Slaveni

Izvor: Wikipedia
Slavenski svijet

Slaveni ili Sloveni su najbrojnija etnička i lingvistička skupina naroda u Europi. Govore slavenske jezike i uglavnom nastanjuju istok kontinenta, ali rasprostranjeni su i u Aziji sve do Tihog oceana.

Etno-kulturna podjela[uredi - уреди]

Uobičajilo se dijeliti Slavene na ove podskupine:

Slovenski jezici

Pitanje porekla Slovena[uredi - уреди]

U pitanju slovenske praotadžbine postoje dvije velike teorije:

  1. autohtona teorija tvrdi da su Sloveni živjeli sjeverno od Karpata od 1000. godine pre Hrista.
  2. alohtona teorija tvrdi da su Slaveni došli na to područje u 5. ili 6. stoljeću poslije Krista.

Nemačka i razne slovenske nacije koristile su obe teorije za političku propagandu, pa je nastala opšta zbrka. Neki znanstvenici (npr. Kazimierz Godlowski i Zdenek Vana) smatraju da su obe teorije apsurdne i tvrde da su se Sloveni pojavili kao posebno pleme neđe u vrijeme Hristosa. Jedna teorija tvrdi da su postojala dva talasa Slovena, Prasloveni (Veneti) i Sloveni, koji su se izmešali i stvorili današnje Slovene. Ta teorija barem pokuašva riješiti vrlo složena pitanja koja izlaze iz arheoloških nalaza u slovenskim teritorijama. Ukratko, nije sigurno gdje su Sloveni živjeli pre seobe na zapad. Prvi historijski pomen Slovena smješta ih u područje močvara reke Pripyat (Poleška), ali znatan broj slovenskih reči ima indoarijske oblike koji kazuju na zajednički prajezik.

Nedavno se javila suprotna teorija, koja tvrdi da su Slaveni autohtoni još od vremena prije ledenog doba. Prema toj teoriji, Germani i Romani (Vlasi) nastali su zbog jezičnih promjena nakon osvajanja. Ta se teorija zasniva na genetici i teoriji razvitka ljudi u više centara, za razliku od ideje "svi iz Afrike", te tvrdi da je slavenska pradomovina uključivala područja koja Tacit navodi kao Germaniju. Uostalom, Tacit je pisao da je pojam "Germanija" u smislu domovine Germana nastao relativno nedavno (u 1. vijeku).

Dodatnu zbrku unosi činjenica da su neki slavenski narodi nastali zbog potpune asimilacije drevnih neslavenskih naroda. Tako se korijeni današnjih Bugara mogu naći u Srednjoj Aziji. Tu spadaju i mitovi o iranskom porijeklu Hrvata i vandalskom porijeklu Poljaka.

Podrijetlo imena[uredi - уреди]

1) Riječ "Slaven" je izvedena iz riječi "slovo", što predstavlja karakteristiku učenosti, ali isto tako na staroslavenskom jeziku znači i "čovjek".

2) Slaveni se u prvim povijesnim zapisima javljaju kao Veneti ili Vendi, ali njihova veza s Vendima koje spominju Tacit, Ptolemej i Plinije ostaje nejasna, pa je sličnost između ta dva imena možda slučajna.

Raspravlja se i o vezi između Lužika i Slavena. Neki istraživači povezuju Lužike sa Slavenima, drugi s Germanima, a treći tvrde da su Lužici bili miješano pleme ili savez plemena različitih naroda. Lužici su imali keltske elemente, a spominju se i kao dio Vandala u Magna Germania, koja je pokrivala današnju Šlesku (nazvanu po Silingi-Vandalima). Grad Legnica (Liegnitz) u Šleskoj možda vuče korijen iz imena Lužika.

Kasniji pisci bilježili su Slavene kao Sklaveni, Skloveni i Anti. Jordanes navodi da se Veneti dijele na tri skupine: Venete, Ante i Sklavene. Tradicionalno se ime "Veneti" počelo vezati uz Zapadne Slavene, "Sklaveni" uz Južne Slavene, a "Anti" uz Istočne Slavene.

Čak i porijeklo riječi "Slaven" nije sigurno. Očito postoji sličnost s riječju "slovo", pa možda "Slaveni" (Slovjani) znači "oni koji znaju govoriti", za razliku od "Nijemci", od "něm", "nijem", "oni koji ne znaju govoriti" (na sličan način su Grci skovali riječ "barbari"). Druga očita veza je riječ "slava", koja ima zajednički korijen sa "slovo" - kad je netko slavan, o njemu se širi glas.

U nekim slavenskim jezicima naziv za Slavene ima korijen slov-, na primjer u slovenskom Slovani ili srpskom Sloveni, a u drugima slav-, kao u ruskom (Slavjane) ili hrvatskom. Prema nekim teorijama korijen slav- nastao je zbog ruskog akanja (prelaženja nenaglašenog 'o' u 'a'). Moguće je također da se radi o danas nepoznatom toponimu (sufiks -jane karakterističan je za toponime), vjerojatno rijeci ili drugoj vodenoj površini čije je ime prešlo na narod koji je živio u okolici.

Engleska riječ "slave" (rob) ne vuče korijen iz "Slaven",a isto tako ni talijanska odrednica "Schiavi"(što takođe znači rob),koja je namjerno iskvaren izraz od "Sclavi"(što je pravilan latinski izraz za slavene), jer je to zlonamjeran pokušaj talijana da se izruguju slavenima. .

Slaveni u seobi naroda[uredi - уреди]

Kao prvo, vidi gornje poglavlje o podrijetlu Slavena.

Slaveni se javljaju u povijesti kad se za Germanima i Keltima kreću na zapad u 5. i 6. stoljeću, vjerojatno pod pritiskom naroda iz Sibira i Istočne Europe (Huni, Avari, Bugari i Mađari). Tada su Slaveni naselili područje između Odre i Labe na sjeveru, zatim Češku, Moravsku, velik dio današnje Austrije, Panoniju i Balkan, te kod gornjeg toka rijeke Dnjepar.

Slaveni nakon seobe[uredi - уреди]

Kad su se smjestili, Slaveni su uspostavili prve oblike država, kojima su upravljali knezovi s riznicom i vojskom, kao i prve klasne podjele, s plemićima koji su pristajali uz Franke i Sveto Rimsko Carstvo.

Karantanija, koja je pokrivala današnju Austriju i Sloveniju, bila je prva slavenska država, a stare države su i Samova država, Nitra i Moravska. U tom razdoblju su postojale i države središnjih Slavena, kao što je Balatonska kneževina i Severjani, ali širenje Mađara i Rumunja, kao i germanizacija Austrije razdvojili su sjeverne od južnih Slavena. U starijoj povijesti nije bilo nikakvog jedinstva slavenskih naroda, iako je povremeno bilo suradnje.

Panslavenstvo[uredi - уреди]

S obzirom da su Slaveni pokrivali golemo i raznoliko područje, pojavilo se nekoliko središta koja su radila na jedinstvu Slavena. U 19. stoljeću se pojavio pokret panslavenstva među intelektualcima, znanstvenicima i književnicima, ali rijetko je utjecao na praktičnu politiku, osim na Balkanu. Zagreb je bio vrlo jak centar te ideologije, pa se u njemu razvila klica onoga što će kasnije postati Jugoslavija. Nakon raspada diktatura u Jugoslaviji i SSSR-u krajem 1980-ih, mogućnost udruživanja Slavena manja je nego ikad prije.

Antislavenstvo[uredi - уреди]

U prvoj polovici 20. stoljeća, nacisti su forsirali ideju rasa i tvrdili da je germanska rasa nadređena slavenskoj, koja je trebala služiti kao roblje u Trećem Reichu.

Korijeni ovakvih zamisli se nalaze, među ostalim, i u ranim djelima Karla Marxa i u Bismarckovim izjavama o Slavenima.

Međutim, nacističke su se ideje ugasile s porazom Njemačke u 2. svj. ratu.

Vjera i pismo[uredi - уреди]

Vjerski se Slaveni tradicionalno dijele na dvije glavne skupine:

  1. pravoslavci -- Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Srbi, Bugari, Makedonci, Rusini i Crnogorci.
  2. katolici -- Poljaci, Slovaci, Hrvati, Slovenci, Česi i Gornjolužički Srbi u Saskoj.

Postoje i Slaveni muslimani (Bošnjaci, Goranci, Pomaci i Torbeši).
Protestanti su Lužički Srbi, tj. Donjolužičani u današnjem Brandenburgu. Naravno, u stvarnosti postoje katoličke, pravoslavne, protestantske i muslimanske manjine u svim tim zemljama. Razlika između katolika i pravoslavaca još je izraženija zbog dva pisma, latinice i ćirilice.

Vanjske poveznice[uredi - уреди]