Bečki književni dogovor

Izvor: Wikipedia
Ungargasse, Vienna, 19. vijek.

Bečki književni dogovor je historijski sporazum južnoslavenskih književnika kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim jezicima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Bečkim književnim dogovorom je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slovena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[1]

Dogovor je postignut u Beču (Austrijsko carstvo) 28. ožujka 1850. godine između osmorice južnoslovenskih književnika, državljana Austrijske monarhije, od kojih su petorica bili Hrvati, dvojica Srbi i jedan Slovenac.[2] Cilj okupljenih jezikoslovaca je bio da se nacionalni književni jezici što je više moguće približe, jer su smatrali da su svi južni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan književni jezik:

Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[3]

Bečki književni dogovor

Pozadina[uredi - уреди]

Bečki književni dogovor je nastao tokom izrade službene političke i pravne terminologije za slavenske narode Austrijske carevine. Rad na izradi te terminologije financiralo je ministarstvo monarhije, a plod toga rada trebalo je da olakša razumijevanje u pravnim stvarima na slavenskom jugu carevine.[2] I uštedu administrativnih troškova prevođenja na razne jezike i dijalekte.[4] Inicijator rada na terminologiji je bio Fran Miklošič, carski bibliotekar i poslanik u Reichstagu carevine[2], koji je pozvao predstavnike Srba i Hrvata da sednu za sto i da se dogovore.

Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[5] Kao polaziste za srpski ili hrvatski odnosno sprskohvratski, poslužio im je štokavski dijalekt, tačnije govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika. Smatra se da je "južno narečje", iako se najvećim dijelom nalazilo izvan granica Austrijske monarhije, usvojeno kao osnove književnoga jezika dobrim delom zahvaljujući dugogodišnjem zalaganju Vuka Karadžića.[2] O samom sastanku je malo poznato, a veruje se da je održan u stanu Vuka Karadžića na Ungargasse 362 ili u Gerlovićevoj krčmi.[4]

Jedan od potpisnika, Ivan Kukuljević, period bečkog dogovora opisuje kao doba kada je "Hrvatska spavala u dubokom snu", "sva inteligencija jedino latinski govorila", "u ženskom društvu jedini jezik bio njemački", a aristokracija svoje sinove slala u Mađarsku da uče mađarski.[4]

Sadržaj[uredi - уреди]

Okupljeni južnoslovenski pisci i lingvisti su zaključili:

  • da ne valja miješati narječja i graditi novo kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik.
  • da književno narečje bude južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[3]

Bečkim književnim dogovorom su usvojena i neka načela za normiranje budućeg zajedničkog jezika:

  • da se na onijem mjestima gdje su dva sloga piše ije, a gdje je jedan slog, da se piše je ili e ili i, kako gdje treba (npr. bijelo, bjelina, mreža, donio).
  • da i književnici istočnoga vjerozakona vrate h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto.
  • da h na kraju imenica u rodu množine ne treba pisati (npr. zemaljah, otacah).
  • da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst umesto perst).

Potpisnici[uredi - уреди]

Potpisnici bečkog književnog sporazuma su:

Hrvatski predstavnici su bili zadovoljni postignutim dogovorom jer je to bilo priznaje njihovoj renesansnoj dubrovačkoj književnosti, a Srbi jer je predstavljao priznanje njihovoj epskoj poeziji.[5]

Posledice[uredi - уреди]

Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.[3]

Bečki književni dogovor

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[6] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[7] Dotadašnji dijalekti Hrvata čakavski i kajkavski potisnuti su u dijalekte drugoga reda u odnosu na ustoličenje štokavskog govora kao zajednièkog za Srbe i Hrvate.[8] U Srbiji je narodni govor uvođen uz veliko protivljenje Srpske pravoslavne crkve.

Dvije godine nakon bečkog dogovora Demeter kao tehnički urednik Gajevih Narodnih novina, čineći kraj jezičkoj raspri Karadžića i Kluna, između ostaloga, veli:

Wikicitati „Budimo zadovoljni time da nam je u novie vrieme za rukom pošlo književni jezik onih koji se danas za Serblje drže, s jezikom onih koji se Hrvatima nazivaju, tako izjednačiti, da nije među jednima i drugima izvan pismenah u bitnosti baš nikakove razlike, tako da koi je vješt čitanju u obim pismenima, može isto tako zvane hervatske kao i serbske knjige smatrati kao svoje, budimo time zadovoljni, rekoh, a za ostalo da nas ne boli glava.[4]

Slavni hrvatski filolog Vatroslav Jagić, pišući o pravopisu, godine 1864. veli da su Bečki književni dogovor načinili "najizvrstniji sinovi našega naroda, kojima se i danas domovina ponosi".[2] Ljudevit Gaj je govorio: " Ljudevit Gaj je u trenutku sevdaha zabacio kapu i uzviknuo: Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo. ."[5]

Danas u Hrvatskoj Vuk Stefanović Karadžić nije omiljen, iako se hrvatski jezik uglavnom pridržavaja i njegovih pravila i južnoga narječja, dok ga u Srbiji kuju u zvijezde a nikada nisu prihvatili južno narječje za književno.[4] I među srpskim i među hrvatskim nacionalistima se danas može čuti mišljenje da je u Beču održan privatan sastanak nekolicine pojedinaca koji nikoga nisu predstavljali. Redovno se prećutkuje značaj bečkog književnog dogovora za savremeni srpski, odnosno hrvatski jezik.[4]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 Bečka kuća srpskohrvatska
  3. 3.0 3.1 3.2 Bečki književni dogovor
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 Bečka osmorka
  5. 5.0 5.1 5.2 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume
  6. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.
  7. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.
  8. BOŠNJACI I NJIHOV JEZIK KROZ HISTORIJU

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Wikiizvor
Hrvatski Wikiizvor ima originalni tekst vezan uz ovaj članak: