Češki jezik

Izvor: Wikipedia
Češki jezik
čeština ili český jazyk
Države govorenja Češka; Slovačka, Hrvatska
Regije govorenja Europa
Broj govornika oko 12 milijuna
Klasifikacija indoeuropski
slavenski
zapadnoslavenski
češki
Službeni status
Služben u Češka, EU
Jezični kôd
ISO 639-1 cs
ISO 639-2 cs
ISO 639-3 {{{iso3}}}
SIL CES
p  r  u
Information icon.svg

Češki jezik (čeština ili český jazyk) je službeni jezik 10,5 milijuna stanovnika Češke. Najveća je češka dijaspora u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da ih ondje ima oko 0,5 milijuna. U ostalim dijelovima Amerike i u pojedinim europskim zemljana broj im ne prelazi nekoliko desetaka tisuća. Oko 30.000 Čeha živi u Hrvatskoj, najviše oko Daruvara.

Specifičnost je današnjega češkog jezika postojanje jasne oprjeke između pisanoga (spisovný jazyk) i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko J. A. Comeniusa, J. Dobrovskoga pa do Praškoga lingvističkog kruga u 20. stoljeću. Povijest se češkog jezika dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. stoljeća), staročeški (od sredine 12. do 15. stoljeća), srednjočeški (od 16. do 18. stoljeća) i novočeški (19. i 20. stoljeće).

Iz staročeškog su razdoblja posvjedočena samo imena i glose u latinskim tekstovima te čehizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovice 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. stoljeće (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.

Češko pismo[uredi - уреди]

Češko je pismo latinica koja je od Husova vremena proširena dijakritičkim znakovima: "háček"-kvačica, koji označava mekoću (palatalnost) suglasnika i "čárka"-crtica koja označuje duljinu samoglasnika. Osim kvačice i crtice, postoje i treći znak, apostrof koji se piše direktno uz malo slovo d ili t: d' odnosno t', a čita se đ odnosno ć. Velika takva slova pišu se s kvačicom. Od Jana Husa u češkom je preostao samo jedno slovo sastavljeno od više znakova a to je ch, što se čita h.

Češka je grafija bitno utjecala na Gajevu reformu hrvatske latinice.

Alfabet[uredi - уреди]

A a Á á B b C c Č č D d Ď ď E e É é Ě ě F f
á dlouhé á čé ďé é dlouhé é ije,
é s háčkem
ef
/a/ // /b/ /ʦ/ /ʧ/ /d/ /ɟ/ /ɛ/ /ɛː/ /ɛ, / /f/
G g H h Ch ch I i Í í J j K k L l M m N n Ň ň
chá í,
měkké í
dlouhé í el em en
/g/ /ɦ/ /x/ /ɪ/ /i:/ /j/ /k/ /l/ /m/ /n/ /ɲ/
O o Ó ó P p Q q R r Ř ř S s Š š T t Ť ť  
ó dlouhé ó kvé er es ťé  
/o/ // /p/ /kv/ /r/ /ɼ, r̝/ /s/ /ʃ/ /t/ /c/  
U u Ú ú Ů ů V v W w X x Y y Ý ý Z z Ž ž  
ú dlouhé ú ů s kroužkem dvojité vé iks ypsilon,
tvrdé ý
dlouhé ypsilon zet žet  
/u/ // // /v/ /v/ /ks, gz/ /ɪ/ // /z/ /ʒ/  

Vanjske veze[uredi - уреди]