Tadija Smičiklas

Izvor: Wikipedia
Tadija Smičkiklas
Spomen ploča na kući u Mesničkoj ulici u Zagrebu u kojoj je živio i umro Tadija Smičiklas.

Tadija Smičiklas (Reštovo, Žumberak, 1. listopada 1843. - Zagreb, 8. lipnja 1914.) je bio hrvatski povjesničar i političar.

Životopis[uredi - уреди]

Gimnaziju je završio u Zagrebu u grko-katoličkom sjemeništu, studirao je povijest i zemljopis u Beču. Profesorsku karijeru započinje na riječkoj gimnaziji (1870.), da bi nekoliko godina kasnije bio imenovan profesorom gimnazije u Zagrebu, a 1882. postaje redovitim profesorom Filozofskoga fakulteta. Godine 1883. izabran je pravim članom JAZU. Pripadao je Narodnoj neodvisnoj stranci, pristaša je i poštovatelj Račkoga i Strossmayera, a njegovi zastupnički govori u Hrvatskom saboru imali su velikoga odjeka. Tako je godine 1891. u Saboru izjavio: "Mi hoćemo da nezavisna Hrvatska ima onaj položaj u monarhiji, koji imade i Ugarska". Također su glasoviti njegovi govori protiv bana Khuena povodom "arhivske afere" (otuđenja velikoga dijela hrvatske arhivske građe i njezina premještaja u Budimpeštu), te je učestalo tražio da se "komorski spisi" vrate u Zagreb. Studijske godine 1886./7. bio je dekan Filozofskoga fakulteta, a odmah potom izabran je i za rektora hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu. Od 1875. odbornik je Matice hrvatske, a od 1889.-1891. i njezin predsjednik; zajedno s Kukuljevićem založio se da se Matica ilirska godine 1874. preimenuje u Maticu hrvatsku. Godine 1900. izabran je za predsjednika JAZU i na tom položaju ostao je do smrti. Umirovljen je 1905. godine, na vlastitu molbu. Bio je počasni građanin Zagreba, Varaždina i Karlovca.

Smičiklas je bio izuzetno poštovan u svim staležima društva i kao veliki domoljub i kao sjajan znanstvenik. Kako je bio neženja često se kod njega skupljala intelektualna zagrebačka (i hrvatska) elita.

"Povijest Hrvata" izdao je u dvije knjige (prvi dio izlazi u Zagrebu godine 1882, a drugi dio 1879., dakle, obrnutim redosljedom) prva je cjelovita sinteza povijesti hrvatskoga naroda koja je izuzetno mnogo podigla nacionalni osjećaj kod Hrvata.

Znanstveni ugled učvrstio je objavljivanjem, u deset knjiga, velike zbirke hrvatskih pravnih tekstova od samih početaka, "Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae".

Važnija djela[uredi - уреди]

  • "Život i djela Vjekoslava Babukića" (1876.)
  • "Spomen knjiga Matice Hrvatske"
  • "Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835"
  • "Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskog"
  • "Život i djela dra. Franje Račkoga" (1855.)

Vanjska poveznica[uredi - уреди]