Italijanski jezik

Izvor: Wikipedia
Italijanski jezik
Italiano
Države govorenja Italija i 29 drugih država
Regije govorenja Uglavnom Zapadna Evropa
Broj govornika materinji jezik: oko 70 milion
Rang 19-20.
Klasifikacija indoevropski

 italski
  romanski
   italozapadni
    italodalmatinski
    talijanski

Službeni status
Služben u Italija, Švicarska, San Marino
Regulatori Accademia della Crusca
Jezični kôd
ISO 639-1 it
ISO 639-2 ita
ISO 639-3 {{{iso3}}}
SIL ITA
p  r  u
Information icon.svg

Italijanski jezik (talijanski jezik) (italijanski: italiano ili lingua italiana) je romanski jezik, koji govori okoli 62 miliona ljudi, od kojih većina živi u Italiji. Standardni italijanski temelji se na firentinskom narječju. Ima duple (ili duge) samoglasnike, kao latinski (za razliku od drugih romanskih jezika, kao francuski i španski). Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Talijanski se piše latinicom.

Italijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Italijanski je uz latinski drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je služben i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri gdje živi talijanska manjina. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u Luksemburgu, SAD-u i Australiji.Također je široko razumljiv i podučavan na Malti, gdje je bio jedan od službenih jezika do 1934. kad ga je zamjenio engleski. Mnogo manje se govori u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.

Italijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama (poslije engleskog, francuskog, španskog i njemačkog).

Abeceda i glasovi[uredi - уреди]

Italijanska abeceda ima 21 slovo. U usporedbi sa srpskohrvatskim, nedostaju j, k, č, š , ž, a dodano je slovo q. Kao u srpskohrvatskom, samoglasnici su a e i o u, a ostalo su suglasnici.

Neki italijanski glasovi se zapisuju drugačije nego kod nas npr:

  • đ = gi
  • dz = z
  • nj = gn
  • lj=gli

Italijansko slovo c se čita k ili ć. Ako slovo slijedi a o u ili suglasnik, onda je k. Ako slovo slijedi i ili e, onda se čita ć. Kada hoćemo čitati k ispred i i e, moramo pisati chi ili che. To je jedina upotreba slova h u talijanskom jeziku. Obratno, kada hoćemo čitati ča čo ču, moramo pisati cia cio ciu. Potpuno jednako pravilo vrijedi za g, koje se ispred i i e pretvara u .

pišemo. . . . . . . čitamo
ca - ga ka - ga
che - ghe ke - ge
chi - ghi ki - gi
co - go ko - go
cu - gu ku - gu
cia - gia ća - đe
ce - ge će - đe
ci - gi ći - đi
cio - gio ćo - đo
ciu - giu ću - đu

Italijansko slovo z se čita slično našem c, s tim da postoji mala razlika jer jezik se postavlja odmah ispod dva prednja zuba

Talijansko slovo s se čita s u svim oblicima, osim između dva samoglasnika, kada se čita z (rosa čitaj roza).

Naš glas š se na talijanskom piše sci, sa sličnim pravilom koje vrijedi za k/č:

pišemo čitamo
scia ša
sce še
sci ši
scio šo
sciu šu

Slovo q stoji uvijek ispred u i samoglasnikom. Jedino mogući izuzeci su qua que qui quo, kad čitamo kuà kuè kuì kuò (nikada kva kve kvi kvo, premda bi nam to bilo lakše izgovoriti).

Naglasak[uredi - уреди]

Kada je u italijanskom naglasak (accento) na zadnjem slogu, nalazi se na zadnjem samoglasniku, i treba ga označiti s kvačicom suprotno od ć (à,è,ì,ò,ù). U sredini riječi naglasak ne pišemo.

Važno mjesto u italijanskom jeziku ima apostrof »'« (apostrofo), koji nadomješta ispuštene samoglasnike na kraju riječi. Tako na primjer ne smijemo pisati quella amica (= ova prijateljica), nego quell'amica; upotreba apostrofa je obavezna.

Član[uredi - уреди]

Član može biti određeni ili neodređeni. Određeni član (il, la) obično prevodimo sa taj-to, a neodređeni (un, una) sa neki-neka. Primjer: il cavallo znači taj konj ili konj, o kojem govorimo; un cavallo je neki konj ili konj, o kojem nemamo podataka.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]