Vuk Stefanović Karadžić

Izvor: Wikipedia

Ћирилична верзија

Otac savremenog srpskog jezika, Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović Karadžić (7.11. 1787, Selo Tršić - 7.2. 1864, Beč), lingvista, reformator srpskog jezika.

Život[uredi - уреди]

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) je rođen u porodici u kojoj su deca umirala, pa je po narodnom običaju, dobio ime Vuk kako mu veštice ne bi naudile.Rođen je u Tršiću u Turskoj (danas Srbija). Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovek u kraju. Obrazovanje je nastavio u Loznici, a kasnije u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu učili, nego terali da čuva stoku, otac ga je vratio kući. Ne uspevši da se upiše u karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinje. Kasnije stiže u Beograd da upozna Dositeja Obradovića, svog voljenog prosvetitelja. Ovaj ga grubo otera od sebe i Vuk razočaran odlazi u Jadar i počinje da radi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Kad je otvorena Velika škola u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo oboljeva i odlazi na lečenje u Peštu. Kasnije se vraća u Srbiju i kada ustanak propada, odlazi u Beč. U Beču upoznaje cenzora Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Zbog problema sa knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno da štampa knjige u Srbiji, a i u austrijskoj državi, svojim radom stiče prijatelje i pomoć u Rusiji, gde dobija stalnu penziju 1826. godine. U porodici mu je ostala živa samo kćerka Mina Karadžić.

Vuk je umro u Beču. Njegove kosti prenešene su u Beograd 1897. godine i sa velikim počastima sahranjene u porti Saborne crkve, pored Dositeja Obradovića.

Reforma Ćirilice[uredi - уреди]

Glavni članak: Vukova ćirilica

Iz staroslovenske azbuke Vuk je uzeo sledeća 24 slova:

А а Б б В в Г г Д д Е е Ж ж З з
И и К к Л л М м Н н О о П п Р р
С с Т т У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш

Njima je dodao: Ј ј, Љ љ, Њ њ, Ћ ћ, Ђ ђ и Џ џ a izbacio:

Ѥ ѥ (је) Ѣ, ѣ (јат) І ї (и) Ы ы (и) Ѵ ѵ (и) Ѹ ѹ (у) Ѡ ѡ (о) Ѧ ѧ (ен) Я я (ја)
Ю ю (ју) Ѿ ѿ (от) Ѭ ѭ (јус) Ѳ ѳ (т) Ѕ ѕ (дз) Щ щ (шч) Ѯ ѯ (кс) Ѱ ѱ (пс) Ъ ъ (тврди полуглас) Ь ь(меки полуглас)

Filološki rad[uredi - уреди]

U prvoj polovini 19. veka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, Vuk Stefanović Karadžić je reformisao srpsku otografiju i pravopis, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda.

Karadžićeva kapitalna dela, među kojima se ističu prvo izdanje "Srpskog rječnika" (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prevod "Novoga zavjeta" (1847.), postavili su temelje za savremeni standardni srpski jezik, a znatno su uticala i na oblik savremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:

  1. izjednačavanje narodnog i književnog jezika, tj. insistiranje na folklornim jezičkim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabeležen u narodnim pesmama i poslovicama;
  2. prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnog jezika bez oslona na tradiciju;
  3. i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identifikovani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskog jezika.

Na tehničkom nivou, Karadžićeva reforma se manifestovala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s kraja 17. i početka 18. veka), te uvedena grafema j iz (nemačke) latinice. Novi fonološki pravopis, primeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamenio je stariji tvorbeno-morfološki. Jezički supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiško narečje), koju je Vuk Karadžić stilizirao delom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati umesto ćerati, djevojka umesto đevojka, hoću umesto oću). Ali, zbog uticaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ѣ) je zamenjen ekavskim (npr. dete umesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskog refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, među Srbima i Hrvatskoj, kao i u narodnim govorima zapadne i jugozapadne Srbije.

Nefilološki rad[uredi - уреди]

Vukov spomenik u Beogradu

Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na književnom planu, dao veoma značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tela. U književni jezik je uneo bogatu narodnu terminologiju o delovima tela od temena do stopala. Treba napomenuti da se ovim terminima i danas koristimo, kako u nauci tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostalog, i svoje tumačenje veze između prirodne sredine i stanovništva, a tu su i delovi o ishrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U celini posmatrano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića nije toliko poznat niti izučavan. (Karadžić, V.: Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd 1972.)

Vidi još[uredi - уреди]

Spoljašnje veze[uredi - уреди]