijski ustrojeno ministerijalno svećenstvo. (Usp. prezbiter, jerej, biskup, metropolit, papa).
Većina zajednica nastalih nakon reformacije ne poznaje pojam svećenika u tradicionalnom smislu; tim vjerskim zajednicama rukovode duhovnici, pastori, propovjednici. U anglikanskoj crkvi u novije vrijeme i žene mogu obavljati svećeničke dužnosti.
Kritika [uredi - уреди]
Nemački filozof Fridrih Niče kritikuje sveštenike kao "svete parazite" koji su u svetim spisima "sa strogošću i pedanterijom, čak do malih i velikih poreza" formulisali šta žele da imaju, navodeći da je to "božja volja".[1] Prema Ničeu, sveštenik preko religije čini svoje prisustvo neophodnim, odnosno "odprirođuje" (u religijskoj terminologiji "posvećuje") sve životne stvari, sve prirodne događaje u životu, kao rađanje, brak, bolest, smrt. Niče zaključuje:
Niče u svojoj kritici ne ostavlja mesta sumnji o namerama svećenika:
„Čak a sa najskromnijim polaganjem na ispravnost danas se mora znati da teolog, sveštenik, papa, sa svakom rečenicom koju izgovori ne samo da je u zabludi, nego da laže — da mu više ne stoji na volju da laže iz "bezazlenosti", iz "neznanja".[1]“
Vaso Pelagić, sveštenik koji je napustio poziv i postao revolucionar, bio je bespoštedan u kritici svešteničke klase:
„Mnogi i od samih mantijaša znaju da je sve istina što smo navodili, to jest da je sve njihovo crkveno učenje prava petljanija, puka zlonamjerna izmišljotina i otrcana krpež koja sama sebi protivrječi, samu sebe goni u laž. Ali to neće da javno priznaju i da narodu ispovijede tu istinu, jer lakše je blagosiljati nego kopati, lakše je čitati molitvice nego udarati čekićem i tovariti tovare, vući i istovarati, kopati, žnjeti i tesati drvlje i kamenje.[2]“
Izvori [uredi - уреди]
Literatura [uredi - уреди]
- Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1967-1976.
- Opća enciklopedija JLZ (7 Raš-Szy), Zagreb, 1981.
Vidi i [uredi - уреди]
