Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Izvor: Wikipedia
Sjedište HAZU u Zagrebu

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (latinski Academia Scientiarum et Artium Croatica), kroz povijest poznatija kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium) je nacionalna akademija Hrvatske.

Povijest[uredi - уреди]

Osnovana je u Zagrebu godine 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Glavne zasluge za njezino osnivanje ima biskup i dobrotvor Josip Juraj Strossmayer, vodeći zagovornik visokog obrazovanja u ono doba. On je 10. prosinca 1860. prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog od 50.000 forinti nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo su slijedili i drugi. Strossmayerov prijedlog o osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti jednoglasno je prihvaćen u Hrvatskom saboru 1861. godine. Odmah je izabran odbor za izrađivanje statuta i sve je u obliku zakonskog prijedloga poslano kralju u Beč da odobri. Odobrenje je stiglo tek 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja u pravilniku Akademije. Sabor je promjene izvršio 1865., a kralj u Beču je poslao odobrenje 1866. godine. Odmah zatim potvrdio je i prvih 14 pravih članova Akademije. Pravilnik Akademije ostao je nepromijenjen do osnutka Nezavisne države Hrvatske 1941. godine. Tada je i njezin naziv Jugoslavenska promijenjen u Hrvatska. Nakon završetka Drugog svjetskog rata naziv Jugoslavenska je vraćen i zadržan sve do 1991. godine, kada je ponovno zamijenjen sadašnjim nazivom.

Kritike[uredi - уреди]

  • HAZU nailazi na ozbiljnu kritiku u hrvatskoj javnosti. Jedan dio kritike 2010. i 2014. godine odnosi se na Akademijino neodgovorno i čak protuzakonito poslovanje državnim novcem koji obilno prima iz proračuna.[1][2]
  • Drugi dio kritike upućen je znanstvenoj razini aktivnosti HAZU. Npr. u razdoblju od 2005. do 2007. godine Razred za filološke znanosti HAZU sastavio je nekoliko izjava za javnost o jeziku i jezičnoj situaciji u Hrvatskoj koje je prihvatilo čitavo predsjedništvo HAZU, da bi potom bile objavljene u medijima. Te izjave su naišle na veliku kritiku. Zamjereno im je da
Wikicitati „akademici iznose neznanstvene tvrdnje o jeziku, povijesti, naciji i kulturi. Iako je najmanje pola stoljeća dobro poznato da takve tvrdnje nisu točne, i njihova osporenost je odavno ugrađena u visokoškolsko obrazovanje zapadnoevropskih zemalja, hrvatski akademici čine sve kako bi domaću sredinu izolirali od zapadnoevropskih znanstvenih standarda i kako bi joj uskratili pristup znanju. Sprečavaju dotok informacija, nastoje da se čuje samo njihova riječ, režu svaku mogućnost drukčijeg pristupa temi jezika, povijesti i nacije. Traže da njihovi tekstovi, koji služe ujednačavanju mišljenja, bespogovorno dobiju status pjesmice koju će napamet naučiti i ponavljati svi članovi nacije.[3]
(Snježana Kordić o izjavama HAZU)
Nadalje, o izjavi ʻPoložaj hrvatskoga u europskim integracijama’ utvrđeno je da „čitav tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, a cilj mu je praviti neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Evropi i jačati nacionalizam.“[4] O drugoj izjavi objavljenoj pod naslovom ʻIzjava o položaju hrvatskog jezika’ analiza je pokazala da „izjava sadrži brojne netočne tvrdnje i neosnovano zastrašivanje“,[5] te da „iz izjave HAZU vidi se da ta institucija ne zastupa znanost i da ne primjenjuje kriterije znanosti o jeziku. Ona zastupa politiku, i to najgori oblik nacionalističke politike - šovinizam. Pritom se ne može reći da joj takvu politiku netko nameće, nego HAZU predstavlja njezin izvor“.[5]
  • Treći tip kritike koji se upućuje HAZU je da se kod primanja novih članova i kod vlastitih aktivnosti rukovodi političkim preferencama, a ne znanstvenim ili umjetničkim kriterijima.[2][6][7][8][9] Npr. u medijima je posebno odjeknulo što 2006. HAZU nije primila za člana biologa Miroslava Radmana, koji je član Francuske akademije znanosti. Odluka HAZU ocjenjivana je kao zadržavanje politički motiviranog diktata prosjeka.[10] Jednak slučaj je kada 2010. godine Ivan Đikić, hrvatski znanstvenik koji radi na Goetheovom Sveučilištu u Frankfurtu i član je Njemačke akademije znanosti Leopoldina, nije primljen u HAZU premda je više citiran u svijetu nego cijeli medicinski razred HAZU od 18 članova.[11][12]

Predsjednici ustanove[uredi - уреди]

Predsjednici JAZU od 1866. do 1941.[uredi - уреди]

Predsjednik HAZU od 1942. do 1946.[uredi - уреди]

  • Tomo Matić (1942–1945) (de jure 1946)

Predsjednici JAZU od 1947. do 1991.[uredi - уреди]

Predsjednici HAZU od 1991.[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Korda, Z. (17. kolovoza 2014). "Neodgovoran ʻbiznis’ HAZU-a: Akademici drže pare u bankama, a uzimaju novac iz proračuna". Zagreb: T-portal. http://www.tportal.hr/vijesti/biznis/346624/Akademici-drze-pare-u-bankama-a-uzimaju-novac-iz-proracuna.html. pristupljeno 21. kolovoza 2014. 
  2. 2.0 2.1 Jindra, Jelena (20. srpnja 2010). "HAZU: najskuplji starački dom". Zagreb: Nacional. ISSN 1330-9048. Arhivirano iz originala 12. prosinca 2012. http://www.webcitation.org/6CrCCusX1. pristupljeno 1. travnja 2013. 
  3. Kordić, Snježana (2007). "Akademičke bajke". Književna republika (Zagreb) 5 (5–6): 170. ISSN 1334-1057. Retrieved 7. kolovoza 2014. 
  4. Kordić, Snježana (2007). "Kako HAZU pravi jezičnu paniku". Književna republika (Zagreb) 5 (7–9): 224. ISSN 1334-1057. Retrieved 9. veljače 2011. 
  5. 5.0 5.1 Kordić, Snježana (2005). "Komentar Izjave HAZU". Književna republika (Zagreb) 3 (3–4): 226, 230. ISSN 1334-1057. Retrieved 4. listopada 2012. 
  6. Pavliša, Mija (9. veljače 2011). "Nevjerodostojnom biografijom do članstva u HAZU: nepostojeće knjige Dunje Brozović". Zagreb: T-portal. Arhivirano iz originala 7. rujna 2012. http://www.webcitation.org/6AUm6pTZ1. pristupljeno 5. siječnja 2013. 
  7. Opačić, Tamara (9. veljače 2011). "Čija je Dunja Brozović Rončević?". Zagreb: H-alter. Arhivirano iz originala 12. prosinca 2012. http://www.webcitation.org/6CrCLIwpf. pristupljeno 2. lipnja 2014. 
  8. Detelj, Branko (14. veljače 2011). "Hrvatska akademija zadrtosti i učmalosti". Varaždin: E-Varaždin.hr. Arhivirano iz originala 12. prosinca 2012. http://www.webcitation.org/6CrCRGYzG. pristupljeno 6. travnja 2013. 
  9. Popović, Sofija (6. prosinca 2011). "HAZU treba ukinuti a jezične puritance bojkotirati jer zarađuju na nacionalizmu: razgovor sa Snježanom Kordić". Zagreb: Nacional. pp. 64–68. ISSN 1330-9048. Arhivirano iz originala 7. srpnja 2012. http://www.webcitation.org/68yzBqzSX. pristupljeno 8. kolovoza 2012. 
  10. Banac, Ivo (8. lipnja 2006). "Diktat prosjeka". Split: Feral Tribune. ISSN 1333-9109. http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/article_sngl.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1081&NrSection=1&NrArticle=13700%20Banac%20speech. pristupljeno 3. travnja 2008. 
  11. Glavina, Diana (29. rujan 2010). "Uspjeh: Đikića priznali i Nijemci, a u HAZU nije prošao". Zagreb: Večernji list. ISSN 0350-5006. http://www.vecernji.hr/hrvatska/uspjeh-djikica-priznali-i-nijemci-a-u-hazu-nije-prosao-196958. pristupljeno 1. veljače 2011. 
  12. Pilić, Damir (27. ožujka 2010). "Akademija šutnje i zavisti: Đikić citiraniji od cijelog medicinskog razreda HAZU-a". Split: Slobodna Dalmacija. ISSN 0350-4662. http://www.vecernji.hr/hrvatska/uspjeh-djikica-priznali-i-nijemci-a-u-hazu-nije-prosao-196958. pristupljeno 8. srpnja 2010. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди]