Srpskohrvatski jezik

Izvor: Wikipedia

Ћирилична верзија


Srpskohrvatski jezik
Хрватскoсрпски језик
Hrvatskosrpski jezik
Српскохрватски језик
Govori se u  BiH
 Hrvatska
 Srbija
 Crna Gora
(pod drugim imenima)
Region Jugoistočna Evropa ili Balkan
Ukupno govornici cca. 23 miliona (sve varijante)
Jezička porodica Indoevropski


>Balto-slovenski jezici
->Slavenski
-->Južni
--->Zapadni
---->

Jezički kodovi
ISO 639-1 nema[1]
ISO 639-2 nema[1]
ISO 639-3 hbsSerbo-Croatian
centralno-južnoslovenski
jezici i narečja
srpskohrvatski
srpski · hrvatski · bosanski · crnogorski
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · jekavski · cakavizam)
torlački
romanosrpski · slavenosrpski · šatrovački
bunjevački · gradišćanskohrvatski
moliškohrvatski · našinski
užički govor
srpskohrvatski jezik i jezička politika
p  r  u
Područje srpskohrvatskog jezika.

Srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili bosansko-hrvatsko-srpski jezik je zajednički jezik Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca. Srpskohrvatski jezik ima dva ravnopravna pisma: Vukovu ćirilicu i Gajevu latinicu. Pripada zapadnoj grupi južnoslavenskih jezika.

Srpskohrvatski jezik je standardizovan sredinom 19. veka, Bečkim književnim dogovorom, kojim je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slovena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[2]

Srpskohrvatski jezik je od 1907. do 1918. godine bio službeni jezik u prosvjeti Bosne i Hercegovine. U novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. poznatoj kao Kraljevina Jugoslavija) službeni jezik je bio srpsko-hrvatsko-slovenački. Takođe, srpskohrvatski je bio jedan od službenih jezika SFR Jugoslavije.[3][4]

U Jugoslaviji je srpskohrvatski bio materinski jezik 73% stanovništva, i funkcionirao je kao lingua franca, kao jezik na kojem se odvijala komunikacija između govornika različitih jezika.[5]

Isti zajednički jezik se, pod drugim imenima, i dalje govori u današnjoj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, dok ga stanovnici Makedonije i Slovenije delimično razumeju. Jezik takođe govore manjine iz bivših jugoslovenskih republika u Austriji, Mađarskoj, Albaniji, Italiji, Rumuniji itd.

Nazivi

  • srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik je tradicionalni naziv zajedničkog jezika koji se upotrebljavao tokom čitavog XIX i XX vijeka. Nazvan je po Srbima i Hrvatima (ili Srbohrvatima) koje je tadašnja lingvistika prepoznavala kao njegove glavne govornike.
  • srpski jezik, hrvatski jezik, bosanski jezik i crnogorski jezik su službeni nazivi koji se za srpskohrvatski jezik koriste u različitim republikama od raspada SFRJ 1990-ih.
  • bosansko-hrvatsko-srpski jezik (skraćeno BHS) je naziv koji je ušao u upotrebu nakon 1990-ih. Pored Srba i Hrvata, ovaj naziv uvažava i Bosance (Bošnjake) kao govornike zajedničkog jezika.
  • centralni južnoslovenski dijasistem je izraz koji se ponekada nalazi u lingvističkoj literaturi, uglavnom za opisivanje međusobnih uticaja raznih južnoslovenskih dijalekata kroz istoriju.

Povijest

Kroz povijest Južnih Slavena, narječjа i književni jezici raznih oblasti su se razvijali samostalno. Prije 19. stoljeća, razni govori koji su u pojedinim oblastima nazivani "ilirski", "slavenski", "slavonski", "bosanski", "srpski" ili "hrvatski". Početkom 19. veka Srbi i Hrvati su koristili različite standarde književnog jezika. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio slaveno-serbski jezik, arhaični jezik obrazovanih slojeva pod jakim uticajem rusizama i crkveno-slavizama. Primer slavenosrpskog jezika pre jezičke reforme:

"Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие."

S druge strane, hrvatski pisci su koristili uglavnom kajkavsko narečje i neujednačen slovni sustav za zapisivanje tadašnjeg hrvatskog književnog jezika. Primer horvatsko-slavenskog jezika pre jezičke reforme:

"Horvatsko do vezda, ako samo ime pravopisanja zasluži; med vsemi slavenskimi naj zločestejše je, ter potreboču primernoga pboljšanja vre osobe visokeh časti očituvat dostojale jesu... "

I pored znatnih razlika u književnom jeziku, mnogi tadašnji slavisti su smatrali da je narodni jezik Hrvata i Srba, pa i drugih Južnih Slovena, jedan jezik. Znameniti lingivsta Josef Dobrovský je još 1815. godine upotrijebio izraz «srpski ili hrvatski». Ime srpskohrvatski jezik je, po svemu sudeći, upotrebio najprvi Jakob Grimm u predgovoru za njemačko izdanje Vukove "Pismenice srpskoga jezika", godine 1824.[6] Slovenski lingivsta Jernej Kopitar je smatrao da štokavski govor čini jedinstven jezik koji je u svom pismu iz 1836. godine nazvao «srpsko-hrvatski».

Ilirski pokret

Glavni članak: Ilirski pokret

Početkom 19. vijeka među južnim Slavenima Austrijskog carstva se razvijao Ilirski pokret čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim. Vuk i ilirci su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo jezika i pravopisa. Vuk Karadžić je 1845. formulisao taj ideal ovako:

Wikicitati „Mi svi valja da se trudimo, dotle da dotjeramo, da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima i od Slavenskijeh Latinskima, pa ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...[7]

Ilirski pokret je naišao na odobravanje većine pismenih u južnoslovenskim zemljama. Pokret je trajao od 1830. do 1843. a svoj najveći procvat je doživeo u Hrvatskoj. U Sloveniji je Stanko Vraz čak odlucio da piše na "ilirskom" umesto slovenačkom. U Hrvatskoj, Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo."[8] Ilirski pokret je doveo do sastanka u Beču gde je postignut dogovor o zajedničkom književnom jeziku.

Bečki književni dogovor

1850. godine je u Beču postignut historijski dogovor hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[8]

Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[9]

Bečki književni dogovor

Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[9]

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[10] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[11] Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."[8]

Razvoj srpskohrvatskog

Kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1882).
Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjizevnoga jezika (1899).

U decenijama koje su usledile bečkom književnom dogovoru, srpskohrvatski jezik biva prihvaćen u svetskoj lingvistici, a u i lokalnoj upotrebi tako da hrvatski sabor nakon duže rasprave (od 1847) da li će se jezik koji govore Hrvati i Srbi zvati "hrvatski" ili će se zvati "hrvatski ili srpski" donosi odluku 1861. godine da se zove jugoslavenski, što će biti zabranjeno od carskog Beča nakon čega jezik dobiva ime hrvatski ili srpski jezik što će biti nakon nastanka samostalne Hrvatske historijskim revizionizmom izbrisano iz historije.[12] Taj naziv je vrlo brzo prihvaćen i u inostranstvu tako da u Italiji, gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich u svojim radovima iz 1867. i 1908. koriste naziv srpskohrvatski jezik, a u Njemačkoj slavni slavista August Leskien piše gramatiku srpsko-hrvatskog jezika "Grammatik der serbo-kroatischen Sprache", Heidelberg, 1914.[6] 1882. godine Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izdaje kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

U Bosni i Hercegovini se ovaj jezik službeno nazivao bosanskim, u periodu u periodu austro-ugarske vladavine od 1878. do 1907. godine. 1890. godine izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Od 1907. godine ovaj jezik se počinje službeno nazivati srpsko-hrvatskim,[13] pa srpskohrvatski jezik tako postaje službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907. do 1918. godine. Gramatika za srednje škole od 1908. godine nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

Srpskohrvatski jezik, pod nazivom "srpsko-hrvatsko-slovenski", je bio službeni jezik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tokom perioda Kraljevine jezička unifikacija je nametana od beogradskih vlasti. Po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva odvojena smjera. Ustaše su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući zaseban hrvatski jezik.[14] Nakon rata, srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenački i makedonski). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj.[traži se izvor od 12. 2010.]

Novosadski dogovor

Glavni članak: Novosadski dogovor

Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[15] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.[16]

Novosadski dogovor

10. prosinca 1954. je sklopljen Novosadski dogovor između uglavnom hrvatskih i srpskih jezikoslovaca radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika. Novosadskim dogovorom je predviđeno ujednačenje književnog hrvatskog i srpskog jezika na pravopisnoj, terminološkoj i drugim razinama. Ustanovljeno je sledeće:

Na osnovu ovakvih zaključaka o jeziku je odlučeno da treba preduzeti sledeće:

  • potrebna je izrada rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika.
  • potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  • zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis, čija je izrada danas najbitnija kulturna i društvena potreba.
  • treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka razvitku zajedničkog književnog jezika i sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[16] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Odlučeno je da će Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediti naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu.[16] Na temelju tih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Politička podjela jezika

Nakon etničkih tenzija 1970-ih godina, a naročito nakon raspada Jugoslavije i rata koji ga je pratio, većina je odlučila da zovu svoj jezik srpski, hrvatski ili bosanski, zavisno od etničke ili regionalne pripadnosti. Raspadom SFRJ 1991. godine srpskohrvatski jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Državotvorljivi jezikoslovci[17] su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima (kao primer se često uzima riječ kafa-kava-kahva).[18]

Narječja srpskohrvatskog jezika.

Radi većeg razlikovanja od ostatka BiH i približavanja Srbiji, Republika Srpska je u toku rata u BiH službeno uvela ekavicu kao jezični standard. Istovremeno, srpski nacionalisti su uporno dokazivali da su svi koji govore štokavskom ijekavicom – Srbi, dakle i Bošnjaci i Hrvati.[18] U Beogradu je 1998. godine, prvo u režimskom listu Politika, a zatim i kao posebna knjižica u tiražu od 300.000 primeraka distribuirano "Slovo o srpskom jeziku" koje navodi da srpskohrvatski jezik ne samo da ne postoji, već da nikada nije ni postojao, da hrvatski jezik takođe ne postoji, već da Hrvati govore srpski a da to i ne znaju, te da ni oni sami ne postoje, tj. da su svi Hrvati u stvari Srbi.[8] Po Miloševićevom Ustavu Srbije od 1990. godine zvanični jezik je još uvek bio srpskohrvatski, a službena pisma ćirilica i latinica. Tek Koštuničin Ustav Srbije od 2006. godine je ukinuo latinicu i proglasio srpski za službeni jezik.[8] Pojedina srbijanska kulturna udruženja jezik nazivaju srbskim.

Srpskohrvatski jezik je 1990-ih godina podeljen ne po dijalektološkoj već po etničkoj osnovi.

U Hrvatskoj je hrvatski postao jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo. Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih štokavskih standarda je izvedeno po prostom obrascu: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tako na primjer, „gvožđe" je proglašeno srpskom riječju, a hrvatskom „željezo". Međutim, riječ „gvožđe" se nalazi u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, kod Gundulića, Kamova, Badalića, Kovačića, Vojnovića, Ivane Brlić-Mažuranić, u hrvatskim narodnim pripovjetkama, itd, što ukazuje na proizvoljnost takve jezičke prakse.[19] Jezičke vlasti tokom 1990-ih puristički kroatiziraju jezik promičući izraze poput zrakomlata (za helikopter), brzoglasa (za telefon) i slično.[18] Hrvatska politika jezičkog udaljavanja kulminirala je 1999. bioskopskim prikazivanje srpskog filma „Rane“ (Srđana Dragojevića) koji je titlovan i preveden kao „Ozljede“.[19] Preterivanje u ovakvoj jezičkoj politici je ubrzo i u samoj Hrvatskoj postalo predmetom sprdnje.[18][19]

Bošnjački lingvisti su, uz obrazloženje da "opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema", jezik nazvali bosanskim. Srpski i hrvatski lingvisti su odgovorili tako što su ovaj jezik nazvali etničkom odrednicom "bošnjački", izbegavajući naziv "bosanski" koji implicira da Srbi i Hrvati u Bosni govore bosanski jezik. Neki bošnjački jezikoslovci rade na zasebnosti bosanskog jezika umetanjem slova h gde god se ukaže prilika i insistiranjem na turcizmima.[18]

Tokom 2000-ih su i Crnogorci započeli standardiziranje crnogorskog jezika, uz argument da "ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi".[18] U Crnoj Gori se od 2009. novouvedeni crnogorski jezik uči po pravopisu srpskohrvatskog.[20]

Sadašnja situacija

Wikicitati „Kad nekoliko naroda ili država govori zajedničkim jezikom, lingvisti ne nabrajaju u nazivu jezika sve te narode jer bi to bio predugačak naziv... U našem slučaju lingvisti su uveli u 19. stoljeću dvodijelni naziv, i današnji lingvisti su ga naslijedili kao što su današnji kemičari naslijedili nazive u kemiji, ili kao što su američki lingvisti naslijedili naziv za njihov jezik. Dvodijelnim modelom naziva imenuju se rubovi jezika, a središnju zonu i nije nužno imenovati kad se znaju rubovi. To je isto kao i kod naziva indoevropski, imenovani su rubovi, a središnja zona armenski i perzijski nisu. Moram istaknuti da svi ti nazivi obavezuju samo lingviste, a ne i obične ljude, oni mogu zvati jezik kako god žele, a i ne moraju ga nikako zvati. [21]
(Snježana Kordić o srpskohrvatskom jeziku)

Iako govorni jezik nije promenjen, govornici ga danas uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. Npr. na popisu u Hrvatskoj 2001. je samo 0,16 % stanovništva imenovalo svoj materinski jezik hrvatskosrpskim odn. srpskohrvatskim.[22] I pored različitih naziva, te napora hrvatskih, srbijanskih, bosanskih i crnogorskih lingvista da dokažu suštinsku različitost njihovih jezika, narod se još uvek jako dobro razume.[19]

Suvremena lingvistika smatra srpsko-hrvatski jezik živim makrojezikom pod oznakom hbs.[23] Iako je identifikator sh označen kao prevaziđen,[1] zajedno s identifikatorima scc i scr.[1] Srpskohrvatski je u svetu i dalje u normalnoj upotrebi među jednim delom lingvista, prevodioca i profesora književnosti.[8] U slavistici se danas pored naziva srpskohrvatski takođe koristi i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik.[24] Srpskohrvatski jezik se i dalje izučava na mnogim ozbiljnim univerzitetima sveta: Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Univerzitetu drzave Arizona u Phoenixu, itd.[8]

Neke međunarodne institucije, poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju službeno upotrebljavaju naziv bosanski, hrvatski ili srpski jezik (BHS) za zajednički jezik Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba.[25] Početkom 2010. godine dve poslanice u Evropskom parlamentu su, polazeći od činjenice da je originalni srpskohrvatski jezik podeljen u razne službene jezike, zatražile, zbog administrativnih ušteda oko prevoda i tumačenja, vraćanje srpskohrvatskoga jezika. To je traženo radi kasnijeg zaključivanja sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU”.[26]

Lingvistika

Lingvistička pravila po pitanju svih svetskih jezika su prilično jednostavna i ona govore da se govori o jednom jeziku u slučaju ako je najmanje 81 posto osnovnog rečničkog blaga zajedničko! Pošto po rečima lingvistice Snježane Kordić bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski imaju 100 posto zajedničko standardološko rečničko blago - reč je o istom jeziku.[27] Kordić srpskohrvatski jezik vidi kao policentrični jezik, koji danas ima svoje četiri varijante i četiri službena naziva, ali u strogo lingvističkom pogledu ne može biti tretiran drugačije nego kao jedan standardni jezik, jer su razlike među varijantama nedovoljne da bi se moglo prihvatiti stanovište o različitim jezicima.[28] S njenim mišljenjem se djelomično slaže i Josip Silić dobitnik nagrade za jezikoslovnog kroatista i autora prve službene "Gramatike crnogorskog jezika". Po njemu postoje dvije koncepcije standardnog jezika policentristička i strukturalistička, a ako se uzme u obzir samo prva to jest policentristička koncepcija koja ne razlikuje jezik kao sustav od jezika kao standarda tada postoji samo jedan jezik koji se zove štokavski (ili srpskohrvatski) dok su njegovi standardni jezici bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski. S druge strane po njemu strukturalistička koncepcija identitet jezika smatra jednim od najvažnijih svojstva standardnog jezika. Dakle bez identiteta nema standardnog jezika, a on je različit i svojim imenom i svojim sadržaje. Srpski je različit od hrvatskog, hrvatski je različit od srpskog i tako dalje.[29]

Dijalekti

Rasprostranjenost ijekavskog, ekavskog i ikavskog narečja.

Srpskohrvatski jezik ima tri osnovna narečja, koja su nazvana prema upitnoj zamenici koja se razlikuje u svakom od njih. Čakavsko narečje koristi upitnu zamenicu ča, kajkavsko narečje koristi kaj, a štokavsko narečje koristi što ili šta. Narečja kao što je torlačko narečje nisu prepoznata u ovoj klasifikaciji.

Takođe, postoje tri osnovna načina za zamenjivanje u govoru i pisanju protoslovenskog samoglasnika jat. U okviru čakavskog narečja obično se koristi samoglasnik i za zamenjivanje jata (tzv. ikavski izgovor), dok se u nekim čakavskim govorima koriste i samoglasnik e (ekavski izgovor), kao i samoglasnička grupa ije odnosno je (ijekavski izgovor). Kajkavsko narečje obično zamenjuje jat samoglasnikom e, dok je štokavsko, poput čakavskog, podeljeno na govore koji koriste samoglasničke grupe ije i je (ijekavski), samoglasnik e (ekavski) i samoglasnik i (ikavski).

Izražavanje jata

Dijalekti štokavskog narečja

Protoslovenski samoglasnik jat je vremenom izmenjen i sada se izražava na tri različita načina u srpskohrvatskom jeziku:

  • u govorima koji koriste ekavski izgovor, jat postaje e.
  • u govorima koji koriste ikavski izgovor, jat postaje i.
  • u govorima koji koriste ijekavski ili jekavski izgovor, jat postaje ije ili je, u zavisnosti od toga da li je samoglasnik dug ili kratak.

Na primer:

preteča ekavski ikavski ijekavski ijekavska pravila
*lěp lep lip lijep dugo ěije
*vrěme vreme vrime vrijeme
*věra vera vira vjera kratko ěje
*děvojka devojka divojka djevojka
*trěbati trebati tribat(i) trebati kratko ěe
*grějati grejati grijati grijati kratko ěi
*selo selo selo selo e u korenu, ne ě

Iz primera koji uključuju i dugačke i kratke samoglasnike se vidi da ijekavski izgovor ne zamenjuje prvobitno jat (ě) koristeći samo samoglasničke grupe ije i je, već koristeći i samoglasnike i i e. Po pravilu, jat se u ijekavskim govorima zamenjuje na četiri načina:

  • sa ije, ako je samoglasnik dug (dijete, mlijeko, vrijeme)
  • sa je, ako je samoglasnik kratak (djeca, mlječni)
  • sa i, ako se iza toga nalazi neki drugi samoglasnik, ili suglasnici lj i đ (vidio, volio, priđašnji)
  • Ako se ispred jata nalazi r, a samoglasnik je dug, onda će se jat zameniti sa ije (rijeka, naprijed, brijeg). Međutim, ako je samoglasnik kratak, gleda se šta se nalazi ispred r. Ako je ispred r neki samoglasnik, ili je r na početku reči, jat se zamenjuje sa je (rječni, ostarjeli). A ako je ispred r neki suglasnik, jat se zamenjuje sa e (ispred, bregovi).

Treba napomenuti da je jat uvek pod akcentom ili posleakcenatskom dužinom. Međutim, ako je u pitanju jednosložna reč koja ima dugi akcenat, jat će se zameniti sa ije (npr. vijek, brijeg, svijet). Onda će se pojaviti dva sloga (vi-jek, bri-jeg, svi-jet), a pošto akcenat po pravilu ne može stajati na poslednjem slogu u reči, premestiće se na prethodni slog, pa će biti naglašeno i iz samoglasničke grupe ije, umesto e kako bi trebalo.

Pisma

Tokom istorije, ovaj jezik je bio pisan koristeći više pisama:

Danas se koriste latinica i ćirilica. Svako slovo iz jednog pisma odgovara samo jednom slovu iz drugog pisma.

Latinica

Glavni članak: Gajeva latinica

Gajeva latinica je varijanta latiničnog pisma koje je razvio hrvatski lingvista Ljudevit Gaj u prvoj polovini 19. vijeka. Svoj konačni oblik je stekla nakon izmena srpskog lingviste Đure Daničića u 19. vijeku. Sastoji se od trideset slova (27 prostih i tri dvojnа), a prema izgovoru prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de) naziva se abecedom.

Abeceda prema azbuci:

Pisana latinična slova.
latinica ћирилица
A a А а
B b Б б
C c Ц ц
Č č Ч ч
Ć ć Ћ ћ
D d Д д
Dž dž Џ џ
Đ đ Ђ ђ
E e Е е
F f Ф ф
G g Г г
H h Х х
I i И и
J j Ј ј
K k К к
L l Л л
Lj lj Љ љ
M m М м
N n Н н
Nj nj Њ њ
O o О о
P p П п
R r Р р
S s С с
Š š Ш ш
T t Т т
U u У у
V v В в
Z z З з
Ž ž Ж ж

Ova latinica je u upotrebi na svim prostorima gde se govori srpskohrvatski, u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Veoma sličnu verziju koristi i slovenski jezik.

Postoji i alternativni način predstavljanja glasova koji nemaju sopstvene znakove u originalnoj latinici (ako iz tehničkih razloga ne možemo upotrebiti Gaj-Daničićeve znakove):

Uobičajeno Alternativno
Ć
CH
Č
CC
Đ
DJ
Š
SS
Ž
ZZ

Ćirilica

Vukova ćirilica je varijanta ćiriličnog pisma koje je razvio srpski lingvista Vuk Karadžić u prvoj polovini 19. vijeka. Sastoji se od 30 slova, a svako od njih predstavlja odgovarajući glas. Prema prva dva slova ćiriličnog pisma (az, buki) naziva se azbukom.

Azbuka prema abecedi:

Pisana ćirilična slova.
ћирилица latinica
А а A a
Б б B b
В в V v
Г г G g
Д д D d
Ђ ђ Đ đ
Е е E e
Ж ж Ž ž
З з Z z
И и I i
Ј ј J j
К к K k
Л л L l
Љ љ Lj lj
М м M m
Н н N n
Њ њ Nj nj
О о O o
П п P p
Р р R r
С с S s
Т т T t
Ћ ћ Ć ć
У у U u
Ф ф F f
Х х H h
Ц ц C c
Ч ч Č č
Џ џ Dž dž
Ш ш Š š

Vukova ćirilica je jedno od dva ravnopravna pisma srpskohrvatskog jezika. Danas se koristi u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Sličnu verziju ćirilice koristi i makedonski jezik.

Izvori

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3
    ISO 639-2/RA Change Notice
    ISO
    639-1
    Code
    ISO
    639-2
    Code
    English
    name of
    Language
    French
    name of
    Language
    Date
    Added or
    Changed
    Category
    of Change
    Notes
    [-sh] (none) Serbo-Croatian serbo-croate 2000-02-18 Dep This code was deprecated in 2000 because there were separate language codes for each individual language represented (Serbian, Croatian, and then Bosnian was added). It was published in a revision of ISO 639-1, but never was included in ISO 639-2. It is considered a macrolanguage (general name for a cluster of closely related individual languages) in ISO 639-3. Its deprecated status was reaffirmed by

    the ISO 639 JAC in 2005.

    sr srp [scc] Serbian serbe 2008-06-28 CC ISO 639-2/B code deprecated in favor of ISO 639-2/T code
    hr hrv [scr] Croatian croate 2008-06-28 CC ISO 639-2/B code deprecated in favor of ISO 639-2/T code

    Referenca: http://www.loc.gov/standards/iso639-2/php/code_changes.php

  2. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
  3. Устав Социјалистичке Федеративне Републике Југославије (1963), Члан 42: Равноправни су језици народа Југославије и њихова писма. Изузетно, у Југословенској народној армији командовање, војна обука и администрација врше се на српскохрватском језику.
  4. Устав Републике Србије (1990), Члан 8: У Републици Србији у службеној је употреби српскохрватски језик и ћириличко писмо, а латиничко писмо је у службеној употреби на начин утврђен законом.
  5. Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam
  6. 6.0 6.1 Bečka kuća srpskohrvatska
  7. Pavle Ivić: O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU
  8. 8.0 8.1 8.2 8.3 8.4 8.5 8.6 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume
  9. 9.0 9.1 Bečki književni dogovor
  10. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.
  11. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.
  12. Pseudoznanost
  13. Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10.1907. g. određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'."
  14. Hrvatski i srpski jedan jezik?
  15. U tekstu se ne pominju Bošnjaci, odnosno Muslimani, jer tada nisu bili priznati kao posebna nacija.
  16. 16.0 16.1 16.2 Tekst Novosadskog dogovora
  17. Ironičan naziv Sinana Gudževića
  18. 18.0 18.1 18.2 18.3 18.4 18.5 Novi jezici: Govorite li našili
  19. 19.0 19.1 19.2 19.3 Uzalud vam trud, lingvisti
  20. Crnogorski jezik prema udžbenicima srpskohrvatskog
  21. Jezik, nacija i laži
  22. DZS: Stanovništvo prema materinskom jeziku...
  23. Documentation for ISO 639 identifier: hbs
  24. Bosnian/Croatian/Serbian
  25. MKSJ
  26. EU traži od Hrvata da vrate srpsko-hrvatski jezik
  27. Lingvistica Kordić: U Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori govori se istim jezikom
  28. Jezik i nacionalizam
  29. Novi List subotnji dodatak Pogled str. 14 izdan 11. 9.2010.

Vidi još

Vanjske veze

Reference


Izabrani članak Članak Srpskohrvatski jezik je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.