Slavenosrpski jezik

Izvor: Wikipedia
centralno-južnoslovenski
jezici i narečja
srpskohrvatski
srpski · hrvatski · bosanski · crnogorski
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · jekavski · cakavizam)
torlački
romanosrpski · slavenosrpski · šatrovački
bunjevački · gradišćanskohrvatski
moliškohrvatski · našinski
užički govor
srpskohrvatski jezik i jezička politika
p  r  u

Slavenosrpski jezik (славяносербскій) je oblik srpskoga jezika koji je bio u dominantnoj upotrebi krajem 18. i početkom 19. veka u obrazovanim slojevima srpske građanske klase u Vojvodini i srpkoj dijaspori u ostalim krajevima Habsburške monarhije.

Istorija i upotreba[uredi - уреди]

Slaveno-serbskij magazin 1768.

Nakon Velike seobe 1689, pod patrijarhom Čarnojevićem, veliki se deo srpskog naroda našao u okviru Austrije koja je pokušala da ga katolicizira preko unijaćenja, tj. verskopolitičkih poteza kojim bi se ukinula samostalnost Pećke patrijaršije koja je okupljala srpski narod. Na civilizacijskom polju, budući da se radilo o sličnim južnoslavenskim jezicima, Austrija je smerala da nametne neki oblik hrvatskog ("ilirskog") jezika, koji je u vernakularu postojao vekovima, a doživljavao je procvat u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji. Takođe, pokušavala je da se ukine ćirilica i uvede latinica u školama koje su bile pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije.

Kao otpor tim nastojanjima koja su protumačena kao napad na verskonarodnosno biće Srba, srpska crkvena hijerarhija je pozvala u pomoć Rusiju Petra Velikoga, koji je poslao određen broj knjiga, udžbenika i učitelja. Taj, tzv. ruskocrkveni jezik (esencijalno, ruski jezik na stupnju razvitka kakav je imao početkom i sredinom 18. veka) postao je službenim liturgijskim jezikom Srpske pravoslavne crkve. No, budući da je po svojim jezikoslovnim značajkama (glasoslovlje, oblikoslovlje, skladnja) previše odudarao kako od mestimično zabeleženih narodnih srpskih govora, tako i od stare srpske književne tradicije na staroslavenskom jeziku srpske redakcije (12.-13. v. do sredine 18. veka), ubrzo se javio otpor u građanskim slojevima koji su tražili razumljiviji jezik. Tako je nastao hibridni slavenosrpski, mešavina ruskocrkvenog i govora srpskih građanskih slojeva u Vojvodini. Najistaknutiji predstavnik slavenosrpskog je bio Zaharija Orfelin, a književni kodifikator Milovan Vidaković.

Slavenosrpski jezik je, u borbi za opštesrpski jezički standard, bio glavnim takmac jeziku koji je je uobličio srpski jezički reformator Vuk Karadžić, ponajviše na novoštokavskom folklornom idiomu uz primese uticaja hrvatske jezikoslovne i književne tradicije. Sredinom 19. veka opseg upotrebe slavenosrpskog je počeo da se osetno smanjuje, dok je posle 1870. potpuno nestao iz javne upotrebe.

Karakteristike i gramatika[uredi - уреди]

Primer oblika tog slavenosrpskog jezika se može videti iz "Slavenoserbskog magazina" koji je uređivao Zaharija Orfelin:

"Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие."

Čak je i iz jedne rečenice vidljivo da je tekst natopljen ruskim rečima (čto), ruskim tvorbenim oblicima (roskošъ, a ne raskoš), a druge značajke slavenosrpskog su i pojava –t u 3. osobi množine (npr. "oni mogutъ" umesto "oni mogu").

Literatura[uredi - уреди]

  • Mihailo Stevanović: Gramatika srpskohrvatskog jezika, Beograd 1964.

Vidi još[uredi - уреди]