Raspad SFRJ

Izvor: Wikipedia
Raspad SFRJ


Animirana serija karata koja prikazuje raspad SFRJ. Različite boje opisuju područja pod različitom kontrolom.

     Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija      Srbija i Crna Gora (pod nazivom
"Savezna Republika Jugoslavija", 1992-2003)
     Srbija      Hrvatska      Slovenija      Makedonija      Bosna i Hercegovina      Međuentiteska linija razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske      Kosovo (sporno otcjepljenje od Srbije)      Crna Gora


Sudionici/učesnici Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić
Lokacija Jugoslavija
Rezultat Raspad jugoslavenske države na pet novih država (do danas 7).

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, skraćeno raspad Jugoslavije, je zajednički naziv za niz vojnih i političkih događaja koji su kao svoj rezultat imali prestanak postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno stvaranje nezavisnih država na njenom dotadašnjem teritoriju.

O uzrocima raspada Jugoslavije ne postoji čvrst konsenzus, kao ni o datumima kada je taj proces započeo ni završio. U formalnom smislu raspad Jugoslavije je započeo 25.6. 1991. kada su Slovenija i Hrvatska jednostrano proglasile nezavisnost, a završio 27.4. 1992. kada su Srbija i Crna Gora - preostale članice tzv. krnje Jugoslavije proglasile novu državu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija.

Međutim, dio autora smatra kako je proces raspada Jugoslavije zapravo započeo mnogo ranije - uvođenjem Ustava iz 1974. godine koji je stvorio pretpostavke za otcjepljenje republika te od jugoslavenske federacije stvorio de facto konfederaciju. Drugi, pak, smatraju kako početak raspada Jugoslavije seže u 1989. godinu kada je promjena Ustava Srbije, odnosno oduzimanje autonomije pokrajinama Kosovo i Vojvodina, dovela do ustavne krize na federalnom nivou, razriješene tek jednostranim otcjepljenjima Slovenije i Hrvatske.

S obzirom da je raspad Jugoslavije koincidirao s izbijanjem tzv. bivših jugoslavenskih ratova, odnosno ratova u Hrvatskoj i BiH, a njihov ishod nije bio formaliziran sve do Daytonskog mirovnog sporazuma, dio autora smatra kako je raspad SFRJ završio tek 1995. godine. Raspad SFRJ je, prema mišljenju mnogih komentatora, nastavljen i nakon tog datuma, i to kroz raspad Državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno stvaranje nezavisnih država Srbije i Crne Gore 2006. godine, te kroz jednostrano otcjepljenje Kosova 2008. godine.

Situacija u SAP Kosovo[uredi - уреди]

Glavni članak: Nemiri na Kosovu 1981.

Ustav iz 1974. godine Jugoslaviju je promijenio u federaciju s konfederativnim elementima koju su činile republike: SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Hrvatska, SR Makedonija, SR Slovenija i SR Srbija. Sastavni dio Srbije bile su pokrajine Kosovo i Vojvodina s velikim autonomnim pravima i svaka sa svojim samostalnim mjestom u jugoslavenskom Predsjedništvu od 8 članova.

Tenkovi JNA na Kosovu 1981.

Tijekom proljeća 1981. godine Albanci s Kosova počet će masovne demonstracije sa zahtjevom da Kosovo dobije status republike. Za vrijeme tih demonstracija, prema službenim podacima, 11 ljudi je poginulo, 250 je ranjeno, a 2000 ih završava u zatvoru [1]. Demonstracije će završiti tek 2.4. 1981. nakon proglašavanja vanrednog stanja. One će ozbiljno uzdrmati jugoslavenske temelje, ali neće dovesti ni do kakvih konkretnih promjena, samo je nastalo stanje prividnog mira [2].

Buđenje albanskog nacionalizma koji zahtijeva status republike za Kosovo dovodi ubrzo do buđenja srpskog nacionalizma pošto se Srbi, koji su u pokrajini manjina, počinju osjećati ugroženima. Prvi službeni odgovor na novonastalu situaciju daje Srpska pravoslavna crkva, koja 12.4. 1983. poziva na potpisivanje peticije protiv progona Srba na Kosovu.

Jugoslavija nacionalističko vrenje na Kosovu uspijeva koliko-toliko kontrolirati do incidenta s Đorđe Martinovićem, koji će prvo tvrditi da se sam ozlijedio gurajući bocu u anus, a potom će tvrditi da su ga silovali albanskih ekstremisti. Ta njegova druga izjava izazvat će nacionalnu histeriju u Srbiji, a policijski isljednici neće se uspjeti složiti koja od njegovih izjava je istinita [3][4]

Pod utjecajem slučaja Martinović, koji postaje javan 1.5. 1985. godine, Srpska akademija nauka i umetnosti dvadeset dana kasnije donosi odluku o stvaranju memoranduma koji govori o poziciji Srba u Jugoslaviji. Taj kontroverzni memorandum tvrdit će da Albanci vrše genocid nad Srbima na Kosovu, da su Srbi žrtve diskriminacije u Jugoslaviji i da srpsko pitanje neće biti riješeno sve do stvaranja punog nacionalnog i kulturnog jedinstva srpskog naroda bez obzira na mjesto gdje žive. Dan nakon objave memoranduma, tadašnji će ga predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić osuditi izjavom da je to ratni manifest za srpske komesare.

Situacija u SR Srbiji[uredi - уреди]

Glavni članak: Osma sednica CK SKS
Wikicitati „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.“

Nakon tih događaja na Kosovu i memoranduma s kraja 1986. godine u Srbiji, koja je također, kao i ostatak Jugoslavije, pogođena dugotrajnom ekonomskom krizom, se počinje osjećati duboko nezadovoljstvo koje koriste sve glasniji srpski nacionalisti. Savez komunista Srbije na čelu s Stambolićem se ispočetka odupire nacionalizmu te nastoji ostati vjeran načelima bratstva i jedinstva. Međutim, 24.4. 1987. dotadašnji Stambolićev štićenik, predsjednik CK SK Srbije Slobodan Milošević prilikom dolaska na Kosovo i razgovora s tamošnjim Srbima drži čuveni govor Niko ne sme da vas bije i otvoreno staje na stranu srpskih nacionalista. Pokušaj Stambolića da smijeni Miloševića doživljava slom zahvaljujući paraćinskom masakru u kasarni JNA koji je u septembru 1987. izazvao provalu antialbanske histerije u Srbiji. Vješto koristeći podršku javnosti, Milošević na znamenitoj Osmoj sjednici CK SKS odnosi prevagu nad Stambolićevim pristašama koji su u roku od nekoliko mjeseci, uključujući i samog Stambolića, za vrijeme tzv. "diferencijacije" smjenjivani s partijskih i državnih dužnosti. Pokušaj JNA da dobije podršku svih drugih federalnih jedinica za smjenu "nelegalno" izabranog Miloševića pada u vodu nakon što UDBA nagovara hrvatsko rukovodstvo da prihvati kao legalnu osmu sjednicu CK SKS [5]. Ubrzo potom novoizabrano srpsko rukovodstvo zahtjeva promjene ustavnog uređenja SFRJ pod parolom "ili će Srbija postati država ili je neće biti". Osnovni dio te nove službene politike SK Srbije postaje ukidanje autonomije pokrajina, dok se Milošević propagandnom kampanjom beogradskih medija predstavlja kao srpski "narodni tribun" odnosno neslužbeni vođa svih Srba u Jugoslaviji.

Antibirokratske revolucije[uredi - уреди]

Milo Đukanović vođa komunističke omladine Crne Gore

4.10. 1988. u mjestu Bačka Palanka dolazi do onog što su režimski mediji nazivali spontanim masovnim okupljanjem 150,000 demonstranata koji zahtjevaju rušenje vlade u Vojvodini. Sljedeći dan demonstranti dolaze u Novi Sad. Kako su pokušaji rukovodstva Vojvodine da mirno smire demonstrante propali oni su zahtjevali od JNA da zaštiti ustavni poredak u pokrajini. Kada to vojska odbija učiniti kompletno rukovodstvo Vojvodine je dalo ostavke na svoje položaje i potom bilo zamjenjeno s ljudima lojalnim Slobodanu Miloševiću.

Predsjedništvo Crne Gore se s druge strane nije dalo tako jednostavno uplašiti kao ono Vojvodine. Pokušaj masovnih demonstracija koje su počele po istom scenariju u Žutoj gredi 7.10. 1988. se raspada kada crnogorska milicija rastjeruje demonstrante. Do ponovljenog pokušaja dolazi 10.1. 1989. godine u Titogradu, a on će završiti uspjehom. U novo predsjedništvo lojalno Miloševiću tada pored ostalih ulazi i Milo Đukanović koji nakon toga vlada u Crnoj Gori više od 20 godina.

17.11. 1988. pada i vlada na Kosovu, a članovi predsjedništva su zamjenjeni s Miloševićevim lojalistima. Ova smjena dovodi do dvostrukih demonstracija. S jedne strane u Beogradu se dan kasnije na poziv tamošnjih medija okupilo milijun Srba kako bi dali podršku politici Slobodana Miloševića, a s druge strane na Kosovu je demonstriralo 100,000 Albanaca 19.11. 1988. godine davajući podršku smjenjenom rukovodstvu. Jugoslavensko predsjedništvo je jedino reagiralo na kosovske demonstracije izjavom da će pokrenuti potrebne mjere kako bi uspostavilo red na Kosovu. Strani mediji su demonstracije u Beogradu nazvali protualbanskim, a one na Kosovu protusrpskim demonstracijama [6].

Po rječima tada već bivšeg ministra obrane Branka Mamule i tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ Raifa Dizdarevića u njihovim memoarima predsjedništvo je raspravljalo o "antibirokratskim revolucijama" i zaključilo da lokalno stanovništvo ne učestvuje u demonstracijama nego osobe dovezene iz Srbije ali da ih ne mogu zaustaviti jer je pokušaj proglašavanja izvanrednog stanja bio blokiran od SR Slovenije koja misli da će i njeno rukovodstvo biti smjenjeno zbog separatizma u slučaju proglašenja izvanrednog stanja.

Situacija u SR Sloveniji[uredi - уреди]

Wikicitati „Nećemo se složiti sa onima da bi Jugoslavija na kraju XX stoljeća postala mračna oaza političkog despotizma i privredne nesposobnosti.[7]
(Janez Drnovšek, 14.04.1989.)

Početak buđenja nacionalizma u Sloveniji kao i u Hrvatskoj pada u toku 1987. i 1988. godine kada Slovenska udruga pisaca i ona sociologa piše prijedlog novog ustava koji će ugledati svjetlo dana 25.4. 1988. Taj prijedlog na jugoslavenskom nivou prolazi praktički bez reakcija, ali hapšenje Janeza Janše i tri druge osobe zbog "izdaje" dovodi do žestoke nacionalističke reakcije u Sloveniji zbog podrške uhapšenim osobama [8]. Ta vojna tajna napisana u časopisu Mladina je bilo pitanje vojnog zapovjednika ministru obrane SR Slovenije da li će održavati red ako vojska zatvori predstavnike opozicije. Nakon ovog događaja vodstvo Savez komunista Slovenije počinje drastično mijenjati svoj politički kurs. Gotovo godinu dana kasnije to jest 8.5. 1989. Ljubljanu potresaju žestoke demonstracije u kojima protestanti zahtjevaju samostalnu demokratsku slovensku državu. Protivno saveznim upozorenjima Slovenija 15.9. 1989. mijenja svoj ustav tako da se briše iz imena pojam socijalistička i da republika dobiva pravo za proglašavanje nezavisnosti [9].

Posljednja godina kada komunisti imaju potpunu vlast u Sloveniji završava pokušajem miloševićevske anti-birokratske revolucije i pozivom na okupljanje srpskih demonstranata u Ljubljani. Taj pokušaj propada nakon odluke slovenske vlade da zabrani demonstracije zamišljene za 1.12. 1989. nakon čega SR Srbija uvodi ekonomsku blokadu Slovenije [10].

Situacija u SR Hrvatskoj[uredi - уреди]

Vodstvo Saveza komunista Hrvatske gledajući uspon Miloševića nije gajilo iluzije, tako da je njen predstavnik Stipe Šuvar pokušao na sastanku izbaciti Slobodana Miloševića iz Jugoslavenskog centralnog komiteta, ali taj pokušaj je propao 17.10. 1988.

Praktički istovremeno s tim pokušajem dolazi do porasta nacionalizma u Hrvatskoj gdje nacionalistička himna postaje pjesma Prljavog kazališta Mojoj majci (Ruža Hrvatska) izdana 1988. godine tako da na koncert grupe u Zagrebu 17.10. 1989. dolazi 200,000 ljudi.

U kasnu zimu 1988/1989 godine Franjo Tuđman drži govor u društvu pisaca Hrvatske gdje izlaže program oko kojeg će biti osnovan HDZ. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se počinju jedna za drugom osnivati političke stranke koje će učestvovati na prvim slobodnim izborima sljedeće godine.

Te za političke promjene u Hrvatskoj odlučujuće 1989. godine nakon slovenske odluke da ne dozvoli srpske demonstracije to jest pokušaj anti-birokratske revolucije u Sloveniji Hrvatska će na svojoj granici blokirati demonstrante iz Srbije 20.11. 1989. godine, 15 dana kasnije za svog novog političkog čelnika izabrati uz protivljenje JNA Ivicu Račana.

Drugi povezani događaji[uredi - уреди]

Stanje u JNA[uredi - уреди]

Titov spomenik u Kumrovcu

Tijekom 34 godine vladavine Josipa Broza Tita postojala je politika nacionalne ravnoteže u vojnim snagama. Kako bi se spriječilo da osobe iz bilo koje jugoslavenske nacije steknu kontrolu nad vojskom dogovor je bio da na dvije najviše vojne pozicije moraju biti osobe različitih nacionalnosti. Ta politika "bratstva i jedinstva" u vojnim snagama je bila narušena 1979. godine tijekom bolesti Tita kada na oba najvažnija mjesta dolaze osobe srpske nacionalnosti.

Tijekom raspada SFRJ jednu od najvažnijih uloga će odigrati admiral Mamula koji postaje ministar obrane 1982. godine. Tijekom sljedećih 6 godina on radi na slabljenju teritorijalne obrane koja je po njemu zametak republičkih vojski. Njegova politika jačanja središnje vlasti ga je istovremeno učinila nepopularnim u Hrvatskoj i Sloveniji, a i činjenica da je potpuno vjerovao u Jugoslaviju i Slobodana Miloševića. Političko uvjerenje admirala Mamule da u slučaju ustavne krize jugoslavenska narodna armija mora održavati mir dok republike ne postignu dogovor [11] na kraju dovodi do njegovog pada 15.5. 1988. godine i zamjene s Veljkom Kadijevićem.

Wikicitati „Kadijević i armijski vrh su, suštinski, prekinuli saradnju sa SIV-om u jesen 1990, oduzevši SIV-u ustavnu funkciju odbrane zemlje, što nije samo neustavno ponašanje, nego i određeni državni udar.[12]
(Ambasador Jovica Vejnović)

Strani utjecaji[uredi - уреди]

Istovremeno s tim vojnim promjenama SAD po direktivi predsjednika Ronalda Reagana počinje voditi specijalni rat protiv Jugoslavije. Prvo od tih naređenja je National Security Decision Directive broj 54 iz 1982. godine koja poziva na "tihe revolucije" u komunističkim zemljama. Dok direktiva broj 54. govori općenito o komunističkim zemljama ona broj 133 iz 1984. godine se konkretno bavi Jugoslavijom.[13]

Specijalni rat vođen od SADa u kojeg su spadale i sankcije MMFa [14] kao i greške jugoslavenskog vodstva krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dovode do ekonomske krize tako da su realne plaće pale 25 % između 1979 i 1985 godine, a Jugoslavija počinje živjeti od novca što joj emigranti šalju tako da 1989. godine 19 % od svoga novca kojeg u svijetu emigranti šalju svojim kućama završava u SFRJ [15][16]. U takvim uvjetima 1989. godine premijer Jugoslavije postaje Ante Marković kojeg BBC naziva najboljim američkim prijateljem u Jugoslaviji.[17]

1991. godine Helmut Kohl i Hans-Dietrich Genscher se u okviru Europske zajednice zalažu za prihvaćanje činjenice da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada, dok predsjednik Komisije EZ-a Jacques Delors te premijer Luksemburga Jacques Santer, tokom jedne posjete Beogradu u svibnju 1991. iznose sljedeći spektakularni prijedlog: Jugoslavija, prema njima, “odmah” i mimo uobičajenih pravila može postati pridruženom članicom EZ-a. Za tu bi svrhu bilo izdvojeno 5,5 milijardi dolara financijske pomoći. Naravno, preduvjet za to bilo bi mirno rješavanje krize".[18]

Paraliza predsedništva[uredi - уреди]

Posljednji dio zajedničke slagalice koja dovodi do raspada Jugoslavije i rata se događa na jesen 1988. godine. Prvo propada pokušaj Stipe Šuvara da se izbaci Slobodana Miloševića iz partije, a potom predstavnici svih republika i pokrajina zajedno donose odluku da se ukine mjesto predsjednika partije u jugoslavenskom predsjedništvu. Tom odlukom broj članova predsjedništva je smanjen sa 9 na 8 tako da se pojavljuje mogućnost za neodlučno glasovanje što će dovesti do paralize državnih organa početkom devedesetih godina. Milošević je stekao kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu SFRJ (Uža Srbija, Vojvodina, Kosovo i Crna Gora).

1990: početak raspada[uredi - уреди]

Godina započinje sa posljednjim, XIV kongresom SKJ koju će 22.1. 1990. nakon prepirke napustiti članovi iz SK Slovenije i SK Hrvatske koji su tražili reformu, čemu se protivila SK Srbija [19] koja je zahtjevala jačanje centralne vlasti (čemu se također protive SR Bosna i Hercegovina i SR Makedonija) i traži princip jedan čovjek jedan glas na budućim jugoslavenskim izborima. Istovremeno s partijskom krizom jugoslaveninski premijer Ante Marković počinje svoju veliku ekonomsku reformu [20] koja zajedno s političkom krizom dovodi do pada industrijske proizvodnje od 18.2 % u 1990 godini i 100 postotne devalvacije do 13.4. 1991. godine. Zapadne vlade su bile "zadovoljne" ekonomskom krizom smatrajući da će ona zaustaviti svađu među jugoslavenskim narodima [21].

Na prvim slobodnim izborima u Sloveniji (8.4. 1990.) i Hrvatskoj (22.4. 1990.) komunistička partija je bila poražena tako da u Sloveniji vlast preuzima DEMOS, a u Hrvatskoj HDZ. Predizborna kampanja u Hrvatskoj dovodi do nezadovoljstva Srba koji pored ostalih akcija imaju miting na Petrovoj Gori gdje se okuplja 50,000 ljudi "protiv Franje Tuđmana i Ustaša, a za teritorijalni integritet Jugoslavije". U skladu s takvim porastom nacionalnih tenzija Srpsko rukovodstvo 26.3. 1990. godine donosi odluku da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može izbjeći nakon čega se situacija u Hrvatskoj mijenja po automatizmu tako da između 26.4. 1990. i 27.6. 1990. JNA prvo razoružava teritorjalnu obranu (U Sloveniji neuspješno), a potom počinje povećavati svoje garnizone u Zagrebu, Kninu, Banja Luci i Hercegovini. S druge strane hrvatski sabor izglasava Franju Tuđmana za predsjednika, a Stipu Mesića za premijera nakon čega Srpska demokratska stranka napušta sabor (30.5. 1990.) i osniva zajednicu općina sjeverne Dalmacije i Like s glavnim gradom u Kninu (27.6.1990.) dok četnički vojvoda Vojislav Šešelj izjavljuje "Granica Srbije nije Drina. Drina je srpska reka koja teče kroz središte Srbije" [22].

Nakon što novi hrvatski parlament 25.7. 1990. donosi odluku o brisanju svih komunističkih simbola iz ustava Republike Hrvatske [23] Srpska Demokratska Stranka proglašava nezavisnost Srba u Hrvatskoj, za svog prvog predsjednika bira Milana Babića i donosi odluku o referendumu Srba za nezavisnost koji će Hrvatska odbiti zbog nepostojanja mogućnosti za takav referendum u hrvatskom ustavu (starom ili novom)[24] nakon čega 17.8. 1990. Srbi u Hrvatskoj se bune zbog diskriminacije i počinju takozvanu balvan revoluciju [25]

U doba nacionalističkih nemira u Hrvatskoj i prvih srpskih straža u okolici Zadra, iznenađenje za sve sudionike jugoslavenske krize postaje glasovanje parlamenta Kosova kojim je ono proglašeno republikom potpuno jednakom ostalim republikama. Kao odgovor na tu odluku Srbija raspušta parlament i dijeli otkaze direktorima albanskih medija na Kosovu [26].

Ostatak godine će proteći u oružanom primirju s višestranačkim izborima u svim jugoslavenskim republikama. U Bosni i Hercegovini pobjednik izbora je koalicija nacionalnih stranaka - muslimanske SDA, srpske SDS i hrvatske HDZ BiH. U Makedoniji nacionalistička stranka VMRO–DPMNE je osvojila najveći broj mjesta, ali je vlast ipak preuzela koalicija reformiranih komunista i pro-Markovićevskih liberala. U Srbiji i Crnoj Gori, pak pobjedu ostvaruju pro-miloševićevske Socijalistička partija Srbije i Demokratska partija socijalista Crne Gore. Pokušaji Slovenije i Hrvatske da Jugoslavija postane konferederacija su odbijeni od Srbije kao s druge strane i njeni o stvaranju centralističke federacije.

Krajem godine Slovenija na referendumu, koji se održava točno dva mjeseca nakon što je Srbija uvela carinu na proizvode iz Slovenije, 23.12. 1990 tamošnje stanovništvo glasa za nezavisnost [27] koja će tek kasnije biti proglašena. Hrvatski sabor kojem prisustvuju predsjednik Slovenije Milan Kučan i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović dan ranije donosi novi ustav u kojemu su više ne nalaze Srbi tako da Hrvatska postaje država Hrvata i drugih narodnosti koji tamo žive (ranije je bilo Hrvata, Srba i drugih narodnosti), dok Srbija 26.12. 1990. uzima, otuđuje 1.8 milijarde američkih dolara od centralne banke Jugoslavije za vlastite potrebe [28]

1991: početak rata u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj
Wikicitati „Nova hrvatska vlast Srbe u Hrvatskoj brutalno je politički desubjektivizirala, a srpska politika ih još brutalnije gurnula u rat protiv Hrvatske.[29]

Prva ratna godina počinje zahtjevom Borisava Jovića, jugoslavenskog predsjednika predsjedništva, da JNA bude upotrebljena protiv Slovenije i Hrvatske. Glasovanje predsjedništva 9.1. 1991. završava odnosom 4:4 pošto su srpske pokrajine Vojvodina i Kosovo kao i republike Srbija i Crna Gora gdje je vlast antibirokratskim revolucijama osvojio Slobodan Milošević glasuju za intervenciju JNA, dok su ostale, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i Slovenija protiv. Nakon glasovanja, Radovan Karadžić predsjednik bosanskih Srba zahtjeva da Bogić Bogićević po nacionalnosti bosanski Srbin bude smjenjen kao predstavnik Bosne i Hercegovine u predsjedništvu, jer je glasovao protiv intervencije [30].

Samo dan nakon tog neuspjelog glasovanja, predsjedništvo će dati dopuštenje JNA da oduzme oružje paravojnim formacijama što će dva tjedna potom Hrvatska odbiti [31] deklaracijom da je ta odluka nelegalna jer Hrvatska mora sama da zaštiti svoje stanovnike.

Slovenski parlament [32] i Hrvatski parlament u zajednički organiziranom potezu 22. 2. 1991. godine donose odluku o preuzimanju kontrole nad ekonomijom i obranom na vlastitom teritoriju. Oba parlamenta također spominju mogućnost stvaranja neke buduće zajednice nezavisnih država. SAO Krajina, koja je u međuvremenu osnovana iz zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like, šest dana potom donosi rezoluciju kojom poziva na mirno odvajanje SAO Krajine od Hrvatske, a ubrzo nakon toga počinje rat kada Srbi zauzimaju policijsku stanicu u Pakracu 22.2. 1991., a hrvatske policijske snage ju u protunapadu "oslobađaju" 2.3. 1991. Nakon toga, zavisno od interpretacije, JNA intervenira da zaustavi ratne borbe [33] ili da spasi lokalne srpske snage od potpunog poraza.

Početkom marta je održan sastanak u Karađorđevu između predsednika Hrvatske Franje Tuđmana i predsednika Srbije Slobodana Miloševića, na kome se dogovaralo o podjeli Bosne i Hercegovine.[34][35][36] Milošević je na tim pregovorima zahtevao sve teritorije na kojima su Srbi imali većinu. To je uključivalo npr. istočnu i zapadnu BiH. Tuđman i njegovo vođstvo su tražili prvenstveno zapadnu Hercegovinu gde su Hrvati imali većinu. Između takve proširene Hrvatske i proširene Srbije bi trebala biti mala muslimanska državica.[37]

Početak ratnih sukoba dovodi do narodne bune u Srbiji protiv Slobodana Miloševića i njegove ratne politike tako da će masovne demonstacije 9. marta u Beogradu protiv Slobodana Miloševića biti ugušene tek vojnom intervencijom JNA protiv demonstranata (što je JNA odbila kada je isto ranije zatražila Vojvodina) [38]. Tadašnji republički predstavnici u Predsedništvu SFRJ i u Saveznoj vladi Ante Markovića odobrili su tada izvođenje vojske i tenkova radi gušenja demonstracija u Beogradu. Istovremeno, javni protest 200 srpskih pisaca prolazi bez reakcije.

U reprizi glasovanja od 9.1. jugoslavensko predsjedništvo 12. 3. 1991. glasuje, rezultat je 4:4 (za i protiv proglašenja ratnog stanja), nakon čega predstavnici JNA odlaze na "diplomatske misije" u Sovjetski Savez, Veliku Britaniju i Francusku [30]. Duboko razočaran glasovanjem, Slobodan Milošević izjavljuje na televiziji 15.3. 1991. da Jugoslavija više ne postoji [22].Istog dana svi članovi predsjedništva pod njegovom kontrolom podnose ostavke (koje su kasnije povučene), a Srbija je počela mobilizaciju vojno-policijskih snaga [39].

Uništen tenk JNA T-55 tokom sukoba u Hrvatskoj.

Čarke između hrvatskih i krajinskih snaga eskaliraju prilikom oružanog sukoba na Plitvicama gdje su zabilježene ljudske žrtve na obje strane.[40] Još veće krvoproliće je zabilježeno mjesec dana kasnije prilikom neuspjelog pokušaja specijalnih snaga hrvatske policije da zauzmu krajinsko uporište Borovo selo u blizini Vukovara.[41] pri čemu su lokalnim srpskim stanovnicima pomogli nacionalistički dobrovoljci iz Srbije [42] Nakon Borovog Sela Srbi iz Hrvatske na "nelegalnom" referendumu 12.5. 1991. glasuju za ujedinjenje s Srbijom, a 86 % stanovnika Hrvatske izlazi na referendum o nezavisnosti 19.5. 1991, a njih 94 % je glasovalo za samostalnost i konfederaciju [43].

Izbor Stipe Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije koji je trebao biti automatski, bez glasovanja je blokiran 16.5. 1991. godine kada predstavnici republika i pokrajina pod kontrolom Slobodana Miloševića glasuju protiv njega stvarajući tako novu ustavnu krizu [44]. koja će biti rješena tek 30.6. 1991. nakon intervencije velikih sila.

Diplomatija SAD je Miloševiću dala zeleno svetlo za intervenciju u drugim republikama misijom Jamesa Bakera u Beogradu 2. juna 1991. godine. Baker je tada javno izjavio da vlada SAD ne priznaje nikakve secesije od Jugoslavije.[45]

Ultimatum koji su Hrvatska i Slovenija dali "Jugoslaviji" radi sklapanja nove zajednice država ističe 26.6. 1991.[46] nakon čega JNA sljedećeg dana napada Sloveniju i tako počinje desetodnevni rat koji završava njenim povlačenjem s slovenskog područja i zamrzavanjem proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske na 3 mjeseca. Pokušaj europske zajednice uz čiju pomoć je do sada završen rat u Sloveniji i ustavna kriza oko izbora Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije da se spriječi izbijanje rata u Hrvatskoj biva 31.7. 1991. odbijen od Milana Babića predsjednika Krajine [47], a mjesec dana potom počinje potpuni rat u Hrvatskoj nakon čega Makedonija 8.9. 1991. na referendumu izglasava suverenost, a Slovenija i Hrvatska ju proglašavaju 8.10. 1991. nakon isteka tri mjeseca od sporazuma.

U tim ratnim okolnostima srpski parlament priznaje da se tamošnje stanovništvo i dalje protivi ratu odbijanjem da odlazi u vojsku, to jest rat, tako da 100,000 osoba iz Srbije izbjegava odlazak u vojsku [48], dok će kasnije veliki broj onih koji su se pojavili dezertirati [48][49], a Bosna i Hercegovina otkriva da JNA naoružava bosanske Srbe u skladu s ratnim planom RAM što će potvrditi i jugoslavenski premijer Ante Marković [50], dok će sve sumnje otkloniti izjave predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića U nekoliko dana Sarajevo će biti gotovo i biti će 500,000 mrtvih, a u mjesec dana muslimani će biti uništeni u cijeloj Bosni i Hercegovini [51] i mnogim sličnim kojim je prekršeno obećanje dano od strane JNA predsjedniku Bosne i Hercegovine kao i najveće bošnjačke stranke SDA Aliji Izetbegoviću u proljeće 1991. godine da u Bosni neće biti rata [52].

Prva ratna godina završava ostavkama jugoslavenskog rukovodstva koje počinju s jugoslavenskim predsjednikom predsjedništva Stjepanom Mesićem 6.12. 1991., pa je nastavljena s Dragutinom Zelenovićem bivšim članom predsjedništva iz Vojvodine kojega je Slobodan Milošević bio "unaprijedio" na poziciju srbijanskog premijera koje se Zelenović odriče 16.12. 1991., a završava ostavkom jugoslavenskog premijera Ante Markovića nakon otkrića da je parlament izglasao ratni budžet, to jest 81 % državnog budžeta za sljedeću godinu usmjereno je vojsci [48][53] u doba kada se ratna dešavanja u SFRJ na području Hrvatske bliže svome kraju.

Hrvatska s jedne strane, a Jugoslavija to jest Srbija i Crna Gora s druge strane na katolički božić počinju izdavanje vlastitog novog novca i to tako da dio starih novčanica završi u Bosni i Hercegovini.

U doba kada se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija službeno sastoji od još samo 3 republike (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija) međunarodna zajednica donosi odluku o zabrani prodaje oružja svim državama na području bivše Jugoslavije čime će najviše biti oštećena Bosna i Hercegovina [54], a Srbija dobiva dodatno još ekonomske sankcije. Upozorenje SAD-a u Vijeću sigurnosti da se sprema srpska agresija na BiH [55] prolazi bez međunarodne reakcije kao i molbe Bosne i Hercegovine koja traži stvaranje budžeta iz kojeg bi se davale plate pripadnicima JNA na njenom teritoriju (kako bi se kupila njihova lojalnost)[56] i slanje mirovnih snaga kako bi se spriječilo izbijanje novog rata [57]. Odbijanjem tog prijedloga Bosne i Hercegovine završava 1991. godina.

1992: početak rata u Bosni i Hercegovini[uredi - уреди]

Rat u Hrvatskoj privremeno završava 3.1. 1992. godine Sarajevskim primirjem na temelju koga bi se između zaraćenih strana trebale rasporediti mirovne snage UNPROFOR-a. Dok se Bosna i Hercegovina s jedne i Crna Gora [58] s druge strane pripremaju za vlastite referendume za ostanak u Jugoslaviji pobunjeni bosanski Srbi najavljuju proglašenje vlastite države u Bosni i Hercegovini 12.1. 1992 koja će se prostirati na području gdje su Srbi većina i gdje su Srbi manjina zbog "genocida u Drugom svjetskom ratu" [59], ako se proglasi nezavisnost.

Zgrada parlamenta Bosne i Hercegovine u plamenu.

Bosanskohercegovački referendum za nezavisnost koji se vodi po savjetu Europske ekonomske zajednice 28.2 i 1.3. 1992. godine dodatno podiže nacionalne tenzije u republici. Na referendum izlazi 70 % stanovnika BiH,a njih 98 % daje glas za nezavisnost. Prva reakcija na to postaju srpske barikade oko bosanskohercegovačkih gradova koje će nakon par dana biti maknute. Predstavnici Srba su izjavljivali da ako Jugoslavija ne može da bude građanska država, onda ne može ni jedna od njenih naslednih "pokrajina".[60]

Pokušaj zapadnoeuropskih diplomata da Bosna i Hercegovina postane nezavisna bez rata, poznat pod imenom Cutileiro-Carrington mirovni plan, propada nakon što ga Alija Izetbegović nakon sastanka s Warrenom Zimmermannom američkim ambasadorom u SFRJ odbija 28.3. 1992 ili ti 3 dana nakon prvih bitaka oko Bosanskog Broda između lokalnog stanovništva pomognutog iz Hrvatske i srpskih pobunjenika u Bosni i Hercegovini. 1. aprila 1992. godine kada srpska paravojska po naređenju Jovice Stanišića šefa srbijanske tajne policije prolazi granicu između SFRJ republika Srbije i Bosne i Hercegovine kako bi napala bosanskohercegovački grad Bijeljinu, a potom i ostale u dolini rijeke Drine.[61][62].

Do službenog proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine dolazi 7.4. 1992., a istog dana pobunjeni Srbi proglašavaju svoju nezavisnu Republiku Srpsku koja je u ratu s BiH. Do službenog raspada SFRJ dolazi 27.4. 1992. godine kada Crna Gora i Srbija proglašavaju nastanak nove države po imenu Savezna Rapublika Jugoslavija [63].

Jedini ostatak bivše SFRJ postaje "Jugoslavenska Narodna Armija" koja u Bosni i Hercegovini vodi osvajački rat protiv tamošnje legalne vlade. Do 20.5. 1992 JNA će zajedno s srpskom paravojskom (naoružanom od JNA) osvojiti 60 % državnog teritorija [64], a po riječima jugoslavenskog podpredsjednika ona će biti "povučena" iz BiH 26.5. 1992.

Razna tumačenja[uredi - уреди]

Osnovni stav Miloševićeve propagande, kojima je sve vreme opravdavao svoje postupke, otprilike glasi:

Ratovi 90-ih na teritoriji bivše SFRJ prouzrokovani su separatističkim nastojanjima Slovenije, Hrvatske i BiH da se na protivustavan način otcepe od SFRJ, što je Predsedništvo SFRJ upotrebom vojne sile JNA pokušalo da spreči i time očuva ustavni poredak i teritorijalni integritet zemlje.[65]

Miloševićeva propaganda je insistirala na tvrdnji da Srbija nije bila u ratu i da je sukob imao prirodu spontano nastalog građanskog rata u kome je JNA samo nastojala da razdvoji sukobljene strane i zaštiti srpski narod.[65]

Advokat Srđa M. Popović smatra da su Slobodan Milošević, Borisav Jović i Veljko Kadijević stvorili zaveru da zloupotrebom svojih političkih ovlašćenja:

  1. protivustavno i nezakonito izmene nacionalnu strukturu JNA, stave je pod svoju efektivnu kontrolu i upotrebe za sledeće ciljeve:
  2. nasilno svrgnu organe vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji;
  3. vojnim udarom nasilno svrgnu najviše savezne organe vlasti, SIV i Predsedništvo;
  4. silom ili protivustavnim putem izmene granice SFRJ tako što bi protivustavnom odlukom Predsedništva isključili Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku iz SFRJ;
  5. silom ili protivustavnim putem izmene granice Republike Hrvatske, podsticanjem i političkim i vojnim organizovanjem oružane pobune u Hrvatskoj;

što je imalo za posledicu smrt velikog broja lica, izazvalo opasnost za živote ljudi, i bilo praćeno teškim nasiljima i velikim razaranjima. Popović ocenjuje da bi ova aktivnost morala po tadašnjim zakonima SFRJ (koju su navodno branili) biti kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.[65]

Epilog[uredi - уреди]

Wikicitati „Zajednička država je razbijena, izgrađivani gradovi i mostovi porušeni, socijalizam ukinut, ‘bratstvo i jedinstvo’ poništeno, nacionalizam ustanovljen. Za osnovu politike i nauke, pacifizam identifikovan sa izdajom, umesto klasnih obeleženi su samo nacionalni neprijatelji, umesto ‘svetle budućnosti’ ustanovljena je samo ‘svetla prošlost’.[66]

Po istraživanju koje su proveli mediji iz Hrvatske, Slovenije i Srbije na području bivše Jugoslavije 20 godina nakon njenog raspada to jest 2011., potvrđeno je da s izuzetkom Slovenije prosječan stanovnik svih država koje su nastale 1991/92 godine živi u materijalnom pogledu lošije nego što je živio u posljednjim godinama Jugoslavije.[67]

SFRJ je 1988. godine dugovala 13,5 milijardi dolara, a zemlje naslednice su 2010. godine dugovale 184 milijarde.[68]

Politički filozof Mario Kopić je 2012. godine ocenio da države nastale raspadom bivše Jugoslavije nisu još kapitalističke zemlje, nego skoro feudalna gazdinstva.[69]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 6 More Yugoslavs Sentenced For Ethnic Rioting in Kosovo
  2. Kosovo, One Year After the Riots.
  3. Sabrina P. Ramet, Angelo Georgakis. Thinking about Yugoslavia: Scholarly Debates about the Yugoslav Breakup and the Wars in Bosnia and Kosovo, str. 153, 201. Cambridge University Press, 2005. ISBN 1-397-80521-8
  4. [Jasna Dragović-Soso, Saviours of the Nation?: Serbia's Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism, str. 132-135. C. Hurst & Co, 2002. ISBN 1-85065-577-4
  5. Sabrina P. Ramet:The three Yugoslavias: state-building and legitimation, 1918-2005 str. 345
  6. Yugoslav Groups Hold Rival Demonstrations
  7. Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995
  8. YUGOSLAV REGION LOOKS AT LOYALTY
  9. Slovenia Defies a Warning From Belgrade
  10. Yugoslav Police Check Cars To Stop Protest by Serbians
  11. Bosanska knjiga 1. Izdavač na internetu institut genocid.ba
  12. Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995
  13. NSDD archive
  14. Stratforov memorandum procurio na wikileaksu MMF je dijelom kriv za rat u Jugoslaviji
  15. Beth J. Asch, Courtland Reichmann, Rand Corporation. Emigration and Its Effects on the Sending Country. Rand Corporation, 1994. (str. 26)
  16. Douglas S. Massey, J. Edward Taylor. International Migration: Prospects and Policies in a Global Market. Oxford University Press, 2004. (str. 159)
  17. Misha Glenny, "The Massacre of Yugoslavia," New York Review of Books, January 30, 1992
  18. [1]
  19. Upheaval in the East: Yugoslavia; Yugoslavia on the Brink
  20. Upheaval in the East: Yugoslavia; Yugoslavia on the Brink page 2
  21. Feuds Crippling Yugoslav Economy
  22. 22.0 22.1 Boris Delić: Izbjeglice žrtve etničkog inžinjeringa
  23. ODLUKU o proglašenju Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske
  24. Serb Minority Seek Role in a Separate Croatia
  25. Roads Sealed as Yugoslav Unrest Mounts
  26. EVOLUTION IN EUROPE; Serbia Suspends Government of Albanian Region
  27. Slovenes Vote Decisively for Independence From Yugoslavia
  28. Financial scandal rocks Yugoslavia
  29. Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995
  30. 30.0 30.1 Bogić Bogićević: ČOVJEK KOJI JE REKAO "NE"
  31. Rezolucija o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske
  32. Jolting Yugoslavia, a Region Widens Its Autonomy
  33. Belgrade Sends Troops to Croatia Town
  34. Akademik Dušan Bilandžić postao hrvatski Savo Štrbac?
  35. Priznanje Buliću i Bilandžiću
  36. Dušan Bilandžić: Kameleon za sva vremena
  37. ((en))Dr. Gerard Toal and Dr. Carl Dahlman (2007). "Sukob vlada:Raspored i povrat Bosne i HercegovineS:" (PDF). http://www.cas.sc.edu/geog/hrl/Hazard_Pubs/2004_TheClashOfGovernmentalities.pdf. pristupljeno 30. 09. 2007.. "Ali za razliku od zahtjeva bosanskih Srba o demografskoj dominaciji i samoodređenju, hrvatski nacionalisti su tražili kako dobiti teritorij na većinom povijesnim zahtjevima za zapadnom Hercegovoinom, i teritorij kojim bi povećali južni dio Hrvatske uključivanjem većeg dijela južne Bosne.Ti su planovi razmatrani 1991 od strane Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu te je dogovorena prividna podjela BiH.Za tu prigodu ,Milošević je zahtijevao većinu istočne i zapadne Bosne, a Tuđman je bio voljan odustati od Hrvatskih krajeva sjeverne Bosne za njegove interese. Između tih teritorija bi se smjestila muslimanska tampon država." 
  38. Police Storm Protest in Belgrade; 2 Dead
  39. LEADER OF SERBIA DEFIES YUGOSLAVIA ON FEDERAL RULE
  40. Uskrs na Plitvicama 1991.
  41. 2 Yugoslav Factions Blaming Each Other For Deaths in Clash
  42. Balvan revolucija
  43. Croatia Votes for Sovereignty and Confederation
  44. New Crisis Grips Yugoslavia Over Rotation of Leadership
  45. „Politika“ od 3. juna 1991.godine.
  46. DECIPHERING THE BALKAN ENIGMA: USING HISTORY TO INFORM POLICY
  47. Serbian Enclave Reluctant To Allow Visit by Outsiders
  48. 48.0 48.1 48.2 Brutal Impasse: The Yugoslav War A Special Report.; Yugoslav Ethnic Hatreds Raise Fears of a War Without an End
  49. Vreme 9. december 1991 War, Crime and the Military Law
  50. časopis Vreme september 1991 (internet izdanje 30.9.1991 Vreme News Digest Agency nomer 1 nad 2)
  51. A STATEMNT AR THE SEVENTH BIENNIAL MEETING OF THE INTERNATIONAL ASSOCIATION OF GENOCIDE SCHOLARS
  52. Muhamed Filipović: Deset godina nezavisnosti BiH , BH dani 1.04.2002
  53. December 23, 1991 Vreme News Digest Agency No 13
  54. UN Srebrenica Report point 492
  55. Political Quarterly, 1994, stranica 22
  56. Lee Bryant:The Betrayal of Bosnia str.25
  57. Sabrina P. Ramet:Thinking about Yugoslavia
  58. Awaiting Referendum, Vreme 27.1. 1992.
  59. Another Serbian State, Vreme 13.1. 1992.
  60. Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (2)
  61. JOVICA STANISIC AND FRANKO SIMATOVIC INDICTED BY THE ICTY FOR CRIMES AGAINST HUMANITY AND WAR CRIMES
  62. Zvornička operacija planirana u Beogradu
  63. Confirming Split, Last 2 Republics Proclaim a Small New Yugoslavia
  64. Serbs Hold 5,000 Hostages Fleeing the War in Bosnia
  65. 65.0 65.1 65.2 Srđa Popović: Raspad Jugoslavije (I)
  66. Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995
  67. Istraživanje: Građani bivše SFRJ žive lošije nego prije 20 godina
  68. Prema statistici iz filma Težina lanaca.
  69. Gospodarenje i gospodari

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]

Na srpskohrvatskom[uredi - уреди]

Na engleskom[uredi - уреди]