Grčki jezik

Izvor: Wikipedia
Grčki jezik
Ελληνικά
Govori se u: Grčka, Kipar, Albanija, okolne teritorije i druge države
Ukupno govornika: 16 miliona
Genetička
podela:
Indo-evropski jezici

 Grčki
  Atički
   Savremeni Grčki

Zvanični status
Zvanični jezik u: Grčka, Kipar
Jezik reguliše: ?
Jezički kodovi
ISO 639-1 el
ISO 639-2(B) gre
ISO 639-2(T) ell
SIL GRK

Grčki jezik (gr. Ελληνικά [Ellini’ka]) je indo-evropski jezik koji se sreće već oko XIV veka pne. u kritskim zapisima poznatim kao Linearno B pismo. Mikenski grčki ovog perioda se razlikuje od kasnijeg klasičnog ili antičkog grčkog iz VIII veka pne. i kasnije, kada su tekstovi već zapisivani grčkim alfabetom.

Savremeni grčki je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, sa fondom od preko 600,000 reči. Neki stručnjaci prenaglašavaju njegovu sličnost sa hiljadama godina starijim klasičnim grčkim. Razumevanje između ova dva jezika je stvar rasprave. Jezik iz Helenskog i Vizantijskog perioda je mnogo bliži savremenom grčkom. U periodu od 1834. do 1976. pritisak je vršen da se u zvaničnoj upotrebi koristi katarevusa (gr. Καθαρεύουσα [katha’revusa]), 'puristički' jezik kojim su zanemarivani vekovi prirodnih lingvističkih promena i kojim se želelo vratiti grčki na klasični oblik. Ovaj oblik je bio prisutan u zvaničnim dokumentima, kao i u štampanom obliku, ali svakodnevni govor grka je bio drugačiji. On je napokon prihvaćen kao zvanični jezik 1976. i poznat je kao dimotiki (gr. Δημοτική [Dhimoti’ki]). Ipak, mnoge reči su ostale neizmenjene tokom vekova i ušle su i u druge jezike. Tipični primeri ovakvih reči su astornomija, demokratija, antropologija, teatar...

Istorija[uredi - уреди]

Serija članaka o historiji Grčke
Acropolis-panorama-night.jpg
Egejska civilizacija prije 1600. pne.
Mikenska Grčka oko. 16001200. pne.
Mračno doba oko. 1200800. pne.
Antička Grčka 776323. pne.
Helenistička Grčka 323. pne.146. pne.
Rimska Grčka 146. pne.330 n.e.
Bizantska Grčka 330. n.e.1453.
Otomanska Grčka 14531832
Moderna Grčka poslije 1832.
Teme
Grčki jezik Grčka književnost
Vojna historija Imena Grka

Poreklo[uredi - уреди]

Postoji mnogo teroija o nastanku grčkog jezika. Jedna od njih govori da je nastao migracijom proto-grčkog stanovništva u današnju Grčku, što se datira između 3200 i 1900 pne. Druga smatra da je jezik evoluirao iz ranog indo-evropskog jezika.

Linearno B pismo[uredi - уреди]

Prvo poznato pismo grčkog jezika je linearno B pismo, po prirodi slogovnik, korišteno u arhaičnom mikenskom dijalektu. Linearno B nije dešifrovano sve do 1953. Nakon pada mikenske civilizacije, u periodu od oko 500 godina pisanje ili nije postojalo, ili su svi zapisi uništeni. Od ranog klasičnog perioda, grčki jezik se piše grčkim alfabetom, za koji se pretpostavlja da je potekao od feničanskog. Ovo se desilo otprilike u Homerovo vreme.

Antički grčki dijalekti[uredi - уреди]

U arhaičnom i klasičnom periodu izdvajala su se tri dijalekta grčkog jezika, aeolski, jonski i dorski, što odgovara trima glavnim grčkim plemenima, Aeolijancima (pretežno naseljenim na Egejskim ostrvima), Joncima (naseljenim u današnjoj Turskoj) i Dorcima (stanovnici Peloponeza, kao što su Spartanci). Homerovi Ilijada i Odiseja su pisani vrstom književnog jonskog dijalekta uz pozajmice iz nekoliko drugih dijalekata. Jonski je, stoga, postao primarni književni jezik drevne Grčke sve do uspona Atine u kasnom V veku. Dorski je bio standardni za lirsku poeziju, kao što su horske ode grčkih tragičara.

Atički grčki[uredi - уреди]

Atički grčki, subdijalekt jonskog, je bio vekovima jezik Atine. Većina klasične grčke književnosti koja nam je danas dostupna je napisana atičkim grčkim, uključujući tekstove Platona i Aristotela.

Koine grčki[uredi - уреди]

Kako su Grci kolonizovali područje od Male Azije do Egipta i od Gibraltara do Srednjeg Istoka, tako je i se grčki razvijao u mnogobrojne dijalekte. Aleksandar Makedonski (356 pne.-323 pne.) je bio presudan činilac u ujedinjavanju ovih dijalekata u jedinstveni oblik zvan Kini, arh. Koine (gr. Κοινή [Ki’ni – Koi’ne]), prema grčkoj reči koja znači 'zajednički'. Kini grčki se često naziva i grčkim Novog Zaveta.

Uvođenjem zajedničkog dijalekta, Aleksandrova vojska je lakše komunicirala međusobno. Jezik su učili i stanovnici okupiranih zemalja, čime je grčki postao svetski jezik.

Od Helenskog do Otomanskog perioda[uredi - уреди]

Grči jezik je nastavio da se razvija i nakon Aleksandra, tokom Helenskog perioda (323 pne. – 281 pne). Tokom ovog perioda pojavila se Septuaginta, grčki prevod Hebrejske biblije (TANAH).

Tokom vekova, grčki je bio 'lingua franca' celog Rimskog carstva. Nakon pada Carstva 476. n.e., grčki je nastavio da se koristi kao zvanični jezik Istočnog rimskog carstva (kasnije Vizantije) sve do pada Carigrada u turske ruke 1453.

Tokom Otomanskog perioda, grčki u pisanom i govornom obliku je potisnut i u mnogome se promenio. Ovaj period se završio propašću Carstva u I svetskom ratu i formiranjem nove grčke države 1919.

Savremeni grčki[uredi - уреди]

Iz ovih osnova je nastao savremeni grčki današnjice. On ima dva oblika, jedan donekle veštački, konzervativni zvan Καθαρεύουσα (koji sadrži mnogo antičkih reči izgovorenih na moderniji način) koji je bio zvaničan do 1976. i drugi, 'narodni' (što mu i ime govori Δημος – 'narod'), Δημοτική, koji je danas zvaničan jezik Grčke.

Gramatika[uredi - уреди]

Grčki, kao i mnogi stariji Indo-evropski jezici je vrlo 'izmenjiv' jezik, odnosno, imenice se menjaju u pet padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ i vokativ) tri gramatička roda (muški, ženski i srednji rod), tri gramatička broja (jednina, dvojina ili dual i množina). Glagoli imaju četiri gramatička stanja, tri glagolska odnosa (pasiv, aktiv, subjektiv), kao i tri gramatička broja. Grčki je jedan od retkih indo-evropskih jezika koji je očuvao tzv 'sintetički' pasiv.

Δημοτική je izgubio dativ, osim u par izraza kao εν τάξει [en ’daxi] što znači 'u redu'. Ostale primetne promene u gramatici su i gubitak infinitiva, duala kao i pojednostavljenje sistema gramatičkih prefiksa.

Fonologija[uredi - уреди]

U grčkoj fonologiji postoje odrećena 'sandi' pravila, neka pisana, a neka ne. Tako se, na primer, ν pred bilabijalnim i velarnim suglasnicima izgovara kao m i ng, respektivno, i piše se μ (npr. u συμπάθεια) i γ (npr. u συγχρονίζω) ako do promene dolazi unutar reči. Arhaična reč ἐστὶ [es’ti] sa značenjem jeste, u savremenom jeziku dobija ν u akuzativnom članu (τον i την) koje se gubi zavisno od slova kojim počinje sledeća reč. Ovo pravilo se naziva nepostojano ni. U τον πατέρα, prva reč se izgovara [tom], a s obzirom da se kombinacija m+p čita kao mb, cela ova kombinacija se čita [tom ‘batera].

Istorijske fonetske promene[uredi - уреди]

Glavne fonetske promene između klasičnog i savremenog grčkog se ogledaju u pojednostavljenju sistema samoglasnika i promeni nekih suglasnika u frikative. Klasični grčki je imao pet kratkih i sedam dugih samoglasnika, kao i brojne diftonge. Ovo je umanjeno na jednostavan pet-suglasnički sistem. Najočiglednija je promena zvukova i, ē, y i oi u jednostavan samoglasnik i. Suglasnici b, d i g su postali v, dh [ð] i gh [gʰ]. Aspiranti ph, th, kh su postali f, th [þ], kh [χ].

Pismo[uredi - уреди]

Grčki se piše grčkim alfabetom koji potiče iz VIII veka pne.. On se sastoji od 24 slova, i to:

Αα Ββ Γγ Δδ Εε Ζζ Ηη Θθ Ιι Κκ Λλ Μμ Νν Ξξ Οο Ππ Ρρ Σσς Ττ Υυ Φφ Χχ Ψψ Ωω

Razne grčke azbuke potiču iz semitske ili feničanske azbuke. Imena, oblike i redosled slova Grci su pozajmili od Feničana, čija je civilizacija starija. Feničani su imali mnogo kolonija na ostrvima Egejskog mora, pa su tako došli u kontak sa Grcima. Tradicija pripisuje stvaranje grčkog pisma raznim ličnostima, kao što je Palamed, Agamemnonov sinovac, ili pesnik Semonid Kejanin (sa ostrva Kej). Ova predanja, kao i Herodot, slažu se da je 16 slova, najveći deo azbuke, uveo Kadmo Feničanin, koji se nastanio u Beotiji ( njegovo ime izgleda istovetno sa feničanskim Qadmi, što znači "čovek sa istoka" tako da Kadmo predstavlja personifikaciju ili mitskog pretka feničanskih doseljenika nazvanih Καδμέιοι). Feničanska azbuka se izmenila na grčkom tlu uvođenjem samoglasnika. Imena grčkih slova nemaju značenje u grčkom, ali ga imaju u semitskim jezicima, kao što je feničanski i jevrejski. Što se tiče porekla feničkog pisma, ono se poistovećuje sa egipatskim tkz. hijerafskim pisanjem, tj skraćenom obliku ili kurzivu hijeroglifa kojima su se služili sveštenici. Tačno vreme kada su se grci susreli sa pisanjem ne može da se odredi. Prvi tačni izveštaji potiču iz 7. veka pne. iz kog su perioda neki natpisi. U 6. veku pne. je svakako bilo u upotrebi, jer su tada pisali hroničari Kadmo i Hekatej, a Solon i Drakont su dali svoje zakone. Tako dolazimo do toga da se uvođenje feničanskog pisma stavi u 8. ili čak 9. vek pne. a baš tada je grčka umetnost bila pod najvećim uticajem feničanske. Feničani su, kao i svi ostali semitski narodi, pisali s desna na levo, a to su i Grci u početku radili, a zatim su redove pisali naizmenično, s desna na levo i obrnuto, a na kraju su usvojili pisanje s leva na desno, kao što je i danas. Međutim, glavni nedostatak semitskih pisama su samoglasnici, te su obeležavali samo skelet reči, a ne celu reč. Onda su Grci mudro odlučili da 1,5,6,10 i 16. slovo feničanskog pisma upotrebe za označavanje samoglasnika α,ε,υ,ι,ο. Onda, kako su Feničani imali neke glasove koje Grci nisu imali, iskoristili su ih za označavanje svojih glasova, pa je tako 9. slovo postalo znak za θ, 15. za ξ i tako dalje. Tako su Grci došli do azbuke od 21 slova:

Αα Ββ Γγ Δδ Εε Ff (digama) Ζζ Ηη Θθ Ιι Κκ Λλ Μμ Νν Ξξ Οο Ππ Qq Rρ Σσ Ττ

Postojale su mnogobrojne lokalne različitosti koje su izdvojile alfabete na dva osnovna tipa: Istočni ili jonski i Zapadni ili Halkidski. Jonski alfabet pretrpeo je mnoge posledice koje su možda izazvane promenama u govoru: znaci F (digama) i Q (tvrdo k) ispali su iz upotrebe, a H koje je prvobitno značilo oštar dah, postalo znak sa dugo i otvoreno e. Uveden je i znak Ω ω - modifikacija od o, da bi se razlikovalo dugo i otvoreno o od kratkog i zatvorenog. Ove razne promene izvršene su verovatno pre 500. godine pne. Staro atičko pismo koje se upotrebljavalo u Atini pre 403. godine pne. se u nekim pojedinostima razlikovalo od jonskog. Jonski dijalekat je polako pristizao u Atinu, pa je tako 403. godine pne. jonska azbuka službeno uvedena u Atini. Primena novog pisma uzrokovala je da mnoga dotadašnja književna dela budu prepisivana novim alfabetom. Dugo su grčka slova, tkz. unicijalna (uniciales litterae) ličila na velika ili kapitalna slova u tekstovima, na kamenu, sa tom razlikom što su početna slova često uzimala zaokrugljene oblike... npr. C umesto Σ, ω umesto Ω. Navika da se brzo piše u svakodnevnim poslovima stvorila je tkz. kurzivno pisanje, u kojem su slova slična našim malim slovima. Počevši od 9. veka unicijalna slova su upotrebljavana vrlo retko, a kurzivno pisanje malim slovima postaje pravilo. U početku je svako slovo nosilo akcenat, ali se kasnije to pojednostavilo. Aristofanu iz Vizantije se pripisuje i pronalazak razmaka, ali se znaci za razdvajanje među rečima nalaze i u najstarijim grčkim natpisima. Rukopisi pre 6. veka retko prikazuju spirate, pisani su unicijalnim, neprekidnim slovima, reči nisu odvajane, osim tamo gde se završava jedan odeljak. Za obeležavanje brojeva, od 1 do 24, korišćena su slova, počevši od 4. veka p.n.e, a to su primenili i aleksandrijski gramatičari, podelivši Ilijadu i Odiseju na 24 knjige. Za ostale brojeve:

1 - 4: I, II, III, IIII
Γ: 5
Δ (δέκα): 10
Η (χεκαδόω): 100
Χ (χίλιοι) : 1000
Μ ( μύριοι): 10 000

Primer[uredi - уреди]

Gospodnja molitva (Oče naš) na grčkom (prema Mat. 6:9-13):

Πάτερ ημων ο εν τοις ουρανοις αγιασθήτω ττ ονομά σου·
Ελθέτω η βασιλεία σου· γενηθήτω το θέλημά σου, ως εν ουρανω και επι της γης·
Τον αρτον ημων τον επιούσιον δος ημιν σήμερον·
Και αφες ημιν τα οφελήματα ημων, ως και ημεις αφίεμεν τοις οφειλέταις ημων·
Και μη εισενέγκηςημα ιεπειρασμόν, ἀλλὰ ρῦσαι ἡμᾶς ἀπὸ τοῦ πονηροῦ.
Ὅτι σοῦ ἐστιν ἡ βασιλεία καὶ ἡ δύναμις καὶ ἡ δόξα εἰς τοὺς αἰῶνας·
ἀμήν.

Vidi još i...[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]