Jezik i nacionalizam

Izvor: Wikipedia
Jezik i nacionalizam
Jezik i nacionalizam.JPG
Autor(i) Snježana Kordić
Država  Hrvatska
Jezik Srpskohrvatski, zapadna varijanta
Serija Rotulus Universitas
Tematika Lingvistika, sociologija, antropologija, filozofija, historiografija, filologija
Žanr(ovi) znanstvena monografija
Izdavač Durieux, Zagreb
Datum izdanja 2010.
Vrsta medija štampano - tvrdi uvez
Stranica 430
ISBN 978-953-188-311-5

Jezik i nacionalizam je naslov znanstvene monografije Snježane Kordić koju je objavio 2010. zagrebački izdavač Durieux u seriji Rotulus Universitas.

Osnovne teze knjige koja obuhvaća 430 stranica su da je jezično čistunstvo oruđe nacionalizma, zatim da poput raznih drugih nacija u svijetu, Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore varijantama jednog višenacionalnog policentričnog standardnog jezika, i naposljetku, da proširenu sliku nacionalne povijesti, kulture i identiteta treba osloboditi od mitova.[1]

Metodološki je knjiga koncipirana tako da se sve teze iznose pomoću citiranja više stotina eksperata iz čitavog svijeta. Tom vrlo zahtjevnom tehnikom pisanja knjige pokazuje se da su iznesene teze široko potvrđene u suvremenom znanstvenom pristupu temi.[2]

Godinama knjiga izaziva veliki interes medija i šire javnosti.[3]

Tematske cjeline u knjizi[uredi - уреди]

Prvi dio: Jezični purizam[uredi - уреди]

Prvi dio knjige (str. 9-68), raslojen u 12 poglavlja[4], na osnovi uvida u obimnu inozemnu literaturu opisuje povezanost čišćenja jezika s nacionalizmom. Podsjeća da »etničko čišćenje se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola« (str. 10). Govori o ulozi purizma u doba nacističke Njemačke, kada je takva »jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha« (str. 11). U nastavku se prikazuju strategije purista u Hrvatskoj i razotkriva da je tvrdnja o propadanju jezika mit. Nadalje, osvjetljavaju se uzroci i posljedice purizma te pokazuje da jezični purizam i propisivanje, nametanje i zabranjivanje jezičnih oblika nemaju uporište u znanosti o jeziku.[5]

Drugi dio: Policentrični standardni jezik[uredi - уреди]

Drugi dio knjige (str. 69-168), sastavljen od 41 poglavlja, pruža čitateljima pogled u suvremene sociolingvističke radove zapadnih autora koji jezičnu situaciju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji uspoređuju s jezičnom situacijom u državama engleskog govornog područja, zatim njemačkog, nizozemskog, arapskog, francuskog, portugalskog, španjolskog. Riječ je, dakle, o jeziku kojim govori nekoliko nacija u nekoliko država, i pritom između nacija postoje određene jezične razlike koje, međutim, ne sprečavaju tečnu komunikaciju pa je stoga očito da dotične nacije imaju zajednički jezik. Na primjer, američka nacija i britanska nacija govore zajedničkim jezikom, austrijska nacija i njemačka nacija također. Svaki takav jezik se u sociolingvistici naziva policentrični standardni jezik jer on ima nekoliko centara ovisno o broju nacija ili država.[6] U tim centrima se kodificira pojedina nacionalna varijanta, tj. objavljuju se rječnici, gramatike i/ili pravopisi koji se u nekim pojedinostima razlikuju od drugog centra istog jezika. Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora su četiri centra četiriju standardnih varijanata jednog policentričnog jezika, koji se otkako postoji moderna lingvistika najčešće u znanosti naziva srpskohrvatski jezik.[7] Svaka nacija ili država govori ravnopravnom varijantom, dakle »i srpska varijanta je varijanta kao što je to i hrvatska. Drukčije rečeno, nije srpska varijanta 'jezik', a hrvatska 'varijanta' tog jezika. Tko predočava nekakav 'varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet', time falsificira sociolingvističku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, 'manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma'« (str. 143) – autorica sa slaganjem citira ovu konstataciju lingvista Bernharda Gröschela.[8]

Kao što je i na brojnim drugim mjestima u knjizi eksplicitno vidljivo, sociolingvistička teorija o varijantama ne dovodi u pitanje postojanje hrvatske nacije i drugih nacija ili država, niti dovodi u pitanje samostalnost jezičnog normiranja unutar nacije, nego pokazuje na osnovi brojnih primjera u svijetu da to nije automatski razlog da ih lingvisti klasificiraju kao različite jezike. Također knjiga ne potiče na ponovno uspostavljanje zajedničke države, s obzirom da se i varijante svakog drugog policentričnog jezika govore u nekoliko država.[9] O nazivu jezika u knjizi se konstatira da, za razliku od lingvista, narod može zvati jezik kako hoće.

Treći dio: Nacija, identitet, kultura, povijest[uredi - уреди]

Treći dio knjige je opsegom najveći (str. 169-379), a sastoji se od 54 poglavlja. U njemu je primijenjen interdisciplinaran pristup pa se pored lingvističkih radova citiraju radovi modernih antropologa, sociologa, politologa i povjesničara. Na više mjesta u ovom dijelu knjige kritizira se romantičarski pogled na jezik i naciju proširen u Hrvatskoj, a u svijetu odavno odbačen, kojemu je porijeklo u Njemačkoj u 19. stoljeću kada se smatralo da se nacija i jezik moraju podudarati. Istu »koncepciju o jedinstvu jezika, naroda i nacije zastupalo je jezikoslovlje Trećeg Rajha« (str. 173). Unazad više od pola stoljeća je taj stav o nužnosti podudaranja napušten i u samoj Njemačkoj, što dokazuju citati brojnih njemačkih znanstvenika u knjizi. Treći dio knjige opisuje kako nastaju nacije, govori o konstrukcijskom karakteru kulture i identiteta,[10] o prepravljanju povijesti, istražuje je li u Jugoslaviji postojao jezični unitarizam, analizira nacionalizam i ulogu medija i škole kod širenja nacionalizma. Zalaže se za etiku u znanosti, i istupa protiv uplitanja politike u lingvistiku.

Reakcije na knjigu[uredi - уреди]

Osporavanje knjige u Srbiji[uredi - уреди]

Nakon intervjua s autoricom knjige u beogradskom tjedniku NIN, uslijedio je u istom tjedniku osporavajući osvrt Dragoljuba Zbiljića pod naslovom »Odstrel srpskog jezika«, koji završava tvrdnjom da »je poluistina Kordićeve neuporedivo opasnija za srpsku nego za hrvatsku lingvistiku«.[11] U drugom beogradskom tjedniku Pečat izišao je obiman osvrt Nenada Nikolića »Čiji je jezik srpski«, u kojem se tvrdi da knjiga Jezik i nacionalizam »za Srbe je pogubna« jer »jezik oslobađa obeleženosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju«.[12] Nikolić zamjera i da knjiga uskraćuje Srbima autorefleksiju. U obranu knjige je stao Nenad Vujatović, ali njegov odgovor nije mogao izići u tom tjedniku pa je objavljen u sarajevskom tjedniku Dani i na H-alteru.[13]

Prijava protiv ministra kulture Republike Hrvatske zbog sufinanciranja knjige[uredi - уреди]

2010. je jedno hrvatsko udruženje podnijelo prijavu Općinskom državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u Zagrebu protiv tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića jer je Ministarstvo kulture sufinanciralo tiskanje knjige Jezik i nacionalizam.[14] Prijavu je Državno odvjetništvo odbacilo kao neosnovanu.[15] I u medijima je prijava naišla na kritiku:

Osvrti[uredi - уреди]

Novinski prikazi[uredi - уреди]

Odjeci u novinama EU-zemalja[uredi - уреди]

Inozemni prikazi u stručnim časopisima[uredi - уреди]

Zaključci iz inozemnih prikaza:

Henryk Jaroszewicz recenziju u časopisu Poljske akademije znanosti Socjolingwistyka završava sljedećim riječima:

Wikicitati „Zaključno se s punim uvjerenjem može reći da je Jezik i nacionalizam kapitalna monografija. [...] Možemo se čak usuditi reći da monografija Snježane Kordić ima potencijal da postane prekretnica u povijesti kroatistike, epohalno djelo - u punom smislu te riječi - za hrvatsko jezikoslovlje. [...] Stoga djelo Snježane Kordić može postati svojevrsna katarza kroatistike, izvrsno i pošteno razračunavanje s erom u kojoj je hrvatska lingvistika tako često tonula u znanstvenu stagnaciju, reducirana od strane hrvatskih elita samo na podređenu ulogu oružja korištenog u političkoj borbi za hrvatsku državotvornost. Pitanje je jedino jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je Jezik i nacionalizam?“
(Socjolingwistyka 26)

U talijanskom časopisu Studi Slavistici Maria Rita Leto u recenziji ističe:

Wikicitati „Godinama se Kordić u Hrvatskoj bori pokušavajući razvezati čvor koji veže jezikoslovlje, nacionalizam i politiku (i godinama je zbog toga marginalizirana i napadana). [...] Ponovno Kordić strpljivo razdvaja lingvistički aspekt od politike, želeći se strogo pridržavati načela lingvistike kako bi zadržala svoju neovisnost od nacionalističke propagande i manipulacije. [...] Knjiga Snježane Kordić je pisana jasno, analitički i čita se s užitkom.“
(Studi Slavistici 8)

U londonskom časopisu The Slavonic and East European Review recenzija završava tvrdnjom da

Wikicitati „ovom knjigom Kordić nudi uzoritu gestu kako lingvistika može zadržati svoju neovisnost, dostojanstvo i visoke akademske standarde nasuprot političkim manipulacijama.“
(The Slavonic and East European Review 89 (3))

Znanstveni časopis Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej objavio je recenziju Jerzya Molasa u kojoj piše da knjiga Jezik i nacionalizam

Wikicitati „izuzetno brižljivo, koristeći bogatu literaturu iz područja slavistike i opće lingvistike, sociologije, kulturološke antropologije i politologije, predstavlja sve aspekte spora oko srpsko-hrvatskog jezika. Vjerojatno više od polovice teksta čine prikladno izabrani citati iz radova, uglavnom autora s engleskog i njemačkog govornog područja, koji se odnose na ovu temu.“
(Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej 45)

Henryk Jaroszewicz također zapaža da

Wikicitati „Monografija Snježane Kordić je nesumnjivo plod dubinskog izučavanja raznih aspekata jezične politike na području Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ogromna količina citata i bibliografija koja obuhvaća preko petsto djela proizišlih iz pera njemačkih i engleskih, ali i francuskih, švedskih, ruskih, danskih, hrvatskih, srpskih i poljskih znanstvenika, pokazuje da je Kordić pripremajući Jezik i nacionalizam detaljno prostudirala širok dijapazon literature o toj problematici. Rezultat tog rada je jedno impresivno djelo.“
(Socjolingwistyka 26)

Hrvatski znanstvenik Goran Miljan je u Berlinu objavio recenziju u kojoj ocjenjuje da

Wikicitati „Kordić razrađuje ideje jezika, lingvistike, politike, povijesti, kulture itd. na dobro strukturiran i akademski izuzetno pohvalan način.“
(H-Soz-u-Kult)

Pavel Krejčí u recenziji objavljenoj u češkom filološkom časopisu naglašava da

Wikicitati „knjiga je bez sumnje jedna od najvažnijih i najvrednijih publikacija o datoj temi.“
(Opera Slavica - slavistické rozhledy 22 (4))

Njemački lingvist Ulrich Obst nakon što je istakao da se u knjizi "svi pseudoargumenti bravurozno osporavaju" završava recenziju sljedećom rečenicom:

Wikicitati „Čovjek bi jako poželio ovoj knjizi da naiđe na plodno tlo prvenstveno kod osoba koje su na prominentnim pozicijama u političkom i kuturnom životu dotičnih država i da tamo gdje je potrebno dovede do promjena u razmišljanju.“
(Zeitschrift für Balkanologie 49 (1))

Prijevod knjige[uredi - уреди]

Priznanje izdavaču[uredi - уреди]

Najtiražniji njemački politički dnevnik Süddeutsche Zeitung, 29.12.2010. str. 2, proglasio je izdavača Nenada Popovića povodom objavljivanja knjige Jezik i nacionalizam za jednog od šest najistaknutijih mirotvoraca u svijetu za godinu 2010., kao jedinog Evropljanina među njima.[16] U Hrvatskoj je Jezik i nacionalizam uvršten među pet knjiga desetljeća iz područja mirotvorstva, nenasilnog djelovanja i ljudskih prava.

Intervjui s autoricom povodom knjige[uredi - уреди]

Snježana Kordić 2010. s knjigom Jezik i nacionalizam

Povodom knjige objavljivani su u čitavoj regiji intervjui s autoricom.

U Hrvatskoj:

U Srbiji:

U Bosni i Hercegovini:

U Crnoj Gori:

Izvori[uredi - уреди]

  1. Isječci iz novinskih prikaza
  2. Izdavač o knjizi
  3. Jezik i nacionalizam: tri godine kasnije
  4. Popis svih poglavlja knjige
  5. Ukratko o jezičnom purizmu od iste autorice
  6. Ukratko o policentričnom standardnom jeziku od iste autorice
  7. Iz knjige odlomak o imenu jezika E-novine
  8. Prikaz Gröschelove knjige od iste autorice
  9. SOS ili tek alibi za nasilje nad jezikom, Forum 16.3.2012. str. 39
  10. Ukratko o nacionalnom identitetu i kulturi od iste autorice
  11. Zbiljić, Dragoljub (5. novembra 2010). "Odstrel srpskog jezika". NIN. p. 4. Arhivirano iz originala 5. jula 2012. http://www.webcitation.org/68vV3EAqq. pristupljeno 9. februara 2013. 
  12. Nikolić, Nenad (31. marta 2011). "Čiji je jezik srpski?". Pečat. pp. 63–65. Arhivirano iz originala 5. jula 2012. http://www.webcitation.org/68vVLEhUK. pristupljeno 4. aprila 2014. 
  13. Vujatović, Nenad (13. maja 2011). "Kako upokojiti vampira?". Dani. pp. 74–77. Arhivirano iz originala 5. jula 2012. http://www.webcitation.org/68vWUqxj1. pristupljeno 6. Novembra 2013.  ; "Kako upokojiti vampira?". H-alter. Arhivirano iz originala 9. jula 2012. http://www.webcitation.org/691XbhG0X. pristupljeno 3. marta 2014. 
  14. Tekst prijave
  15. Popratno obrazloženje Državnog odvjetništva uz odbacivanje prijave
  16. Simić, Tanja (11. januara 2011). "Njemačka mirovna nagrada književnom enfant terribleu: razgovor s Nenadom Popovićem". Nacional. pp. 52–56. Arhivirano iz originala 11. jula 2012. http://www.webcitation.org/694ZHL0Q6. pristupljeno 9. decembra 2013. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди]