Aristotel

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Aristotel (razvrstavanje).
Aristotel

Mramorna bista Aristotela. Rimska kopija grčkog originala koji je izvajao Lizip cca. 330. pne. Pokrivač od alabastera je suvremeni dodatak
Generalno
Puno ime Ἀριστοτέλης, Aristotélēs
Rođenje 384. pne.
Stageira, Halkidika
Smrt 322. pne.
Eubeja
Rad
Epoha Antička filozofija
Regija Zapadna filozofija
Škola / tradicija Peripatetička škola
Aristotelijanstvo
Glavni interesi fizika, metafizika, poezija, teatar, muzika, retorika, politika, vlast, etika, biologija, zoologija
Značajne ideje Zlatna sredina, razum, logika, strast
Influencija Parmenid, Sokrat, Platon, Heraklit, Demokrit
Influencirao Aleksandar Veliki, Avicena, Averroes, Majmonid, Albertus Magnus, Toma Akvinski, Duns Scotus, Klaudije Ptolemej, Kopernik, Galileo i najveći broj jevrejskih, hrišćanskih i islamskih te zapadnih filozofa, naučnika itd..

Aristotel (grč. Ἀριστοτέλης) (384. pne.-322. pne.) bio je najsvestraniji i najučeniji grčki filozof koji se smatra jednim od najuticajnijih ličnosti antike.

Životopis Aristotela[uredi - уреди]

Aristotel se rodio 384. godine pne. u Stagiri na poluostrvu Halkidici. Njegov otac Nikomah bio je dvorski lekar makedonskoga kralja Aminte III. Neko vreme živeo je Aristotel na kraljevskom dvoru u Peli, a nakon očeve smrti u Stagiri. Godine 368-367. pne. došao je kao sedamnaestogodišnji mladić u Atinu, gde je stupio u Akademiju i ostao Platonov učenik punih dvadeset godina, tj. do smrti Platonove. U Akademiji je stekao temeljito poznavanje ne samo Sokratove i Platonove filozofske misli već i cele presokratovske filozofije. Njegov dugogodišnji boravak u Akademiji bio je ispunjen vrlo intenzivnim stvaralačkim radom. Prilično rano stekao je u Akademiji veliki ugled, pa je i sam postao učiteljem. Prema nekim vestima može se zaključiti da se nije u svim pitanjima slagao sa svojim učiteljem Platonom. Ipak među njima nije bilo ozbiljnijih razmirica ako se može suditi po Aristotelovim rečima u krasnoj elegiji Eudemu, gde kaže za Platona da je čovjek kojega zli ne smeju hvaliti, jer je svojim životom i učenjem prvi i jedini dokazao da čovek istovremeno postaje dobar i srećan.

Nakon Platonove smrti odlazi Aristotel s prijateljem Ksenokratom u grad As u Troadi k Hermiji koji je bio tiranin gradova Asa i Atarneja. S Hermijiom se sprijateljio već u Akademiji, ali je to prijateljstvo još jače učvrstio oženivši se njegovom rođakom Pitijavom. Nakon trogodišnjeg boravka kod Hermije odlazi Aristotel u Mitilenu na Lezbosu, odakle ga je 342. pne. pozvao makedonski kralj Filip II za vaspitača i učitelja sinu Aleksandru. U makedonskoj prestonici Peli predavao je Aleksandru političke i filozofske nauke. Njegov učiteljski rad prekinut je kad je Aleksandar stupio na presto. Aristotel se vraća u Stagiru, a odande se s mlađim prijateljem Teofrastom vratio u Atinu 335. pne., gde je osnovao svoju školu u Likeju, gimnaziji posvećenoj Apolonu Likeju. Učenici su se prozvali peripatetici (Περίπατητικοί) ili po tome što je Aristotel poučavao šetajući, ili pak po vrtu (περίπατος) u kojem je učio svoje učnike.

Arislotelova škola stekla je brzo veliki glas i prestigla Akademiju. Dvanaestegošnji Aristotelov učiteljski rad u Likeju vrhunac je njegova filozofskog razvitka. To je vreme njegove pune zrelosti i samostalnosti, kada je napisao gotovo sva svoja glavna dela.

Nakon Aleksandrove smrti pojačala se u Atini borba protiv makedonske prevlasti. Aristotelu kao prijatelju makedonske kraljevske kuće i Antipatra, Aleksandrova namesnika, nije boravak u Atini bio više siguran. Priča se da je bio i optužen za bezbožništvo, ali se povukao u Halkidu na Eubeji, gde je 322. pne., iste godine kad i Demosten, umro od bolesti želuca. Ostavio je kćerku Pitijadu od prve žene Pitijade i sina Nikomaha od druge žene Herpilide koja je bila iz Stagire.

Aristotelovi spisi[uredi - уреди]

Aristotelova bista u Luvru
Glavni članak: Aristotelovi spisi

Dela: "Organon" (sakupljeni Aristotelovi logicki spisi), Poetika (O pesnickoj umetnosti), "Retorika", "Nikomahova etika" (Nikomah je bio njegov otac), "Politika", "Metafizika", "Fizika", "O dusi".

Njegovi naslednici su učili po njegovim knjigama i po knjigama koje su pisane na osnovu njegovih dela. A, on je prvi koji je objektivno opisao svo dotadašnje znanje. Naglasak na "objektivno", jer drugi filozofi su pisali dela, pesme, dijaloge... Aristotel je pisao udžbenike, u kojima je prvi put uredno pobrojao sva dotadašnja znanja (i, naravno, dopisao otkrića do kojih je i sam došao).

Logika[uredi - уреди]

Aristotel je smatrao da ljudsko mišljenje ne može odražavati objektivnu stvarnost niti spoznati objektivnu istinu, ako samo nije postavljeno na sigurne principe. Pokazuje da je metoda indukcije put do spoznaje, da se od pojedinacne stvari dode do odredenog pojma. Kaže da svako živo bice ima sposobnost opažanja, ali ljudi se odlikuju još i time, da zamijeceno mogu zadržati u sjecanju. Dakle od zapažanja dolazi do sjecanja, odatle uslijed cestog ponavljanja – iskustvo o doticnom predmetu, a samim iskustvom covjek stjece prakticno umijece i znanje. Predmet opažanja je samo pojedinacno, a pojam, kao opce – odnosi se na mnoštvo pojedinacnog, i do njega se dolazi putem indukcije. Medutim, spoznaja ne ostaje samo na pojmu, jer se pojmovi u nekom sudu mogu opet svrstati pod još opcenitije pojmove, cime Aristotel prelazi na ucenje o kategorijama tj. o najopcenitijim predikatima. Aristotel ih je našao 10: supstancija, kvantiteta, kvaliteta, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. Da bi se ljudsko mišljenje moglo održati, ono mora imati osnovne principe, koji ce biti opce važeci i nece ih trebati dokazivati. Aristotel ih svodi na ova tri: princip identiteta (sve što je istinito mora se potpuno samo sa sobom podudarati), princip kontradikcije (nemoguce je da se jednome i istome na isti nacin jedno i isto odredenje dodaje i ne dodaje), te princip iskljucenja treceg (izmedu kontradiktornih stavova ne može biti treceg). Prema tome Aristotelova logika (on je zove analitika – vještina razdvajanja) nije sama sebi svrha, niti se bavi praznim apstrakcijama, nego polazi od realnog, pojedinacnog predmeta, i proucava kako se on spoznaje u sadržajnom mišljenju. Dosljedno tome, Aristotel kaže, da je objekt opažanja postojao prije samog opažanja te da ce on i dalje postojati ako se to opažanje ukine. Stoga sudovi mogu biti pozitivni (istiniti) i negativni (lažni). Takoder je moguce iz opceg, deduktivnim putem, doci do pojedinacnog, što se najbolje vidi u silogizmu: «Ako se A iskazuje o svakom B i B iskazuje o svakom C, onda se A iskazuje o svakom C.» Silogistickom formom zakljucivanja se dva stava tzv. premise dovode u medusobni odnos, te se izvodi treci stav tzv. zakljucak. Aristotel svugdje upotrebljava cetiri osnovne poznate vrste stavova: A – univerzalno pozitivan E – univerzalno negativan I – partikularno pozitivan O - partikularno negativan. S obzirom na ovo može se reci daj je Aristotelova logika ustvari teorija odnosa A, E, I i O. Aristotel takoder smatra, da dijalekticki zakljucak, zakljucak iz vjerojatnih premisa, nije ni istinit ni lažan, vec vjerojatan, ali ima svoju vrijednost jer postavljanjem suprotnih teza vrši kontrolu samog mišljenja i njegovih tvrdnji. Pored dijalektickog zakljucka, postoji još i sofisticki koji je prema Aristotelu obmanjujuci, jer je izveden iz pogrešnih premisa. Istice da dijalekticar nije svjestan svojih pogrešaka, dok sofist je. Uz te dvije vrste zakljucka postoje i naucni zakljucci, koji služe u znanosti kao sigurno sredstvo za stjecanje novih spoznaja. Iako je Aristotelova logika, logika pojmova, on je poznavao i neke zakone logike stavova, kao npr. zakon kontrapozicije: «Kada se dvije pojave odnose jedna prema drugoj da, ako je jedna, onda je nužno i druga, onda ako nema druge, nema ni prve.» Vrijednost i znacaj Aristotelove logike je jedinstvena, kako u povijesti tako i danas, te možemo reci da je ona ispunila svoj zadatak jer je postala sigurno sredstvo za ispitivanje tvrdnji i dokaza.

Metafizika[uredi - уреди]

Prvobitna je metafizika bila tematski orijentirana na nadosjetilni svijet, te je predstavljala čistu teologiju. To je bila nauka o čistom, savršenom bitku i o najvišem Dobru, a kasnije postaje učenje o svim vrstama i značenjima bitka, odnosno opća nauka o biću kao biću i o čulnim stvarima. Kod Aristotela postoje 4 dijela metafizike, a to su ontologija (naoka o biću kao biću), psihologija ( nauka o biću u odnosu na ljudsku dušu), kozmologija ( biće u odnosu na svijet) i teologija ( biće u odnosu na božansko). Nazivi za metafiziku su varirali, ovisno o izdanjima, često je korišten termin "prva filozofija" (filosofia prota), sofia (mudrost) ili teolog

Filozofija prirode i psihologija[uredi - уреди]

Etika[uredi - уреди]

Aristotel, za razliku od Platona, cijeni umjetnost a naročito grčke tragedije jer etički djeluju na gledaoca (tvorac je termina katarza-pročišćenje putem straha i sažaljenja). Za Aristotela, najveće dobro je sreća. Ona zavisi od naših umnih sposobnosti. Tvrdio je da je najveća vrlina sredina između dvije krajnosti. Učenje o vrlini Aristotel je izložio u svom djelu Nikomahova etika gdje je polazio od onoga u čemu se svi ljudi slažu, a to je da je cilj ljudskog života ili blaženstvo, koje nije površni hedonizam, niti materijalno bogatstvo ili slava, već je sreća ili blaženstvo - dobro po sebi ili samovrijednost. Aristotel je tvrdio da je čovjek po prirodi političko biće (zoon politikon) i da svoju suštinu izražava tek u zajednici. Vrline je podijelio u dvije kategorije. Prva su etičke (praktičke) vrline, a druge dijanoetičke. Za prve je karakteristično to da se one temelje na sredini, tipa hrabrost koja je sredina između plašljivosti i potpune nesvjesnosti opasnosti. Dijanoetičkih vrlina ima 5: episteme(znanje), sofia (mudrost), tehne (vještina), nus (razum) i fronesis (životna mudrost).

Politička filozofija[uredi - уреди]

Glavni članak: Politika (Aristotel)

Aristotel je podijelio državne oblike na osnovne dvije grupe: dobre i loše. Dobre oblike predstavljaju:

Loše oblike predstavljaju:

Razlika između Platonove i Aristotelove države[uredi - уреди]

Platon je u svojoj "Državi" pokušao da formuliše apsolutno najbolju državu, dok je Aristotel uočio da ne postoji apsolutno najbolja država već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. pak kako ne bi došlo do zabune i Aristotel je stvorio svoju sliku koja je predstavljala "Aristotelovu najbolju državu" međutim bazirala se na realnim principima za razliku od Platonove, on svoju državu objašnjava kao onu koja stoji između Platonova komunizma i principa laissez-faire krajnjeg individualizma.Platonova idealna država ima tri staleža (filozofi, vojnici, robovi), dok Aristotelova ima dva staleža i to: upravljački stalež i stalež robova. Aristotel je pogrešno formulisao početnu premisu o robovima a to je da su oni takvi po svojoj prirodi, dok su u stvarnosti oni takvi zato što ih takvim čini društvo. U samoj toj tvrdnji Aristotel je formulisao i rasnu teoriju društva.

Aristotel je bio realniji od Platona iz razloga što se zalagao za državu po uzoru na Atinu. On je proučavao postojeće ustave grčkih država i iz njih izvlačio zaključke. Aristotel je, također, državu prikazivao u organicističkom obliku.

Estetika[uredi - уреди]

Značaj i uticaj[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]


Greek letter uppercase Phi.svg Nedovršeni članak Aristotel koji govori o filozofiji je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.