Fotografija

Izvor: Wikipedia

Fotografija je tehnika digitalnog ili kemijskog zapisivanja prizora iz stvarnosti na sloju materijala koji je osjetljiv na svjetlost koja na njega pada. Riječ dolazi od grčkog φως phos ("svjetlo"), te γραφις graphis ("pero", "kist") ili γραφη graphê, koje zajedno znače otprilike "crtanje pomoću svjetla".

Fotoaparati[uredi - уреди]

"Camera obscura" (lat. "mračna komora" ili "zamračena prostorija") je kutija (svjetlonepropusna opna bilo kakvog oblika) čije unutrašnje plohe ne dopuštaju odraz svjetlosnih zraka (moraju biti obojene crnom mat bojom ili još bolje, prekrivene crnim filcom). Na stijenki kutije izbušena je rup(ic)a. Kroz taj sitan otovor ("mlaznicu svjetla") svjetlosne zrake izvana, ulaze u kameru opskuru i projiciraju sliku motiva pred kamerom po čitavoj unutrašnjosti kamere opskure. Ukoliko se u kameru opskuru stavi fotoosjetljiva ploha, tj. list materijala koji je osjetljiv na svjetlo, a koji može biti kemijski (npr. "fotografski film" ili "foto papir") ili digitalni ("senzor"), može se napraviti snimka motiva.

-kontinuirana dubinska oštrina (svi detalji motiva su podjednako oštri bez obzira na udaljenost motiva od kamere ili projekcionog zaslona od rupe-objektiva)

-kompresija vremena (pokretni detalji motiva ostaju ili potpuno nesnimljeni ili pak zabilježeni tek kao nakupina svjetlosnih titraja, zbog dužine trajanja ekspozicije jer kroz rup(ic)u-objektiv prolazi veoma malo svjetlosti, a nepokretni detalji ostaju jasno zabilježeni)

-širok raspon kadra ("kuteva snimanja" koji ovise o formantu na koji se snima i udaljenosti rupe od formata na koji se snima mogu biti veoma široki)

-egzaktna perspektivna projekcija (kada se motiv snima na potpuno ravnu fotoosjetljivu plohu)

-potpuna propusnost svjetlosti svih valnih dužina (rupa-objektiv kamere opskure propušta i one valne dužine svjetlosti koje ne prolaze kroz staklo, npr. ultravioletni dio spektra)

Kamera opskura je osnova za sve današnje kamere (foto aparate, kino- video- ili digaitalne kamere) štoviše, ona postoji u svim suvremenim kamerama, a predstavlja onaj prostor između objektiva (otvora sa sustavom leća, kojim je zamijenjena rupica) i fotoosjetljive plohe na koju se snima. Plohe tog prostora suvremenih kamera ne smiju održavati svjetlosne zrake.


Skup leća (objektiv) fokusira (izoštrava) projekciju motiva na plohu snimanja, kao uvećavanu ili smanjenu sliku motiva pred objektivom.

Osim ovog, postoje i drugi načini kako se mogu dobiti fotografske slike, kao fotogrami ili rayografije (prema fotografu Man Ray-u, koji je često koristio tu metodu ) ili fotokopije (xerografije). Rayografija se radi tako da se u tamnoj komori (zamračenoj sobi) direktno na fotoosjetljivi sloj kao motiv stave neki predmeti, a zatim osvijetle pa sliku tvore sjene motiva kao i odrazi svjetla s motiva.

Većina fotografskih aparata ima mogućnost podešavanja sljedećih vrijednosti:

  • fokus (kojim se izoštrava projekcija motiva što je na nekoj udaljenosti od objektiva),
  • blenda (otvorenost objektiva, -što je veći otvor blende na fotoosjetljivi sloj pada više svjetla) i
  • ekspozicija (trajanje propuštanja svjetla kroz objektiv, što je dulja ekspozicija na film pada više svjetla).

Osim toga, fotograf može odabrati:

  • objektive raznih žarišnnih duljina (ovisno o tome kakvo uvećanje motiva se želi dobiti na snimci) i
  • filmove različite osjetljivosti (kojom je određena količina svjetla potrebnog da bi neki motiv bio snimljen dovolnjo osvjetljeno).

Jeftini aparati nemaju mogućnost mijenjanja (nekih ili svih) navedenih vrijednosti, a oni obični automatski (tzv. "idiot-kamere") ugrađenim mikroprocesorom sami procjenjuju najbolju kombinaciju traženih vrijednosti za uspješnu snimku.

Motiv je dobro "fokusiran" ako se na snimci vidi jasno (tj. "oštro" sa što više detalja). Ako je motiv dalji ili bliži od podešene udaljenosti snimanja on postaje mutniji ("neoštar") i razgovjetno je vidljivo sve manje njegovih detalja. Radi se o dubinskoj oštrini snimke. Ako je "fokusiran" motiv u prednjem planu, tada će pozadina motiva motiva biti neoštra (i obrnuto, "fokusiranom" pozadinom dobit ćemo neoštru snimku motiva u prednjem planu). Ako se želi dobiti oštru snimku motiva u prednjem i stražnjem planu tada treba smanjiti otvor blende, no tada treba produžiti i trajanje ekspozicije proporcionalno smanjenju otvora blende. Ove vrijednosti su međusobno zavisne, a kod boljih fotoaparata automatski se usklađuju. Treba međutim napomenuti da će dinamički (pokretni) motivi produženjem trajanja ekspozicije biti snimljeni u pomaku ("razmazano").

Povijest fotografije[uredi - уреди]

Preteča fotografije je tzv. "camera obscura" (već opisana u prethodnom odjeljku) koju su koristili slikari pejzaža i portretisti sve do devetnaestog stoljeća. Međutim, bit fotografije je da se ona mora sama stvoriti i zadržati na nekom fotoosjetljivom materijalu. Problem s ranom fotografijom je bio upravo u tome kako sliku zadržati. Postojali su, naime, materijali koji su u doticaju sa svjetlom mijenjali boju i koji bi onda u kombinaciji s camerom obscurom davali fotografije, ali one nisu bile trajne.

Problem je 1825. riješio Nicéphore Niepce. Njegova metoda je zahtijevala višesatnu ekspoziciju uz jako dnevno sunce. Ipak, njegova metoda se nije pokazala najboljom pa je u partnerstvu s pariškim slikarem Jacques Daguerre-om pokrenuo istraživanje nove metode. 1833 godine je Niepce umro, pa je Daguerre sam nastavio s istraživanjima.

1839. je Jacques Daguerre najavio da je našao način kako može proizvesti permanentni pozitiv. Taj je izum nasvan Dagerotipija, a Francuska vlada je izum odmah otkupila i ponudila svima zainteresiranim mogućnost da se bave fotografijom i dalje ju razvijaju. Daguerre i Nepce-ov unuk su zauzvrat dobili doživotnu rentu.

Istovremeno je u Engleskoj William Fox Talbot otkrio drugi postupak, nazvan kalotipija, ali je otkriće držao u tajnosti. Za razliku od dagerotipije, rezultat kalotipije je bio negativ iz kojeg se je moglo proizvesti neodređen broj pozitiva. Talbot je svoje otkriće patentirao što je uvelike limitiralo razvoj i popularnost te metode.

U sljedećih nekoliko desetljeća fotografi su umnogome unaprijedili cijeli postupak, ali vjerojatno najbitniji pomak je učinio George Eastman koji je izumio fotografski film, tj. tanku prozirnu traku s fotoosjetljivim slojem. Prvi aparati koje je proizveo u svojoj tvrtci Kodak su imali ugrađen film, a nakon što bi se potrošila rola filma - cijeli fotoaparat bi se vraćao u Kodak, a oni bi film razvili, napravili pozitive i vratili aparat vlasniku zajedno s fotografijama i novom rolom filma. Kasnije varijante fotoaparata su omogućavale vlasniku da i sam mijenja film i razvija fotografije.

1925. godine na tržište je puštena 35milimetarska Leica - aparat čija rola filma je bila široka 35mm, što je bilo puno manje od svih dotadašnjih (velikoformatnih) aparata. Leica je snimala fotografije čije su stranice (najčešće) imale omjer 2:3, što je od tada postao više-manje standard.

Sljedeći veći tehnološki korak je bila fotografija u boji. Samo po sebi to nije bilo revolucionarno otkriće, jer bilo je nekoliko više ili manje uspješnih eksperimenata s bojom tokom devetnaestog stoljeća. Prvi moderni film u boji, Kodachrome je pušten u masovnu proizvodnju 1935. godine. Ipak, tek u zadnjih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća film u boji postaje popularan među amaterima i profesionalcima.

Pojava digitalne fotografije[uredi - уреди]

Glavni članak: digitalna fotografija

Tradicionalna fotografija poprilično je sputavala fotografe što su radili daleko na terenu (naročito novinarske dopisnike) i nisu imali laboratorij za razvijanje filma u blizini. Kako je televizija sve više napredovala i pružala sve veću konkurenciju, fotografije su se sve brže morale dostavljati u novine. Foto-reporteri na udaljenijim lokacijama nosili su minijaturni foto-laboratorij sa sobom; također i neka sredstva prenošenja slike preko telefonskih žica.

1981. Sony je otkrio prvu kameru koja je koristila CCD i koja nije trebala film - Sony Mavica. Mavica je spremala slike na disk, ali prikazivale su se na televiziji. Zato se kamera ne može nazvati potpuno digitalnom.

1990. Kodak je prikazao javnosti DCS 100 - prvu komercijalno dostupnu digitalnu kameru. Zbog visoke cijene nije se koristila nigdje osim u novinarstvu i za profesionalnu upotrebu. Ipak, to je značilo rođenje komercijalne digitalne fotografije.


Vanjske veze[uredi - уреди]

Online gallery Online kurs