Hrvatski jezik

Izvor: Wikipedia

 

Hrvatski
Govori se u Hrvatska, BiH, Srbija (Vojvodina), Crna Gora
Region Centralna Evropa, Južna Evropa
Ukupno govornici 5.5 miliona[1]
Jezička porodica


>Baltoslavenski
->Slavenski
-->Južnoslavenski
--->Zapadni
---->

Službeni status
Službeni jezik u  Hrvatska
 BiH
 Crna Gora
Burgenland Landesflagge.PNG Gradišće (Austrija)
Actual Caras-Severin county CoA.png Caraşova u Županiji Caras-Severin (Rumunjska)
Molise (Italija)
Flag of Vojvodina.svg Vojvodina (Srbija)
 EU
Reguliran od Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika)
Jezički kodovi
ISO 639-1 hr
ISO 639-2 hrv
ISO 639-3 hrv
centralno-južnoslovenski
jezici i narečja
srpskohrvatski
srpski · hrvatski · bosanski · crnogorski
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · jekavski · cakavizam)
torlački
romanosrpski · slavenosrpski · šatrovački
bunjevački · gradišćanskohrvatski
moliškohrvatski · našinski
užički govor
srpskohrvatski jezik i jezička politika
p  r  u

Hrvatski jezik je standardna varijanta srpskohrvatskog jezika kojom govori 6,214,643 ljudi, uglavnom Hrvata, i neutvrđen broj hrvatskih iseljenika u obje Amerike, Australiji, Africi i Europi. Veoma je sličan drugim južnoslovenskim jezicima, a kao standardni jezik se 1991. izdvojio iz srpskohrvatskog jezičkog standarda u kojem je zvanično bio od 1954 (Novosadski književno jezički dogovor). Hrvatska jezička norma je postojala čitavo vrijeme i prije stvaranja srpskohrvatskog standarda.

Hrvatski jezik kao sistem dijalekata[uredi - уреди]

Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik se najviše diferencira od drugih južnoslovenskih jezika, naime na dialekatskom nivou hrvatski obuhvata Čakavsko narečje i Kajkavsko narečje to jeste dijalekte kojima govore samo Hrvati, dok se Štokavskim narečjem sem Hrvata koriste i drugi južni Sloveni (Bošnjaci, Srbi i Crnogorci).

  • Teritorija koju obuhvataju hrvatski govorni dijalekti:

Croatian dialects in Cro and BiH 1.PNG

Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim (tzv. zapadnoštokavski dijalekt) i istočnobosanski (tzv. ijekavsko-šćakavski dijalekt) govore Hrvati i Bošnjaci, a sličnim novoštokavskim ijekavskim varijantama govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci, od tih ijekavskih varijanata Hrvati se uglavnom koriste (tzv. zapadnoijekavskim pod dijalektom).

Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim mikrojezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam sa kajkavskim elementima, a u okolnim zemljama (Mađarska, Slovačka) mješavinom štokavskih, čakavskih i kajkavskih dijalekata. Hrvati u italijanskoj pokrajini Molise govore štokavsko-ikavskim dijalektom sa elemenima čakavštine, a Hrvati Krašovani u Rumuniji razvili su specifičan govor koji se tokom vremena pod uticajem bugarskih i srpskih govora oblikovao u jedan od torlačkih dijalekata.

Historija hrvatskog jezika do „Hrvatskog narodnog preporoda“[uredi - уреди]

Od 9. do 11. vijeka dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenom na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičkim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanom nasljeđu. Prvo pismo hrvatskog jezika bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je u Hrvatsku donijeli učenici otaca slavenske pismenosti Ćirila i Metoda. Hrvatska glagoljica je od početne oble postala, u sljedećim vjekovima, uglastom. No, ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u zapadne krajeve također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifični vid ćirilice, bosančica, u upotrebi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Latinica ulazi u hrvatski jezik kasnije, u 14. vijeku, tako da do 1300-ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.

Prvi pisani spomenici Hrvata na slavenskom jeziku su Baščanska ploča (otok Krk, 11. vijek), Humačka ploča (10.-11. vijek, Humac kod Ljubuškog u BiH), Valunska ploča (Istra, 11. vijek), Mihanovićevi i Grškovićevi fragmenti (12. vijek, negdje u regijonu Huma ili Bosne). To su tekstovi na staroslovenskom sa elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom, uz iznimak Humačke ploče, na kojoj nalazimo nekoliko glagoljičkih slova uz tekst na bosančici. No, zlatno doba pismenosti i književnosti na hrvatsko-crkvenoslavenskom pada kasnije, u 14. i 15. vijek (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem 15. vijeka, kada počinje dominirati produkcija na narodnom jeziku sva tri hrvatska dijalekta.

Od 12. do 15. vijeka, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave dijalektske diferencijacije koji se mogu, za govornike hrvatskoga, podijeliti u tri dijalekta: čakavski dijalekt, štokavski dijalekt i kajkavski dijalekt.

Baščanska ploča, djelo rane hrvatske pismenosti

Prvi se od crkvenoslavenske matrice odvojio čakavski dijalekat. Primjeri toga dijalekta su Vinodolski zakonik (1288.) i Istarski razvod (1275, prepis 1325). Čakavski dijalekt je do turske najezde u 15. vijeku pokrivao veliko područje sjeverozapadne priobalne Hrvatske, Like, dijela zapadne Bosne, Dalmacije i praktički sve otoke. U 14. i 15. vijeku se snažno afirmirao čakavski kao hrvatski književni jezik koji je postojao zajedno sa čakavsko-crkvenoslavenskim amalgamom, te čakavsko-štokavskom smješom u velikom dijelu Bosne. Vrhunac postiže književnost pisana hrvatskim čakavskim književnim jezikom od 15. do 17. vijeka, kada nastaju djela Marka Marulića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Petra Hektorovića,...obuhvativši velik broj žanrova: lirsku poeziju, ep, dramu, roman, poslanice i zapise. Takođe, prvi hrvatski rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma.

Vinodolski zakonik, djelo rane hrvatske pravne regulative

Štokavski dijalekt ili kako ga Hrvati zovu Štokavsko narječje je zasvjedočen, kao i čakavski, prvo u mješavini sa crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji hrvatski tekst možemo smatrati kao prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis «Vatikanski hrvatski molitvenik», nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prepis sa čakavskoga originala. Radi se o štokavskom tekstu na narodnom jeziku. No, i prije toga su se pojavljivali tekstovi na mješavini narodnog štokavskog i crkvenoslavenskog jezika- na primjer, diplomatski spisi iz područja Dubrovnika, Huma i Bosne. Paleografi smatraju da su rani hrvatski štokavski tekstovi nastali u dubrovačkoj i nekim bosanskim i humskim kancelarijama. Prvi procvat književnost na hrvatskom poluštokavskom književnom jeziku doživljava krajem 15. vijeka u Dubrovniku, u djelima Dživa Gučetića (1451-1502), Džore Držića (1461-1501) i Šiška Menčetića (1457-1527) - doduše, taj stari jekavsko-čakavski dijalekt se može promatrati kao štokavski protkan velikim brojem čakavskih elemenata (a govori se i danas u Lastovu i Janjini).

Kasniji majstori prave štokavske književnosti od 16. vijeka koja pokriva poeziju, ep, dramu i prevodne vjerske tekstove Marin Držić, Dominko Zlatarić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. U 17. vijeku se književnost na štokavskom dijalektu proširila među Hrvatima u Bosni (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilović), a u 18. vijeku je obuhvatila i Slavoniju i Dalmaciju, uz već postojeće Bosnu, Hercegovinu i Dubrovnik. Idiom se razlikovao od kraja do kraja, i mijenjao se tijekom vremena: česta je pojava čakavsko-štokavske mješavine, ijekavsko-ikavske (posebno u Dubrovniku i istočnoj Bosni), kao i pisama: u Dubrovniku i Dalmaciji je latinica brzo istisnula bosančicu koja se duže, do sredine 18. vijeka održala među franjevcima u Bosni. Na štokavskom su napisane i prva hrvatska gramatika (Bartol Kašić, 1604.), te prvi opsežniji hrvatski rječnik (Jakov Mikalja, preko 25.000 riječi.) Središta hrvatske štokavske pismenosti i književnosti su Dalmacija s Dubrovnikom, Bosna i Hercegovina i Slavonija.

Kajkavski dijalekt ili kako ga Hrvati zovu Kajkavsko narječje najkasnije ulazi u hrvatsku književnost, 1573. s «Dekretumom» Ivana Pergošića. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Turke. Od 16. do 18. vijeka niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavski dijalekt koji je na početku 19. vijeka ostao jedinim «konkurentom» štokavštini za općehrvatski jezik.

No, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem prva značajna djela u 16. vijeku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj miješani čakavsko-štokavsko-kajkavski jezik karakterističan je u 17. vijeku za tzv. Ozaljski krug, kojega su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u golemom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava javni slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkoga dvora. Ipak i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još pišu ovim interdijalektom - donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković, a sada je to iznova postao na internetu i službeni jezik nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije (chak.volgota.com). Inače je ovo već vijekovima bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), te ga i danas koriste npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Sumarno, može se reći sljedeće. Hrvati su pisali na tri pisma:

Hrvatski jezik je izražavan na jednom općeslavenskom jeziku, tri narodna dijalekta koja su postala književnim jezicima, te jednom interdijalektu:

  • staroslavenskom ili crkvenoslavenskom (od 10/11. vijeka, uglavnom do 15. vijeka)
  • čakavskom dijalektu i čakavskom književnom jeziku (od 13., uglavnom do 17. vijeka)
  • štokavskom dijalektu i štokavskom književnom jeziku (od 14. vijeka do Preporoda)
  • kajkavskom dijalektu i kajkavskom književnom jeziku (od 15./16. v. do Preporoda)
  • na čakavsko-štokavsko-kajkavskom interdijalektu koji je dao djela uglavnom u 17. vijeku

Ilirski pokret i 19. vijek: dovršetak standardizacije[uredi - уреди]

Hrvatski pravopis iz 1830.

U Hrvatskoj su bile tog vremena na vidiku, sve do početka HIH veka, samo dvije klase: svećenici romanizirani, i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za svećenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.

U to vrijeme, mladi student kajkavskog podrijetla, Ljudevit Gaj, stvara književni jezik temeljen na novoštokavskom, sličnom onome kojim govore Srbi. On je raznosio novine na tom jeziku, da bi probudio hrvatsku nacionalnu svijest.

Trajnim tekovinama ostaju Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije. Formalno, Gaj je standardizirao latiničnu grafiju u nekoliko pokušaja. U početku su mu riješenja išla putem ideja Ritera Vitezovića, no, kasnije je preuzeo češke dijakritičke znakove (č,š,ž), sam izmislio digrafe lj, nj,dž, iz poljske grafije uzeo ć, a kasnije je Đuro Daničić predložio grafem đ. Pravopis je Gaj, uz glavne ilirske gramatičare Babukića i Antuna Mažuranića, oblikovao po češkom uzoru, tj. umjesto dominantne hrvatske fonološke/glasovne tradicije kakva je preovlađivala u Dubrovniku (kultnom mjestu Iliraca), uzeo je morfonološku/etimološku. Po glasovnom pravopisu bilježe se promjene u izgovoru (sladak/slatko, iz-puniti/ispuniti,..), a po etimološkom ne (sladak/sladko, izpuniti,..).

Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja toga doba je tzv. Bečki dogovor iz 1850., ili sporazum 5 hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i 2 srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum je nastao kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je «zemaljski jezik» na više područja prestajao biti njemački. Suštinski, radilo se o shvaćanjima da su hrvatski i srpski jedan jezik, pa ga treba ujednačiti u svim vidovima.

Poslije preporoda, jača hrvatska nacionalna ideologija pod vodstvom Ante Starčevića (koji je smatrao da hrvatski jezik treba imati ekavsku osnovu- taj pokušaj je propao),kao i hrvatska verzija jugoslavenstva (Štrosmajer, Rački). Osnivanjem Jugoslavenske akademije u Zagrebu, druga polovina 19. vijeka je u Hrvatskoj obilježena borbom tzv. filoloških škola, među kojima se ističu dvije: Zagrebačka, u neku ruku nastavljač Ilirskog pokreta (glavni protagonisti gramatičar Adolfo Veber Tkalčević i leksikograf Bogoslav Šulek), te «hrvatskih vukovaca», ili sljedbenika ideja srpskog jezičkog reformatora Vuka Karadžića. Zagrebačka škola je dominirala od 60-ih godina do kraja 19. vijeka, kada «vukovci» ili mladogramatičari (nazvani po dominantnom pravcu u filologiji tog vremena) uspjevaju, uz političku podršku mađaronskih vlasti, da izvrše prevrat na nekoliko polja, od kojih su najvidljiviji u pravopisu i nekim vidovima morfologije.

Zagrebačka škola je bila nasljednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala u 1870e-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slavenske jezike (slovenski, ruski, češki,..). Stoga njihovo inzistiranje na etimološkom pravopisu, razlikovanju padeža u množini, obzir prema ostalim hrvatskim dijalektima, te neke druge karakteristike. Najznačajnija djela Zagrebačke škole ostaju veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio modernu hrvatsku civlizacijsku terminologiju na svim poljima, tako da je hrvatski (i ne samo hrvatski) nezamisliv bez njegovih neologizama (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..). Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je Ksaver Šandor Đalski (1854-1935) - čija su djela posmrtno prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega kroz više decenija jezik zagrebačke škole uglavnom nestaje iz javnosti, ali se dijelom obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju, koriste i razrađuju lingvisti Laszlo Bulcsu, Ivo Škarić, Zorislav Šojat i Marijan Krmpotić, te književnici Mato Marčinko, Branko Petener, M.H. Mileković i drugi.

Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dvije ili tri generacije, no, najveći utjecaj su imali oni na prelazu 19. u 20. vijek (njih možemo zvati i mladogramatičarima, dok vukovce iz 1840e-ih i 1850e-ih ne, jer se radilo o amaterima i simpatizerima ideja Vuka Karadžića o obliku narodnog jezika). Najistaknutiji mladogramatičar je bio filolog i prevoditelj Tomo Maretić, a uz njega Ivan Broz i Franjo Iveković. Trajna ostvarenja mladogramatičara su na dva polja: pravopisa (koji je po glasovnom načelu napisao 1892. Ivan Broz), te gramatike i jezičke povijesti (velika gramatika Tomislava Maretića). Na polju leksikografije mladogramatičari su imali djelomičan uspjeh: sljedbenici ideja Karadžićevog najboljeg nastavljača, Đure Daničića, držali su se pravila koja nisu na glavnoj liniji hrvatskoga jezika, pa je veliki rječnik JAZU/HAZU, kojeg su oni uređivali do 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka, u tom dijelu dobrano zastario. Dakle, može se zaključiti: trajne su zasluge mladogramatičara stabilizacija hrvatskoga pravopisa na glasovnoj osnovi , te utemeljenje standardnog jezika na novoštokavštini.

Hrvatski standardni jezik[uredi - уреди]

Među hrvatskim lingvistima ne postoji suglasnost o tome od kada «datira» hrvatski standardni jezik. Navest ćemo samo dominantne stavove.

Većina hrvatskih lingvista se slaže da bi hrvatski standardni jezik, da nije bilo turske invazije, bio osnovan na amalgamu čakavštine i štokavštine, s mnogo značajnijim udjelom crkvenoslavenskoga. Štokavski, ili novoštokavski je postao temeljem hrvatskom standardnom jeziku zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavski dijalekat na margine hrvatskog etničkoga prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Veoma brzo širenje književne produkcije (umjetničke i liturgijske književnosti) na štokavskom vernakularu iz kojega je eliminirana većina crkvenoslavenskih oblika, dosta je brzo ukazala na to u kome će se smjeru kretati standardizacija hrvatskog. Takođe, praktički svi hrvatski lingvisti se slažu sa mišljenjem uglednog lingvista Dalibora Brozovića: «Hrvatska jezična povijest naoko možda nije svagda dovoljno jasno slijedila svoj cilj, ali je put k njemu ipak prilično jasan. Glagoljična su se i ćirilična hrvatska djela prelagala u latinicu, ali obratnih postupaka nije bilo. Kajkavski su i čakavski pisci pisali i štokavski, ali obrnuti postupci nisu poznati. Nenovoštokavski štokavci prihvaćali su novoštokavsku osnovicu, ali se nije događalo obrnuto. Ikavci pišu i ijekavski, ali ne i obrnuto.» Isto, skoro svi hrvatski lingvisti smatraju da su glavne karakteristike hrvatskoga izražene u tri točke:

  • hrvatski jezik je tvorben, tj. njegova je bitna karakteristika jezički purizam ili sklonost zamjenjivanju tuđih riječi domaćim neologizmima
  • hrvatski se oslanja na vjekovnu jezičku i književnu baštinu na narodnom jeziku (preko 7 vijekova) i iz nje crpi
  • trodijalekatnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog, dovodi do posljedice da novoštokavski, iako temelj hrvatskoga standarda, nema status «jezičkoga suca» i riječi iz ostala dva dijalekta slobodno bivaju asimilirane u hrvatski standardni jezik

Neki ističu da su to i suštinske karakteristike koje odvajaju hrvatski od ostala dva jezika također osnovana na novoštokavštini, srpskog i bošnjačkog- više nego popis razlika na svim poljima, od fonetike do rječnika. Što se tiče postanka standardnoga jezika, dominiraju tri stava:

  • po jednom stavu, koji je najrašireniji, hrvatski standardni jezik počinje oko 1750, snažnim procesom društveno-jezičke unifikacije prvenstveno preko općenacionalnih «bestelera», Kačić Miošićevog «Razgovora ugodnog naroda slovinskoga» i «Satira» Matije Antuna Relkovića. Po tome mišljenju, tada se odvijala dvosmjerna standardizacija, kajkavska na hrvatskom sjeverozapadu i novoštokavska u drugim dijelovima, a Hrvatski narodni preporod je značio napuštanje manjinske kajkavske i prihvaćanje većinske novoštokavske, uz konačnu stabilizaciju hrvatske latiničke grafije
  • po drugom stavu, inzistira se da je pojam standardnog jezika preuzak i previše uslovljen društvenim okolnostima, pa se predlaže ostanak preovlađujućeg naziva književni jezik. Po tome mišljenju, za neki nacionalni jezik se može reći da počinje kada se pojavi jezički idiom na kojemu je zasnovan budući standardni jezik, i to u dovoljno sličnom obliku da nema većih razlika u morfosintaksi. Ako se uzmu ti kriteriji, hrvatski književni jezik počinje krajem 15. vijeka, dakle u razdoblju 1480-1500, u djelima Šiška Menčetića i Džore Držića.
  • treći stav je kompromisno riješenje po kojemu hrvatski književni, pa i standardni jezik, počinje u doba baroknog slavizma (1600-1650). Tada su ostvareni proboji na najznačajnijim poljima: napisane su i objavljene reprezentativne gramatike i rječnici (Bartol Kašić, Jakov Mikalja), objavljena su glavna djela umjetničke (Ivan Gundulić, Ivan Bunić) i liturgijske književnosti (Bartol Kašić, Matija Divković). Pristaše tog stava ukazuju da je jezički oblik toga doba potpuno moderan, čak i moderniji od onoga kako prije (1500-ih), tako i kasnije (1750-ih), te da je jezičku standardizaciju zapravo najvažnije djelo «Ritual rimski» Bartola Kašića, katolički obrednik od preko 400 stranica, napisan na štokavštini, i koji je služio kao glavni vjerski obrednik do 1929, u svim hrvatskim krajevima- i kajkavskim i štokavskim.

20. vijek: jezik i politika[uredi - уреди]

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, vladala je srpska dinastija, koja je svim silama htjela spojiti hrvatski i srpski, pa čak i hrvatski, srpski i slovenski. No, uspjeha nije bilo, a, uz to, dosta dokumenata iz tog vremena pisano je isključivo na srpskom jeziku.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, režim ustaša je izmišljao i prevodio internacionalizme, anglizme i srpske riječi. Tako je na primjer helikopter postao zrakomlat.

U vremenu druge Jugoslavije, 1953. potpisan je Novosadski dogovor, po kojem postoji jedan jezik, imenom srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Komunistička partija Jugoslavije uvela je mnogo internacionalizama u jugoslavenske jezike, što je išlo na štetu hrvatskom jeziku. Tako je gospodin postao drug, stranka partija, vojska armija, oružništvo i policija milicija itd. Isto tako, na korist je išla činjenica da je latinica bila službeno pismo JNA.

U vremenu odcjepljivanja Hrvatske od Jugoslavije, pohrvašćene su sve riječi isto kao što su i rashrvašćene. No, sada je hrvatski jezik na udaru anglizama, kao što su frend, luzer, kompjutor, nekorištenje pridjeva itd.

Zanimljivost[uredi - уреди]

Po PISA istraživanju hrvatski jezik je među najnepopularnijim predmetima u hrvatskim školama, a do četvrtog razreda osnovne škole 20 % učenika ne zna osnove čitanja i pisanja dok ih samo 15 % zna napisati besprijekoran sastavak [2].

Vidi još[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Croatian | Ethnologue
  2. Novi List, dodatak Pogled str. 16 od 23.1. 2011