Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Sjedište HAZU u Zagrebu

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (skrać. HAZU; 1866–1941. i 1947–91. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, skrać. JAZU), najviša kulturna i znanstvena institucija u Hrvatskoj.

Povijest[uredi | uredi kod]

Osnovana je u Zagrebu godine 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (lat. Academia scientiarium et artium Slavorum meridionalium). Glavne zasluge za njezino osnivanje ima biskup i dobrotvor Josip Juraj Strossmayer, vodeći zagovornik visokog obrazovanja u ono doba. On je 10. prosinca 1860. prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog od 50.000 forinti nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo su slijedili i drugi. Strossmayerov prijedlog o osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti jednoglasno je prihvaćen u Hrvatskom saboru 1861. godine. Odmah je izabran odbor za izrađivanje statuta i sve je u obliku zakonskog prijedloga poslano kralju u Beč da odobri. Odobrenje je stiglo tek 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja u pravilniku Akademije. Sabor je promjene izvršio 1865., a kralj u Beču je poslao odobrenje 1866. godine. Odmah zatim potvrdio je i prvih 14 pravih članova Akademije. Pravilnik Akademije ostao je nepromijenjen do osnutka Nezavisne države Hrvatske 1941. godine. Tada je i njezin naziv Jugoslavenska promijenjen u Hrvatska. Nakon završetka Drugog svjetskog rata naziv Jugoslavenska je vraćen i zadržan sve do 1991. godine, kada je ponovno zamijenjen sadašnjim nazivom.

Kritike[uredi | uredi kod]

  • HAZU nailazi na ozbiljnu kritiku u hrvatskoj javnosti. Jedan dio kritike 2010. i 2014. godine odnosi se na Akademijino neodgovorno i čak protuzakonito poslovanje državnim novcem koji obilno prima iz proračuna.[1][2]
  • Drugi dio kritike upućen je znanstvenoj razini aktivnosti HAZU. Npr. u razdoblju od 2005. do 2007. godine Razred za filološke znanosti HAZU sastavio je nekoliko izjava za javnost o jeziku i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj koje je prihvatilo čitavo predsjedništvo HAZU, da bi potom bile objavljene u medijima. Te izjave su naišle na veliku kritiku. Zamjereno im je da

akademici iznose neznanstvene tvrdnje o jeziku, povijesti, naciji i kulturi. Iako je najmanje pola stoljeća dobro poznato da takve tvrdnje nisu točne, i njihova osporenost je odavno ugrađena u visokoškolsko obrazovanje zapadnoevropskih zemalja, hrvatski akademici čine sve kako bi domaću sredinu izolirali od zapadnoevropskih znanstvenih standarda i kako bi joj uskratili pristup znanju. Sprečavaju dotok informacija, nastoje da se čuje samo njihova riječ, režu svaku mogućnost drukčijeg pristupa temi jezika, povijesti i nacije. Traže da njihovi tekstovi, koji služe ujednačavanju mišljenja, bespogovorno dobiju status pjesmice koju će napamet naučiti i ponavljati svi članovi nacije.[3]

– Snježana Kordić o izjavama HAZU
Nadalje, o izjavi ʻPoložaj hrvatskoga u europskim integracijama’ utvrđeno je da „čitav tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, a cilj mu je praviti neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Evropi i jačati nacionalizam.“[4][5] O drugoj izjavi objavljenoj pod naslovom ʻIzjava o položaju hrvatskog jezika’ analiza je pokazala da „izjava sadrži brojne netočne tvrdnje i neosnovano zastrašivanje“,[6] te da „iz izjave HAZU vidi se da ta institucija ne zastupa znanost i da ne primjenjuje kriterije znanosti o jeziku. Ona zastupa politiku, i to najgori oblik nacionalističke politike - šovinizam. Pritom se ne može reći da joj takvu politiku netko nameće, nego HAZU predstavlja njezin izvor“.[6] Da je HAZU kontinuirano desetljećima zastupnik ekstremnog nacionalizma u hrvatskom društvu vidi se i iz teksta HAZU iz 2022. "Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju".[7]
I izjave kojima se HAZU 2014. izjašnjava o ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj su svojom nestručnošću i laičkim pristupom problemu navele niz javnih osoba da se upitaju za svrhu postojanja HAZU i da traže ukidanje financiranja HAZU iz državnog proračuna.[8]
  • Treći tip kritike koji se upućuje HAZU je da se kod primanja novih članova i kod vlastitih aktivnosti rukovodi političkim preferencama, a ne znanstvenim ili umjetničkim kriterijima.[2][9][10][11][12] Npr. u medijima je posebno odjeknulo što 2006. HAZU nije primila za člana biologa Miroslava Radmana, koji je član Francuske akademije znanosti. Odluka HAZU ocjenjivana je kao zadržavanje politički motiviranog diktata prosjeka.[13] Jednak slučaj je kada 2010. godine Ivan Đikić, hrvatski znanstvenik koji radi na Goetheovom Sveučilištu u Frankfurtu i član je Njemačke akademije znanosti Leopoldina, nije primljen u HAZU premda je više citiran u svijetu nego cijeli medicinski razred HAZU od 18 članova.[14][15]

Predsjednici ustanove[uredi | uredi kod]

Predsjednici JAZU od 1866. do 1941.[uredi | uredi kod]

Predsjednik HAZU od 1942. do 1946.[uredi | uredi kod]

  • Tomo Matić (1942–1945) (de jure 1946)

Predsjednici JAZU od 1947. do 1991.[uredi | uredi kod]

Predsjednici HAZU od 1991.[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Korda, Z. (17. kolovoza 2014). „Neodgovoran ʻbiznis’ HAZU-a: Akademici drže pare u bankama, a uzimaju novac iz proračuna”. Zagreb: T-portal. Pristupljeno 21. kolovoza 2014. 
  2. 2,0 2,1 Jindra, Jelena (20. srpnja 2010). „HAZU: najskuplji starački dom”. Zagreb: Nacional. ISSN 1330-9048. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-12. Pristupljeno 1. travnja 2013. 
  3. Kordić, Snježana (2007). „Akademičke bajke”. Književna republika (Zagreb) 5 (5–6): 170. ISSN 1334-1057. SSRN 3432957. CROSBI 429737. S2CID 171605244. CEEOL 51241 . ZDB-ID 2122129-7. (NSK). Pristupljeno 2021-08-07. 
  4. Kordić, Snježana (2007). „Kako HAZU pravi jezičnu paniku”. Književna republika (Zagreb) 5 (7–9): 224. ISSN 1334-1057. SSRN 3432953. CROSBI 429736. S2CID 222611870. CEEOL 257364 . (NSK). Pristupljeno 2011-02-09. 
  5. Gregorović, Damir (20. rujan 2014). „Zbunjujući mir intelektualne elite: u HAZU vlada idila kao da Hrvatska živi u raju, a ne u kaosu”. Osijek: Glas Slavonije. str. 6 u prilogu Magazin. ISSN 0350-3968. Pristupljeno 21. rujna 2014. 
  6. 6,0 6,1 Kordić, Snježana (2005). „Komentar Izjave HAZU”. Književna republika (Zagreb) 3 (3–4): 226, 230. ISSN 1334-1057. SSRN 3445272. CROSBI 430097. (NSK). Pristupljeno 2019-10-08. 
  7. Šimičević, Hrvoje (6. lipnja 2022). „Prilozi za biografiju HAZU-a”. Zagreb: Novosti. ISSN 1845-8955. Pristupljeno 2022-06-06. 
  8. Filipović, L. (22. rujna 2014). „Plan akademika za spas Hrvatske predmet sprdnje na Facebooku”. Zagreb: T-portal. Pristupljeno 22. rujna 2014. 
  9. Pavliša, Mija (9. veljače 2011). „Nevjerodostojnom biografijom do članstva u HAZU: nepostojeće knjige Dunje Brozović”. Zagreb: T-portal. Arhivirano iz originala na datum 2012-09-07. Pristupljeno 5. siječnja 2013. 
  10. Opačić, Tamara (9. veljače 2011). „Čija je Dunja Brozović Rončević?”. Zagreb: H-alter. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-12. Pristupljeno 2. lipnja 2014. 
  11. Detelj, Branko (14. veljače 2011). „Hrvatska akademija zadrtosti i učmalosti”. Varaždin: E-Varaždin.hr. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-12. Pristupljeno 6. travnja 2013. 
  12. Popović, Sofija (6. prosinca 2011). „HAZU treba ukinuti a jezične puritance bojkotirati jer zarađuju na nacionalizmu: razgovor sa Snježanom Kordić”. Zagreb: Nacional. str. 64–68. ISSN 1330-9048. CROSBI 565689. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-07. Pristupljeno 8. kolovoza 2012. 
  13. Banac, Ivo (8. lipnja 2006). „Diktat prosjeka”. Split: Feral Tribune. ISSN 1333-9109. Pristupljeno 3. travnja 2008. 
  14. Glavina, Diana (29. rujan 2010). „Uspjeh: Đikića priznali i Nijemci, a u HAZU nije prošao”. Zagreb: Večernji list. ISSN 0350-5006. Pristupljeno 1. veljače 2011. 
  15. Pilić, Damir (27. ožujka 2010). „Akademija šutnje i zavisti: Đikić citiraniji od cijelog medicinskog razreda HAZU-a”. Split: Slobodna Dalmacija. ISSN 0350-4662. Pristupljeno 8. srpnja 2010. 

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]