Jezik i nacionalizam

Izvor: Wikipedia
Jezik i nacionalizam
Jezik i nacionalizam.JPG
Autor(i) Snježana Kordić
Država  Hrvatska
Jezik Srpskohrvatski, zapadna varijanta
Serija Rotulus Universitas
Tematika Lingvistika, sociologija, antropologija, filozofija, historiografija, filologija
Žanr(ovi) znanstvena monografija
Izdavač Durieux, Zagreb
Datum izdanja 2010.
Vrsta medija štampano - tvrdi uvez
Stranica 430
ISBN 978-953-188-311-5

Jezik i nacionalizam je naslov znanstvene monografije Snježane Kordić koju je objavio 2010. zagrebački izdavač Durieux u seriji Rotulus Universitas.

Osnovne teze knjige koja obuhvaća 430 stranica su da je jezično čistunstvo oruđe nacionalizma, zatim da poput raznih drugih nacija u svijetu, Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore varijantama jednog višenacionalnog policentričnog standardnog jezika, i naposljetku, da proširenu sliku nacionalne povijesti, kulture i identiteta treba osloboditi od mitova.

Metodološki je knjiga koncipirana tako da se sve teze iznose pomoću citiranja više stotina eksperata iz čitavog svijeta. Tom vrlo zahtjevnom tehnikom pisanja knjige pokazuje se da su iznesene teze široko potvrđene u suvremenom znanstvenom pristupu temi.[1]

Odmah po objavljivanju knjiga je izazvala veliki interes medija i šire javnosti.

Tematske cjeline u knjizi[uredi - уреди]

Prvi dio: Jezični purizam[uredi - уреди]

Prvi dio knjige (str. 9-68), raslojen u 12 poglavlja[2], na osnovi uvida u obimnu inozemnu literaturu opisuje povezanost čišćenja jezika s nacionalizmom. Podsjeća da »etničko čišćenje se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola« (str. 10). Govori o ulozi purizma u doba nacističke Njemačke, kada je takva »jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha« (str. 11). U nastavku se prikazuju strategije purista u Hrvatskoj i razotkriva da je tvrdnja o propadanju jezika mit. Nadalje, osvjetljavaju se uzroci i posljedice purizma te pokazuje da jezični purizam i propisivanje, nametanje i zabranjivanje jezičnih oblika nemaju uporište u znanosti o jeziku.[3]

Drugi dio: Policentrični standardni jezik[uredi - уреди]

Drugi dio knjige (str. 69-168), sastavljen od 41 poglavlja, pruža čitateljima pogled u suvremene sociolingvističke radove zapadnih autora koji jezičnu situaciju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji uspoređuju s jezičnom situacijom u državama engleskog govornog područja, zatim njemačkog, nizozemskog, arapskog, francuskog, portugalskog, španjolskog. Riječ je, dakle, o jeziku kojim govori nekoliko nacija u nekoliko država, i pritom između nacija postoje određene jezične razlike koje, međutim, ne sprečavaju tečnu komunikaciju pa je stoga očito da dotične nacije imaju zajednički jezik. Na primjer, američka nacija i britanska nacija govore zajedničkim jezikom, austrijska nacija i njemačka nacija također. Svaki takav jezik se u sociolingvistici naziva policentrični standardni jezik jer on ima nekoliko centara ovisno o broju nacija ili država.[4] U tim centrima se kodificira pojedina nacionalna varijanta, tj. objavljuju se rječnici, gramatike i/ili pravopisi koji se u nekim pojedinostima razlikuju od drugog centra istog jezika. Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora su četiri centra četiriju standardnih varijanata jednog policentričnog jezika, koji se otkako postoji moderna lingvistika najčešće u znanosti naziva srpskohrvatski jezik.[5] Svaka nacija ili država govori ravnopravnom varijantom, dakle »i srpska varijanta je varijanta kao što je to i hrvatska. Drukčije rečeno, nije srpska varijanta 'jezik', a hrvatska 'varijanta' tog jezika. Tko predočava nekakav 'varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet', time falsificira sociolingvističku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, 'manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma'« (str. 143) – autorica sa slaganjem citira ovu konstataciju lingvista Bernharda Gröschela.[6]

Kao što je i na brojnim drugim mjestima u knjizi eksplicitno vidljivo, sociolingvistička teorija o varijantama ne dovodi u pitanje postojanje hrvatske nacije i drugih nacija ili država, niti dovodi u pitanje samostalnost jezičnog normiranja unutar nacije, nego pokazuje na osnovi brojnih primjera u svijetu da to nije automatski razlog da ih lingvisti klasificiraju kao različite jezike. Također knjiga ne potiče na ponovno uspostavljanje zajedničke države, s obzirom da se i varijante svakog drugog policentričnog jezika govore u nekoliko država.[7] O nazivu jezika u knjizi se konstatira da, za razliku od lingvista, narod može zvati jezik kako hoće.

Treći dio: Nacija, identitet, kultura, povijest[uredi - уреди]

Treći dio knjige je opsegom najveći (str. 169-379), a sastoji se od 54 poglavlja. U njemu je primijenjen interdisciplinaran pristup pa se pored lingvističkih radova citiraju radovi modernih antropologa, sociologa, politologa i povjesničara. Na više mjesta u ovom dijelu knjige kritizira se romantičarski pogled na jezik i naciju proširen u Hrvatskoj, a u svijetu odavno odbačen, kojemu je porijeklo u Njemačkoj u 19. stoljeću kada se smatralo da se nacija i jezik moraju podudarati. Istu »koncepciju o jedinstvu jezika, naroda i nacije zastupalo je jezikoslovlje Trećeg Rajha« (str. 173). Unazad više od pola stoljeća je taj stav o nužnosti podudaranja napušten i u samoj Njemačkoj, što dokazuju citati brojnih njemačkih znanstvenika u knjizi. Treći dio knjige opisuje kako nastaju nacije, govori o konstrukcijskom karakteru kulture i identiteta,[8] o prepravljanju povijesti, istražuje je li u Jugoslaviji postojao jezični unitarizam, analizira nacionalizam i ulogu medija i škole kod širenja nacionalizma. Zalaže se za etiku u znanosti, i istupa protiv uplitanja politike u lingvistiku.

Reakcije na knjigu[uredi - уреди]

Osporavanje knjige u Srbiji[uredi - уреди]

Nakon intervjua s autoricom knjige u beogradskom tjedniku NIN, uslijedio je u istom tjedniku osporavajući osvrt Dragoljuba Zbiljića pod naslovom »Odstrel srpskog jezika«, koji završava tvrdnjom da »je poluistina Kordićeve neuporedivo opasnija za srpsku nego za hrvatsku lingvistiku«.[9] U drugom beogradskom tjedniku Pečat izišao je obiman osvrt Nenada Nikolića »Čiji je jezik srpski«, u kojem se tvrdi da knjiga Jezik i nacionalizam »za Srbe je pogubna« jer »jezik oslobađa obeleženosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju«.[10] Nikolić zamjera i da knjiga uskraćuje Srbima autorefleksiju. U obranu knjige je stao Nenad Vujatović, ali njegov odgovor nije mogao izići u tom tjedniku pa je objavljen u sarajevskom tjedniku Dani i na H-alteru.[11]

Prijava protiv ministra kulture Republike Hrvatske zbog sufinanciranja knjige[uredi - уреди]

2010. je jedno hrvatsko udruženje podnijelo prijavu Općinskom državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u Zagrebu protiv tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića jer je Ministarstvo kulture sufinanciralo tiskanje knjige Jezik i nacionalizam.[12] Prijavu je Državno odvjetništvo odbacilo kao neosnovanu.[13] I u medijima je prijava naišla na kritiku:

Osvrti[uredi - уреди]

Novinski prikazi[uredi - уреди]

Odjeci u novinama EU-zemalja[uredi - уреди]

Inozemne recenzije u stručnim časopisima[uredi - уреди]

  • Maria Rita Leto, Studi Slavistici 8 (2011) str. 395-397. recensione
  • Goran Miljan, H-Soc-u-Kult (6.4.2012). review
  • Zoran Milutinović, The Slavonic and East European Review 89/3 (2011) str. 520-524. review
  • Jerzy Molas, Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej 45 (2010) str. 209-216. recenzja
  • Rajka Glušica, Riječ 5 (2011) str. 185-191. recenzija
  • Henryk Jaroszewicz, Socjolingwistika 36 (2012) recenzja
  • Pavel Krejčí, Opera Slavica - slavistické rozhledy 22/4 (2012) str. 59-63. recenze

Priznanje izdavaču[uredi - уреди]

Najtiražniji njemački politički dnevnik Süddeutsche Zeitung, 29.12.2010. str. 2, proglasio je izdavača Nenada Popovića povodom objavljivanja knjige Jezik i nacionalizam za jednog od šest najistaknutijih mirotvoraca u svijetu za godinu 2010., kao jedinog Evropljanina među njima.[14] U Hrvatskoj je Jezik i nacionalizam uvršten među pet knjiga desetljeća iz područja mirotvorstva, nenasilnog djelovanja i ljudskih prava.

Intervjui s autoricom povodom knjige[uredi - уреди]

Snježana Kordić 2010. s knjigom Jezik i nacionalizam

Povodom knjige objavljivani su u čitavoj regiji intervjui s autoricom.

U Hrvatskoj:

U Srbiji:

U Bosni i Hercegovini:

U Crnoj Gori:

Izvori[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]