Milano

Izvor: Wikipedia
Milano
CoA civ ITA milano.png
Općina
Položaj općine u Italiji
Regija: Lombardija
Pokrajina: Milano (MI)
Koordinate: 45°27′N, 9°11′E
Visina: 120 m
Površina: 182 km²
Stanovništvo: 1.308.735 (31.12.2005)
Gustoća stanovništva: 7.191 stan./km²
Poštanski broj: 20100
Pozivni broj: 02
ISTAT-broj: 015146
Svetac zaštitnik: Sveti Ambrozije
Službena stranica: Milano

Milano (italijanski: Milano) je drugi po veličini grad Italije, glavni grad provincije Milano i pokrajine Lombardije u severnoj Italiji.

Milano je privredni, modni i medijski centar i važi za „moralni glavni grad“. Poznat je po svojoj gotskoj katedrali, operi „Milanska skala“ i raznim umetničkim vrednostima.

Geografija[uredi - уреди]

Grad leži u Poebene. Gradska oblast okružena je rekama Olonom na zapadu i Lambrom na istoku. Kanali povezuju grad sa jezerima na severu i rekama Lombardije.

Klima[uredi - уреди]

Milanska klima je vlažna, a magla i smog smatraju se dnevnim redom. U leto je veoma toplo, a zimi prilično napada sneg i veoma je hladno.

Privreda[uredi - уреди]

Industrija[uredi - уреди]

Milano je industrijska metropola Italije i važi za jedan od privredno najznačajnijih gradova Evrope. Od oko 200 najvećih preduzeća Italije, skoro polovini je sedište u Milanu. Tu se nalazi većina izdavačkih kuća, reklamnih kampanja, instituta za istraživanje tržišta i trgovačka udruženja zemlje. On je i centar mode (pored Pariza) i dizajna. a 1910. godine ovde je osnovana fabrika automobila Alfa Romeo (danas deo Fijata). Takođe svetski poznata firma guma i kablova, Pireli, nalazi se u Milanu.

Saobraćaj[uredi - уреди]

Ovaj grad na severu Italije je i saobraćajni centar ove zemlje. U njemu se nalazi centar železničke petlje i veoma je razvijen drumski saobraćaj. Milano ima tri aerodroma: internacionalni Aerodrom Malpensa, nacionalni aerodrom Linate i aerodrom Orio kod Bergama.

Kultura[uredi - уреди]

Milanska katedrala (Duomo)

Ovaj severni biser ima dugu i burnu prošlost, koga su podigli Rimljani pokorivši Severnu Italiju i njene stanovnike Gale. Svedoci tog događaja su mnoge građevine sada enormno posećene od strane turista. Veoma je važno napomenuti da je Milano jedan kraći period bio prestonica svemoćnog i snažnog Rimskog carstva pod kojim je podrhtavao veći deo Evrope. Ipak, danas je Milano moderan grada, ali još uvek poseduje stare građevine koji mu daju dušu. Najznačajnije znamenitosti su: Milanska katedrala (Duomo), zamak Sforca, Milanska skala, crkva Santa Marija dela Gracije, crkva svete Anastazije, Trijumfalni luk, Nacionalni muzej znanja i nauke „Leonardo da Vinči“, Muzej oslobođenja i Muzej Mansonija, Galerija di Brera, Nacionalna biblioteka di Brera ...

Milanska skala

Milanska katedrala (Duomo) je majstorsko delo italijanske gotike. Nalazi se na trgu koji je dobio ime po katedrali (Piazza del Duomo). Počela je da se gradi krajem XIV veka, a dorađivala se i u prošlom veku.

Zamak Sforca predstavlja značajan srednjovekovni spomenik. Često je prepravljan, a danas je pretvoren u muzej, institut za umetnost i istoriju.

Milano je svetski poznat i po operi, Milanskoj skali, sagrađenoj u XVIII veku. U njenoj dvorani ima mesta za preko 3000 gledalaca. Ova građevina raspolaže i pozorišnim muzejom, a to je u stvari istorija skale.

Godine 1492. došao je Leonardo da Vinči na Milanski dvor. Leonardo je u Milanu nacrtao je brojne skice brana za izgradnju kanalnog sistema. U crkvi Santa Marija dela Gracije nalazi se čuvena „Tajna večera“.

Trijumfalni luk spada među najzanimljivije turističke objekte i predstavlja neoklasično delo namenjeno prvo Napoleonu, a kasnije kralju Vitoriju Emanuelu II.

Zamak Sforca

Istorija[uredi - уреди]

Etimologija[uredi - уреди]

Glavni članak: Mediolanum

Riječ "Milano" vuče porijeklo od antičko latinskog naziva grada Mediolanum. Taj naziv nose neki Galsko-rimski lokaliteti u Francuskoj, kao Mediolanum Santonum (Saintes) i Mediolanum Aulercorum (Evreux) te naizgled sadrži kelski element -lan, koji znači zatvoreni ili omeđeni teritorij (izvor velške riječi "llan", znači svetilište ili crkva). Radi toga, Mediolanum može značiti središnje mjesto ili posebno svetilište određenog keltskog plemena.[1]

Izvor naziva i divlje svinje kao simbola grada maštovito su opisani u djelu Emblemata (1584.) Andree Alciata, prema kojem je za vrijeme radova na podizanju prvih zidina grada iskopana upravo jedna od tih životinja, dok je etimologija naziva Mediolanum, protumačena kao "polu-vuna",[2] Osnivanje Milana pripisuje se dvama keltskim narodima, Biturizima i Eduima, koji su na svojim simbolima isticali ovna i divlju svinju, [3] te je radi toga "simbol grada vunena divlja svinja, životinja dvostrukog oblika, s oštrom dlakom i mekanom vunom".[4] Kao svoj izvor, Alciato navodi presvetog i učenog Ambrozija.[5]


Njemački naziv Milana je Mailand, dok je na lokalnom zapadno lombardijskom dijalektu naziv grada Milán.

Rimsko doba[uredi - уреди]

Ruševine carske palače u Milanu, Ovdje su Konstantin i Licinije objavili Milanski edikt.

Oko 400. pr. Kr, keltski Insubri naselili su Milano i okolnu regiju. 222. pr. Kr, Rimljani su osvojili naselje, kojemu je dodijeljen naziv Mediolanum. Nakon nekoliko stoljeća rimske uprave, 293. godine, car Dioklecijan Milano je proglasio prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva. Dioklecijan je odlučio ostati u prijestolnici Istočnog Rimskog Carstva Nikomediji, dok njegov suvladar Maksimijan u zapadnom. Maksimijan je izgradio nekoliko divovskih spomenika, kao veliki cirkus (470 x 85 metara), Thermae Erculee, veliki kompleks carskih palača i druge zgrade.

Milanskim ediktom 313. godine, car Konstantin I. zajamčio je kršćanima slobodu vjeroispovjesti. Grad su 402. opkolili Vizigoti, te je carska rezidencija preseljena u Ravennu. Pedeset godina kasnije, 452., Huni su opustošili grad. 539., Ostrogoti osvajaju i razaraju Milano za vrijeme takozvanog Gotskog rata protiv bizantskog cara Justinijana I. U ljeto 569., Langobardi (prema kojima je nazvana talijanska regija Lombardija) osvajaju Milano nadjačavši manju bizantsku vojsku u obrani grada. Neke od rimskih građevina ostale su u funkciji za vrijeme longobardske uprave.[6] Milano se predao Francima 774., kada je Karlo Veliki, u potpuno neobičnoj odluci, uzeo naslov "Kralja Longobarda" (prije toga germanska kraljevstva često su međusobno se osvajala, ali nitko nije prihvatio naslov kralja drugog naroda). Željezna kruna Longobarda datira iz tog perioda. Kasnije, Milano je bio dijelom Svetog Rimskog Carstva.

Srednji vijek[uredi - уреди]

Biscione, grb obitelji Visconti, jedan od simbola Milana.

Za vrijeme srednjeg vijeka, Milano je napredovao kao trgovačko središte radi dominatnog položaja nad bogatom ravnicom rijeke Po i putevima iz Italije preko Alpa. Osvajački rat Fridrika I. Barbarosse protiv lombardskih gradova doveo je do razaranja većine Milana 1162. Nakon osnivanja Lombardskog Saveza 1167., Milano je preuzeo vodeću ulogu u tom udruženju. Kao rezultat nezavisnosti koju su lombardijski gradovi dobili Konstantskim mirom 1183., Milano je postao vojvodstvom. 1208., Rambertino Buvalelli služio je kao gradski podestà, 1242. Luca Grimaldi, dok je 1282. tu dužnost obavljao Luchetto Gattilusio. Taj položaj mogao je biti vrlo opasan u nasilnom političkom životu srednjevjekovne komune: 1252. milaneski heretici ubili su crkvenog inkvizitora na riječnom prelazu obližnjeg contada; ubojice su mitom si osigurale slobodu, te je u pratećoj pobuni podestà skoro linčovan. 1256., nadbiskup i vodeći plemići izbačeni su iz grada, 1259., članovi cehova izabrali su Martina della Torrea za Capitano del Popolo, koji je silom preuzeo grad. Vladao je diktatorski, izbacio neprijatelje, popločao ulice, prokopao kanale i uspješno oporezovao cijeli kraj.

Ipak, njegova vladavina dovela je milanesku riznicu do propasti; korištenjem često nemilosrdnih plaćeničkih jedinica dodatno je razgnjevilo narod, što je donijelo veću podršku Viscontima, tradicionalnim neprijateljima Della Torre.

22. lipnja 1262. papa Urban IV. postavio je Ottonea Viscontija za milanskog nadbiskupa, nasuprot kandidata obitelji Della Torre, Raimonda della Torre, tada biskupa Coma, koji je tada započeo širiti tvrdnje o bliskosti Viskontijevaca s hereticima Katarima, te ih optužio za veleizdaju. Viskontiji, koji su Della Torre optužili za iste zločine, prognani su iz Milana a njihova imovina je zaplijenjena. Prateći građanski rat, koji je trajao više od desetljeća. donijeo je još štete milanskoj populaciji i ekonomiji.

Ottone Visconti predvodio je 1263. protiv grada grupu prognanika, ali nakon godina rastućeg nasilja na svim stranama, konačno, poslije pobjede u bitci kod Desija 1277. osvojio je grad za svoju obitelj. Kuća Viskontija uspjela je zauvijek izbaciti obitelj Della Torre, vladajući gradom i svojim posjedom do 15. stoljeća.

Većina ranije povijesti Milana bila je priča o borbi između dvije političke frakcije - Guelfa i Gibelina. U većini slučajeva Guelfi si bili uspješni u Milanu. Ipak, obitelj Visconti uspjela je domoći se vlasti (signoria) u Milanu, na temelju svog "Gibelinskog" prijateljstva s njemačkim carevima.[7] 1395, jedan od njemačkih careva, Vaclav IV, uzdigao je Milano na razinu vojvodstva.[8] Također 1395. Gian Galeazzo Visconti postao je milanski vojvoda. Gibelinska obitelj Visconti zadržala je vlast u Milanu stoljeće i pol, od početka 14. stoljeća do sredine 15. stoljeća.[9]

Renesansa[uredi - уреди]

Castello Sforzesco, rezidencija obitelji Sforza.

1447. milanski vojvoda Filippo Maria Visconti, umro je bez muškog nasljednika, te je radi kraja Viscontijevske linije uspostavljena Zlatna Ambrozijanska Republika (Aurea Repubblica Ambrosiana), nazvana po Sv. Ambroziju, svecu zaštitniku Milana.[10] Obije frakcije, i Guelfi i Gibelini, zajedno su radile na ostvarenju Ambrozijanske Republike u Milanu. Ipak, republika je propala 1450. kada je Milano osvojio Francesco Sforza, iz obitelji Sforza, koji je Milano učinio jednim od vodećih gradova talijanske Renesanse.[11]

Periodi španjolske, francuske i austrijske dominacije[uredi - уреди]

Milano u 17. stoljeću.

Francuski kralj Luj XII., prvi je 1492. položio pravo na vojvodstvo. U to doba, Milano su branili švicarski plaćenici. Nakon pobjede Lujevog nasljednika Franje I. nad Švicarcima u bitci kod Marignana, vojvodstvo je obećano francuskom kralju Franji I. Kada je 1525. Habsburgovac Karlo V. pobijedio Franju I. u bitci kod Pavije, sjeverna Italija, uključujući Milano, prešla je Habsburgovcima.[12] 1556., Karlo V. je abdicirao u korist svog sina Filipa II. i njegovog brata Ferdinanda I. Karlovi talijanski posjedi, među kojima i Milano, prešli su Filipu II. i španjolskoj liniji Habsburga, dok je Ferdinandova austrijska linija dinastije vladala Svetim Rimskih Carstvom.

Ipak, 1700. španjolska linija Habsburga je izumrla smrću Karla II. Nakon toga, 1701. započeo je rat za španjolsku baštinu s francuskom okupacijom svih španjolskih posjeda radi polaganja prava Filipa V. na francuski tron. 1706., francuzi su poraženi u Ramilliesu i Torinu te su bili prisiljeni prepustiti sjevernu Italiju austrijskim Habsburzima. 1713., Utrechtskim mirom formalno je potvrđena austrijska suverenost nad većinom španjolskih posjeda u Italiji, uključujući Lombardiju i Milano.

Radi talijanske kuge 1629.–1631. pomrlo je procijenjenih 60 000 ljudi od ukupnog stanovništva od 130 000. Taj slučaj smatra se jednom od posljednjih provala stoljetnih pandemija kuge koje su započele u 14. stoljeću.[13]

19. stoljeće[uredi - уреди]

Milanski patrioti bore se protiv austrijskih trupa za vrijeme Pet dana Milana.

Napoleon osvaja Lombardiju 1796. te je Milano proglašen glavnim gradom Cisalpinske Republike. Kasnije je proglasio Milano glavnim gradom Kraljevstva Italije, dok je sam okrunjen u katedrali. Po završetku Napoleonove okupacije, Bečki kongres je 1815. Lombardiju, Milano i Veneto vratio Austriji .[14] U to doba, Milano je postao središtem lirske opere, gdje je Mozart napisao tri operna djela, dok je La Scala u samo nekoliko godina postala vodećim teatrom u svijetu,[15] s premijerama Bellinija, Donizettija, Rossinija i Verdija. Ostala značajna kazališta 19. stoljeća bila su La Cannobiana i Teatro Carcano.

18. ožujka, 1848. Milanezi su se pobunili protiv austrijske vlasti, za vrijeme takozvanih "Pet dana Milana" (tal. Le Cinque Giornate), te je feldmaršal Radetzky bio prisiljen privremeno povući se iz grada. Ipak, nakon pobjede na talijanskim snagama kod Custoze 24. srpnja, Radetzky je ponovo uspostavio austrijsku kontrolu nad Milanom i sjevernom Italijom. Međutim, talijanski nacionalisti, predvođeni Kraljevinom Sardinijom, pozivali su na izbacivanje Austrije u interesu talijanskog ujedinjenja. Sardinija i Francuska osnovali su savez i pobijedile Austriju u bitci kod Solferina 1859.[16] Nakon bitke, Milano i ostatak Lombardije priključeni su Kraljevini Sardiniji, koja je ubrzo stekla kontrolu na većinom Italije, te je 1861. preimenovana u Kraljevinu Italiju.

Političko ujedinjenje Italije učvrstilo je trgovačku dominaciju Milana nad sjeverom Italije. Također je dovelo i do nagle izgradnje željeznica što je Milano razvilo kao željezničko čvorište. Brza industrijalizacija pozicionirala je Milano u središte vodeće talijanske industrijske regije, premda je 1890-ih grad bio uzdrman masakrom Bava-Beccaris, pobunom uzrokovanom visokom stopom inflacije. U međuvremenu, kako su milanske banke dominirale talijanskom financijskom sferom, grad je postao vodeći financijski centar u državi. Ekonomski rast Milana doveo je do rapidne ekspanzije gradskog područja i stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.[1]

20. stoljeće[uredi - уреди]

Pogled na Piazza del Duomo, početkom 20. stoljeća.

1919., Benito Mussolini organizirao je Crnokošuljaše, koji su formirali jezgru talijanskog fašističkog pokreta. 1922., Mussolini je iz Milana započeo svoj Marš na Rim. Za vrijeme drugog svjetskog rata grad je pretrpio znatna razaranja od britanskih i američkih bombardiranja. Premda je Italija napustila rat 1943., Njemci su do 1945. držali pod okupacijom većinu zemlje. Neka od najsnažnijih savezničkih bombardiranja odigrala su se 1944., većinom koncentrirana u okolici centralne željezničke stanice. 1943., porastao je otpor njemačkoj okupaciji te je u Milanu bilo znatnih borbi.


Pri kraju rata, američka 1. oklopna divizija napredovala je prema Milanu u sklopu sjevernotalijanske operacije u proljeće 1945., ali prije ulaska u grad, članovi talijanskog pokreta otpora ustali su otvorenom pobunom i oslobodili grad. Nedaleko Milana, u mjestu Dongo, Mussolini i još nekoliko članova Talijanske Socijalne Republike (Repubblica Sociale Italiana, ili RSI) zarobiljeni su od pokreta otpora i pogubljeni. Dan kasnije, 29. travnja, 1945., tijela su dovedena i Milano i obješena naglavačke na trgu Piazzale Loreto.

Nakon rata u gradu je bio smješten logor za Židove izbjegle iz Austrije. U doba "ekonomskog čuda" (Boom economico) 1950-ih i 1960-ih veliki val unutrašnje imigracije, posebno s juga Italije, naselio se u Milanu te je 1971. stanovništvo dostiglo 1 723 000. Populacija Milana započela je opadati krajem 1970-ih. U posljednjih 30 godina skoro jedna trećina ukupnog gradskog stanovništva preselila se u vanjska područja grada s novim predgrađima i manjim gradovima koji su nikli oko samog Milana. U isto doba grad je počeo privlačiti povećani tijek strane imigracije, što je posebno istaknuto naglim proširenjem kineske četvrti, okruga u okolici ulica Paolo Sarpi, Via Bramante, Via Messina i Via Rosmini, nastanjenog kineskim imigrantima iz Zhejianga, danas jednoj od najpitoresktnijih gradskih četvrti. U Milanu također živi trećina svih Filipinaca u Italiji, njih oko 30 000 i u stalnom porastu,[17] s prosječnom stopom nataliteta od 1000 rođenih godišnje.[18] Ukupno, stanovništvo Milana posljednjih se godina naizgled stabiliziralo, te je od 2001. zabilježen samo neznatni porast populacije.


Slavni ljudi[uredi - уреди]

  • Silvio Berlusconi , poznati političar premijer Italije i vlasnik AC Milana
  • Adriano Galliani , potpredsjednik AC Milana
  • Paolo Maldini , poznati nogometaš
  • Franco Baresi , poznati nogometaš
  • Alessandro Costacurta , poznati nogometaš
  • Marija Sekulic , poznata manekenka i top model
  • Demetrio Albertini , poznati nogometaš

Galerija[uredi - уреди]

Međunarodni odnosi[uredi - уреди]

Bratimljeni gradovi[uredi - уреди]

Milano je bratimljen sa slijedećim gradovima:[19]

Drugi oblici suradnje, partnerstva i prijateljstva:

Izvori[uredi - уреди]

  1. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named World; $2
  2. medius + lanum; "etimologija" Alciata je namjerno nategnuta..
  3. Bituricis vervex, Heduis dat sucula signum.
  4. Laniger huic signum sus est, animálque biforme, Acribus hinc setis, lanitio inde levi.
  5. "Alciato, ''Emblemata'', Emblema II". Emblems.arts.gla.ac.uk. http://www.emblems.arts.gla.ac.uk/french/emblem.php?id=FALc002. pristupljeno 2009-03-13. 
  6. Vidi w:en:Versum de Mediolano civitate.
  7. Henry S. Lucas, The Renaissance and the Reformation (Harper & Bros.: New York, 1960) p. 37.
  8. Ibid., p. 38.
  9. Robert S. Hoyt & Stanley Chodorow Europe in the Middle Ages (Harcourt, Brace & Jovanovich: New York, 1976) p. 614.
  10. Henry S. Lucas, The Renaissance and the Reformation p. 268.
  11. Ibid.
  12. John Lothrop Motley, The Rise of the Dutch Republic Vol. II (Harper Bros.: New York, 1855) p. 2.
  13. Cipolla, Carlo M. Fighting the Plague in Seventeenth Century Italy. Madison: University of Wisconsin Press, 1981.
  14. Bloy, Marjie (30 April 2002). "The Congress of Vienna, 1 November 1814 — 8 June 1815". The Victorian Web. http://www.victorianweb.org/history/forpol/vienna.html. pristupljeno 2009-06-09. 
  15. Mallach, Alan, The autumn of Italian opera, University Press of New England, 2007, ISBN 1-55553-683-2
  16. Graham J. Morris. "Solferino". http://www.battlefieldanomalies.com/solferino/08_the_battle.htm. pristupljeno 2009-06-09. 
  17. "Backgrounder: Profile of Filipinos in Northern Italy". Republic of the Philippines Office of the Press Secretary. February 2009. http://www.ops.gov.ph/feb-visits2009/backgrounder.htm#Northern%20Italy. pristupljeno 2009-06-21. 
  18. Uy, Veronica (29 April 2008). "Filipinos populating Milan, as 3 are born there daily--exec". INQUIRER.net. http://globalnation.inquirer.net/news/breakingnews/view/20080429-133398/Filipinos-populating-Milan-as-3-are-born-there-daily--exec. pristupljeno 2009-06-21. 
  19. 19.00 19.01 19.02 19.03 19.04 19.05 19.06 19.07 19.08 19.09 19.10 19.11 19.12 "Milano - Città Gemellate". © 2008 Municipality of Milan (Comune di Milano). http://www.comune.milano.it/portale/wps/portal/CDM?WCM_GLOBAL_CONTEXT=/wps/wcm/connect/ContentLibrary/In%20Comune/In%20Comune/Citt%20Gemellate. pristupljeno 2009-07-17. 
  20. "Partner Cities". Birmingham City Council. http://www.birmingham.gov.uk/twins. pristupljeno 2009-07-17. 
  21. "Frankfurt -Partner Cities". © 2008 Stadt Frankfurt am Main. http://www.frankfurt.de/sixcms/detail.php?id=502645. pristupljeno 2008-12-05. 
  22. "Bethlehem Municipality". www.bethlehem-city.org. http://www.bethlehem-city.org/Twining.php. pristupljeno 2009-10-10. 
  23. "Twinning with Palestine". © 1998-2008 The Britain - Palestine Twinning Network. http://www.twinningwithpalestine.net/groupsinternational.html. pristupljeno 2008-11-29. 
  24. The City of Bethlehem has signed a twinning agreements with the following cities Bethlehem Municipality.
  25. "Kraków otwarty na świat". www.krakow.pl. http://www.krakow.pl/otwarty_na_swiat/?LANG=UK&MENU=l&TYPE=ART&ART_ID=16. pristupljeno 2009-07-19. 
  26. "Partner Cities of Lyon and Greater Lyon". © 2008 Mairie de Lyon. http://www.lyon.fr/vdl/sections/en/villes_partenaires/villes_partenaires_2/?aIndex=1. pristupljeno 2008-11-29. 
  27. "City of Melbourne — International relations — Sister cities". City of Melbourne. http://www.melbourne.vic.gov.au/info.cfm?top=161&pg=2979. pristupljeno 2009-07-07. 
  28. "Saint Petersburg in figures - International and Interregional Ties". Saint Petersburg City Government. http://eng.gov.spb.ru/figures/ities. pristupljeno 2008-10-23. 
  29. "São Paulo - Sister Cities Program". © 2005-2008 Fiscolegis - Todos os direitos reservados Editora de publicações periodicas - LTDA / © 2008 City of São Paulo. http://www.netlegis.com.br/indexRJ.jsp?arquivo=/detalhesNoticia.jsp&cod=41796. pristupljeno 2008-12-09.