Istra

Izvor: Wikipedia

Istra je najveći hrvatski (a ujedno i jadranski) poluotok. Nalazi se na sjeveroistočnom dijelu Jadrana na teritoriju Slovenije i Hrvatske (prema nekima Istra seže i do Trsta). Geografska granica Istre prema sjeveru je planinski lanac Ćićarija, a prema istoku hrbat Učke (tako da npr. Opatija nije dio Istre nego Kvarnera).

Zapadna obala Istre je plića i bolje razvedena, dok je istočna strma i slabije naseljena. Istru se obično dijeli na tri dijela:

  • Crvena Istra (zapadna obala), gdje prevladava crveno-smeđa zemlja (crljenica)
  • Siva Istra (središnja Istra), zbog sivog glinenastog tla i
  • Bijela Istra (padine Učke i istočni dio poluotoka) zbog kamenitog tla.

Važni gradovi i općine u Istri su Pula, Pazin, Poreč, Rijeka, Rovinj, Umag, Labin, Buzet, Novigrad, Motovun, Kopar, Piran itd.

Također pogledajte:

Historija[uredi - уреди]

Naziv "Istra" prema nekim izvorima potiče od ilirskog plemena Histri, koje je živjelo u tom području. Rimljani Ilire opisuju kao zloglasne gusare koji su znali iskoristiti činjenicu što su zbog brojnih plićaka istarske obale vrlo opasne za plovidbu. Rimljani su Istru osvojili tek nakon dva vojna pohoda - 177 godine pne.

Nakon propasti Rimskog Carstva regiju su pljačkali Goti i Langobardi. 789. godine Istra je pripala Franačkom Carstvu (pod Pipinom III.) i nakon toga je njome vladao cijeli niz grofova, akvilejski patrijarsi i Venecijanska Republika.

Habsburgovci, koji su dotada držali uglavnom unutrašnjost poluotoka, obalu su stavili pod vlast mirom u Campo Formiu i propašću Mletačke republike 1797. godine. Od 1805. do 1813. Istra je bila pod vlašću Napoleona, da bi je nakon toga ponovno preuzeli Habsburgovci.

Istra je tradicionalno etnički miješana. Za vrijeme austrijske vladavine u Istri su živjeli Hrvati, Slovenci, Talijani i brojne manjine (npr. Istrorumunji).

Nakon Prvog svjetskog rata Istra je prešla u ruke Italije. Tokom par sljedećih desetljeća Hrvati i Slovenci su bili prisiljeni na talijanizaciju: morali su talijanizirati imena, slavenske škole su bile zabranjene i sl. Talijanska vlada je u Istru naselila nekoliko desetaka tisuća Talijana iz južne Italije. Ti potezi su pogoršali tradicionalno dobre odnose između pripadnika naroda koji u Istri žive.

Po završetku drugog svjetskog rata Istra je postala dijelom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U prvih nekoliko godina nakon rata je Istru napustilo nekoliko desetaka tisuća stanovnika (oko broja još uvijek ne postoji suglasnost među povijesničarima) koji se dijele na "esule" i "optante". Esuli su izbjeglice koji su otišli odmah nakon rata, a "optanti" su oni koji su odabrali (optirali) otići iz Jugoslavije, a Italija se obvezala brinuti se za njih. Velik broj ljudi koji su odlazili iz Istre samo su se privremeno zadržavali u Italiji i kasnije kretali u druge zemlje.

U Istri se nakon toga razvio turizam, te je postala jednom od najprosperitetnijih regija tadašnje države. U doba neposredno pred raspad Jugoslavije, Istra je uglavnom bila pošteđena etničkih tenzija, a stanovništvo nesklono ekstremnom nacionalizmu. To je djelomično pridonijelo da Istra bude pošteđena oružanog sukoba koji je izbio u Hrvatskoj nakon proglašenja nezavisnosti. Ti su događaji Istru pogodili posredno - kroz dolazak velikog broja izbjeglica u hotele, isto kao i činjenicom da su Istrani više od svih drugih stanovnika Hrvatske služili u redovima Hrvatske vojske. Istovremeno se u Istri isprofilirala stranka Istarski demokratski sabor (IDS) koju mnogi, pogotovo desno orijentirani, krugovi u Hrvatskoj nazivaju separatističkom, a koja od 1993. godine vlada Istarskom županijom.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Većina stanovnika Istre govori čakavskim (veći dio) ili kajkavskim narječjem. U gradovima zapadne obale većina ljudi se podjednako dobro služi i talijanskim jezikom. U istim naseljima postoji i stanovništvo koje govori autohtonim romanskim jezikom - istriotskim. Hrvatski dio Istre je službeno dvojezična županija.

Na istoku Istre, podno Ćićarije, žive Ćići, stanovništvo aromunskog podrijetla koje govori mješavinom hrvatskog i aromunskog.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]