Italija

Izvor: Wikipedia
Republika Italija
Repubblica Italiana
Zastava Grb
Geslonema
Državna himna: "Fratelli d'Italia"
Glavni grad Rim
Službeni jezici italijanski jezik
Vođe
 -  Predsjednik Giorgio Napolitano
Uspostava ujedinjenjem
17. ožujka 1861.
Površina
 -  Ukupno 301,230 km2 (69.)
 -  Voda (%) 2,4
Stanovništvo
 -  Popis iz 2003  60.231.250 (22.)
 -  Gustoća 198/km2
Valuta euro 2)
Vremenska zona +1
UTC +2 ljeti
Pozivni broj 39
Web domena .it
1) Uz talijanski, službeni jezici su njemački u Južnom Tirolu i francuski u Valle d'Aosta
 2) Do 1999. talijanska lira

Republika Italija je država na jugu Europe. Sastoji se od poluotoka i dva velika otoka na Sredozemnom moru, Sicilije i Sardinije. Jedinu kopnenu granicu ima na sjeveru, na Alpama, gdje graniči s Francuskom, Švicarskom, Austrijom i Slovenijom. Neovisne države San Marino i Vatikan nalaze se unutar teritorija Italije.

Vanjske veze[uredi - уреди]


Povijest[uredi - уреди]

Glavni članak: Povijest Italije

Prapovijesna nalazišta se mogu naći na više mjesta, posebno u regijama Lazio, Toskana, Umbria i Basilicata. U starom vijeku, Grci su u južnoj Italiji i na Siciliji imali "veliku Grčku" (Magna Graecia), a na sjeveru su vladali Etruščani. Rim je postao centar Rimskog Carstva, koje je do 5. stoljeća vladalo najvećim dijelom Europe.

Nakon srednjeg vijeka, Italija je bila glavno središte humanizma i renesanse, koji su preporodili europsku filozofiju i umjetnost. Italija je bila rascjepkana u gradove-državice ili područja pod tuđinskom vlašću do 17. ožujka 1861., kad se cijeli poluotok zajedno s dva otoka udružio u jednu kraljevinu. Grad Rim se pridružio tek 20. rujna 1870., što je konačni datum ujedinjenja Italije.

Prvi svetski rat i posledice[uredi - уреди]

Iako je bila jedna od Centralnih sila, Italija je uvučena u Prvi svetski rat obećanjem Saveznika o značajnim teritorijalnim proširenjima, koja uključuje Notranjsku, bivše Austrijsko primorje, Dalmaciju, kao i delove Osmanskog carstva, po tajnim odredbama Londonskog ugovora.

Rat je u početku bio katastrofa za Italiju. Italija je stalno napadala Austrougarsku, ali je imala malo uspeha i trpela je velike gubitke, a u nemačko-austrougarskoj kontraofanzivi bila je odbačena na zapad. Italijani su poovo napali oktobra 1918. Austrougarska vojska se raspala, a Italijani su ušli duboko u austrijsku teritoriju. Borbe su se okončale 3. novembra. Tokom rata poginulo je više od 650.000 vojnika i javni dug je porastao. Nekoliko hiljada Italijana je ostalo u granicama novoosnovane Kraljevine SHS, a oko pola miliona Južnih Slovena[1], uglavnom Slovenaca i Hrvata, i oko 200.000 Nemaca u Tirolu su postali deo Kraljevine Italije. Po odredbama mirovnih sporazuma iz Sen-Žermena, Rapala i Rima, Italija je dobila deo većinu obećanih teritorija, uključujući bivšu ugarsku luku Rijeku, ali ne i Dalmaciju (osim Zadra), zbog čega su italijanski nacionalisti opisivali pobedu „osakaćenom“.

Fašistički režim[uredi - уреди]

Benito Musolini, duče fašističke Italije.

Socijalistička aagitovanja koja su usledila nakon razarajućeg Velikog rata, inspirisana Ruskom revolucijom, dovele su do nereda i anarhije širom Italije. Liberalska buržoazijka, plašeći se revolucije sovjetskog tipa, počela je da podržava malu Nacionalnu fašističku stranku, na čije čelu je bio Benito Musolini. U oktobru 1922. crnokošuljaši su pokušači da izvedu državni udar. Sam državni udar je bio neuspeh, ali je u poslednjem trenutku kralje Vitorio Emanuel III odbio da uvede vanredno stanje i imenovao je Musolinija za premijera Italije. Tokom narednih nekoliko godina, Musolini je zabranio sve političke partije i ograničio lične slobode, time stvorivši totalitarnu diktaturu, koja je privukla međunarodnu pažnju i posčužila kao inspiracija drugim državama u Evropi i svetu, među kojima su nacistička Nemačka i Frankova Španija.

Musolini je 1935. napao Etiopiju, što je dovelo međunarodne izolacije Italije i povlačenja Italije iz Društva naroda. Italija se stoga udružila sa nacističkom Nemačkom i Japanskim carstvom i snažno podržavala Fransiska Franka u Španskom građanskom ratu. Italija je 1939. anektirala Albaniju, de fakto italijanski višedecenijski protektorat. Italija je stupila u Drugi svetski rat 10. juna 1940. Nakon početnih uspeha u Britanskom Somalilendu i Egiptu, Italijani su pretrpeli teške poraze u Grčkoj, Sovjetskom Savezu i severnoj Africi.

Zatim su zapadni Saveznici izvršili invaziju na Siciliju u julu 1943. što je dovelo do sloma fašističkog režima i Musolinijevog pada 25. jula 1943. Italija se predala 8. septembra 1943. Nemci su za kratko vreme uspeli da preuzmu kontrolu nad severnom i centralnom Italijom. Nemci su na severu osnovali marionetsku Italijansku socijalnu republiku sa Musolinijem na čelu. Period posle primirja je obeležio uspon masovnog antifašističkog pokreta otpora. Zemlja je ostala bojište do kraja rata, pošto su saveznici sporo napredovali sa juga. Borbe su se okončali 29. aprila 1945. kada su se predale nemačke snage u Italiji. Skoro pola miliona Italijana (uključujući civile) je umrlo u ratu,[2] a italijanska privreda je bila uništena; dohodak po stanovniku je 1944. bio najniži od početka 20. veka.[3] Nakon Pariska mirovna konferencijaPariske mirovne konferencija 1947. Italija je predala Jugoslaviji skoro sve istočne teritorije dobijene posle Prvog svetskog rata, Francuskoj Brigu i Tendu i izgubila sve kolonije osim Somalije.

Referendum o monarhiji od 2. lipnja 1946. stvorio je Republiku Italiju. Italija je otpočetka članica saveza NATO i Europske Unije.

Politika[uredi - уреди]

Glavni članak: Politika Italije Ustav iz 1948. ustanovio je dvodomni parlament (Parlamento), koji ima Zastupnički dom (Camera dei Deputati) i Senat (Senato della Repubblica), zasebno sudstvo, te izvršnu vlast utjelovljenu u Vijeću ministara (kabinetu), koje predvodi predsjednik vijeća (predsjednik vlade).

Predsjednik republike bira se svakih 7 godina, a bira ga parlament zajedno s malim brojem regionalnih poslanika. Predsjednik predlaže predsjednika vlade, koji predlaže ostale ministre (formalno ih imenuje predsjednik). Vijeće ministara (koje obično čine parlamentarni zastupnici) mora zadržati povjerenje (Fiducia) oba doma.

Zastupnici domova parlamenta biraju se izravno kroz opće izbore, a koristi se miješani većinsko-proporcionalni sustav. Prema zakonima iz 1993., 75% mjesta u parlamentu zauzimaju predstavnici okruga; preostalih 25% mjesta raspoređuje se proporcionalno. Zastupnički dom ima 630 zastupnika. Osim 315 zastupnika koji se biraju, Senat sadrži i bivše predsjednike, kao i razne druge osobe imenovane doživotno u skladu s posebnim ustavnim odredbama. Zastupnici oba doma biraju na najviše 5 godina, ali oba se doma mogu raspustiti i prije isteka tog roka. Zakoni se smiju predlagati iz oba doma, a mora ih prihvatiti većina u oba doma.

Talijansko se sudstvo zasniva na rimskom pravu, napoleonskom kodu i statutima. Ustavni sud (Corte Costituzionale), koji odlučuje o ustavnosti zakona, osnovan je tek nakon 2. svjetskog rata.

Regije[uredi - уреди]

Glavni članak: Regije Italije

Karta Italije
Karta Italije

Italija ima 20 regija (regioni, jednina regione), od kojih pet ima posebnu autonomiju, što je označeno zvjezdicom (*):

Regije se dalje dijele na pokrajine.

Zemljopis[uredi - уреди]

Glavni članak: Zemljopis Italije Najveći dio Italije je velik poluotok u Sredozemnom moru, gdje zajedno s dva otoka - Sicilijom i Sardinijom - stvara zasebna mora, a to su Jadransko more na sjeveroistoku, Jonsko more na jugoistoku, Tirensko more na jugozapadu i Ligursko more na sjeverozapadu.

Apenini su gorski lanac koji se proteže duž čitavog poluotoka i na sjeverozapadu se spaja s planinskim lancem Alpa, koji polukružno zatvara Italiju na sjeveru. Na sjeveru je velika aluvijalna nizina rijeke Po i njezinih pritoka, koji se spuštaju s Alpa, Apenina i Dolomita. Ostale važne rijeke su Tiber, Adige i Arno.

Najviši vrh je Mont Blanc (Monte Bianco), koji ima 4,810 m. Italija ima dva slavna vulkana: ugasli Vezuv kod Napulja i aktivnu Etnu na Siciliji.

Gospodarstvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Gospodarstvo Italije

Italija ima raznovrsno industrijalizirano gospodarstvo, a proizvodnja je ukupno i po glavi stanovnika otprilike ista kao u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Kapitalistička ekonomija podijeljena je na razvijeni industrijski sjever, gdje prevladavaju privatne tvrtke, i manje razvijen poljoprivredni jug, s 20% nezaposlenih. U odnosu na zapadnoeuropske susjede, Italija ima velik broj malih i srednjih poduzeća (SME).

Uvozi se većina industrijskih sirovina i više od 75% energetskih potreba. Tijekom zadnjeg desetljeća, Italija je uvela strogu poreznu politiku kako bi ispunila gospodarske i monetarne uvjete Europe, snizila je stope kamata i inflacije, te je uvela euro 1999. godine.

Italija gospodarski zaostaje za glavnim europskim partenrima, pa sadašnja vlada uvodi brojne kratkoročne reforme kako bi povećala konkrentnost i dugoročni rast. S druge strane, vlada presporo uvodi potrebne strukturalne reforme, kao što su veće porezne olakšice i fleksibilnije tržište rada. Mirovinski je sustav preskup zbog usporavanja gospodarstva i loših odnosa sa sindikatima.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Stanovništvo Italije

Italija je jezično i vjerski uglavnom homogena, ali je kulturno, gospodarski i politički vrlo raznolika. Peta je u Europi po gustoći stanovništva (198 stanovnika po četvornom kilometru). Nema velike manjine, a najveća je njemačka manjina u Južnom Tirolu (1991: 287,503 Nijemaca i 116,914 Talijana), te slovenska manjina oko Trsta.

Ostale manjine s djelomično službenim jezicima su francuska manjina u regiji Valle d'Aosta; sardski na Sardiniji); ladin u Dolomitima; furlanski u regiji Friuli-Venezia Giulia, što su sve romanski jezici. Osim toga, ima i jezika koji se govore lokalno, kao što su hrvatski u tri sela u regiji Molise; okcitanski u južnim dolinama Piemontea; katalonski u gradu Alghero na Sardiniji; albanski u selima regije Calabria i na Siciliji; stari grčki dijalekti u selima regije Calabria.

Iako je glavna vjera katoličanstvo (85% građana su nominalno katolici), postoje stare protestantske i židovske zajednice, kao i sve veća useljenička zajednica muslimana.

Kultura[uredi - уреди]

Glavni članak: Kultura Italije

Italija je znamenita zbog svoje umjetnosti, kulture i brojnih spomenika, od kojih su najslavniji kosi toranj u Pisi i Koloseum u Rimu, a poznata je i po dobroj hrani (pizza, špageti itd.), vinu, modi, dizajnu, operi i mnogo čemu drugome.

Italija je začela europsku renesansu tijekom 14. i 15. stoljeća. Pečat na zapadnoj kulturi ostavili su bezbrojni talijanski geniji. Ovo su samo neki od njih: pjesnici Dante i Petrarca, pisci Boccaccio, Machiavelli i Castiglione, slikari Leonardo da Vinci, Raffaello i Michelangelo, arhitekti Bernini i Palladio, skladatelji Vivaldi, Paganini, Puccini, Rossini i Verdi, filmski redatelji Antonioni i Fellini, filozof Giordano Bruno. Ne zaboravimo i Casanovu.

Od modernih pjevača poznat je Eros Ramazzotti.

Državni praznici (neradni dani)[uredi - уреди]

datum srpskohrvatski naziv lokalni naziv napomene
1. siječnja Nova godina Capodanno  
6. siječnja Sveta tri kralja Epifania  
dan nakon Uskrsa Uskrsni ponedjeljak Lunedi di Pasqua  
25. travnja Dan oslobođenja Liberazione od 1945.
1. svibnja Praznik rada Festa del Lavoro  
2. lipnja Praznik Republike Festa della Repubblica od 1946.
15. kolovoza Velika Gospa Assunzione  
1. studenog Svi sveti Tutti i Santi  
8. prosinca Bezgrešno začeće Immacolata  
25. prosinca Božić Natale  
26. prosinca Sveti Stjepan Santo Stefano  
31. prosinca Silvestrovo San Silvestro  

Reference[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]