Staroslavenski jezik

Izvor: Wikipedia

Staroslavenski jezik prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću[1]. Stvorili su ga misionari, Sveti Kiril i Metod, i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove.

Stvaranje[uredi - уреди]

Još od Traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Kiril i Metod:

Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia.

Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.

(Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu budući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Kiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.)

Sveti Kiril i Metod, srednjovjekovna freska, prikazuje Kirila s ćirilicom jer je dugo smatrano da ju je on stvorio. Danas se smatra da je stvorio glagoljicu, a nazivi za ćirilicu i glagoljicu izmjenjivali su se stoljećima

Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Kiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesistematskog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).

Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu III da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.

Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.

Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:

Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi

Vrijednost Kirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).

Nazivlje[uredi - уреди]

U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno - slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III govori Kirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh. Pridjev slavenski koristio se za imenovanje književnog jezika Slavena i slavenskih idioma.

Staroslavenski se razvio na osnovi jednog makedonskog govora, stoga se često nazivao i staromakedonski. Naziv starobugarski koristili su bugarski slavisti govoreći o bugarsko-makedonskim temeljima, a također su uspoređivali s latinskim i grčkim rekavši da su i oni bili književni jezici velikog prostora, ali su opet nazivani narodnim imenima. No, treba uzeti u obzir činjenicu da je tim jezicima nadogradnja bila latinska i grčka, a u staroslavenskom je ona dignuta iznad nacionalne razine te je općeslavenska. Također, danas ne postoji latinski narod, kao što ne postoji ni slavenski.

Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa. On nije bio govorni jezik starih Slavena, bio je usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito) čim su mu prilike to dopustile.

Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. st., a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije i recenzije, ovisno o jezičnim idiomima. Nikolaj Trubeckoj uveo je termin prastarocrkvenoslavenski, stoga neki predlažu sljedeću podjelu:

  1. prastarocrkvenoslavenski (862. - 885.)
  2. starocrkvenoslavenski (10. i 11. st., jezik kanonskih tekstova)
  3. crkvenoslavenski (od 12. stoljeća nadalje, prve redakcije)
  4. novocrkvenoslavenski (u određenim sredinama, osnova je lokalni idiom; u Hrvatskoj je to oko 16. stoljeća)

Kao što je i u naslovu uvedeno, najčešći je naziv za ovaj jezik staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je stoga, s neutralnog gledišta odgovarajuć i čest u uporabi. No, neki mu te nedostatke i zamjeraju, stoga je uveden najtočniji i precizan termin - općeslavenski književni jezik (Eduard Hercigonja). On ukazuje na to da je bio književni jezik svih slavenskih naroda, bar na jednom dijelu njihova teritorija i u jednom dijelu vremena. Također govori da mu je nadogradnja općeslavenska, a ne lokalna.

Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Za razliku od staroslavenskog, praslavenski je bio govorni jezik, ali mu je nedostajao bogat leksik, razvedena sintaksa i iznijansirana stilistika da bi mogao poslužiti za književni jezik liturgijskih spisa. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.

Franc Miklošič, zastupnik panonske teorije

Podrjeklo[uredi - уреди]

Staroslovenski jezik normisali su Kiril i Metodija na osnovi jednog makedonskog govora u okolini Soluna. To je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslovenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnov staroslovenskom bijo panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. Sreli su se i s problemima - kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslovenskog *t i *d). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.

Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896 svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Popis staroslovenskih tekstova[uredi - уреди]

Grčka riječ κανών označavala je propis, pravilo, određen broj, a potonje je i značenje staroslavenskog kanona. To je malen broj sačuvanih spomenika iz 10. i 11. stoljeća, prvi sačuvani spomenici nakon djelovanja svetog Kirila i Metoda, budući da njihova djela nisu sačuvana.

Spomenici pisani glagoljicom:

Spomenici pisani ćirilicom:

Staroslavenske redakcije[uredi - уреди]

Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.

Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika i razvio se u crkvenoslavenski, koji se još koristi kao liturgijski jezik u nekim pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama. U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas.

Hrvatska redakcija[uredi - уреди]

Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:

  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
  2. jery y mijenja se u i (byti > biti)
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
  4. zbog depalatalizacije, poluglasi (jerovi) vokaliziraju se, u jakom položaju daju a (u kajkavskom e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.

Bosansko-hercegovačka redakcija[uredi - уреди]

Neki se tekstovi mogu označiti kao srpski, neki kao hrvatski, pa se stoga nemože govori o posebnoj Bosansko-hercegovačkoj redakciji.

Srpska redakcija[uredi - уреди]

  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
  2. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju sa e
  3. jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
  4. jery y daje i
  5. palatalno r i meko s postaju tvrdima

Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.

Češko-moravska redakcija[uredi - уреди]

  1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
  2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
  3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
  4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)

Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.

Panonsko-slovenska redakcija[uredi - уреди]

  1. katkad se stražji nazal ǫ mijenja u o (mǫčenik > močenik)
  2. suglasnička skupina -dl- čuva se u drugom participu preterita, ekvivalenti današnjeg glagolskog pridjeva radnog (modlila)

Spomenici: Brižinski spomenici (pisani latinicom)

Ruska redakcija[uredi - уреди]

  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
  2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
  3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se sa ro- i lo- (rabota, lokъtь)
  4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
  5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
  6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
  7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)

Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.

Bugarska redakcija[uredi - уреди]

  1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ǫ
  2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja

Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.

Makedonska redakcija[uredi - уреди]

  1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
  2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, a ь u e
  3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
  4. katkad se ę mijenja sa e, a ǫ sa a, ъ i u
  5. št i žd čuvaju se

Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje

Unutarnje poveznice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Slavenski jezici
Istočnoslavenski bjeloruski | staroruski † | staronovgorodski dijalekt † | ruski | istočnorusinski | starobjeloruski † | ukrajinski
Zapadnoslavenski češki | kašupski | knaanski † | donjolužičkosrpski | zapadnorusinski | polabski † | poljski | pomorjanski † | slovački | slovinački † | šleski | gornjolužičkosrpski
Južnoslavenski banatskobugarski | bosanski | bugarski | gradišćanskohrvatski | crkvenoslavenski | hrvatski | makedonski | moliškohrvatsko narječje | crnogorski | prekmurski | rezijanski | starocrkvenoslavenski † | srpski | srpskohrvatski | slavenski (Grčka) | slovenski
Ostali praslavenski † | russenorsk † | slavenosrpski †
Izumrli jezici

Vanjske veze[uredi - уреди]