Klasična mehanika

Izvor: Wikipedia
Klasična mehanika
Historija klasične mehanike  Kronologija klasične mehanike

Mehanika je područje fizike koje proučava gibanje tijela pod djelovanjem sila.

Osnove moderne mehanike su postavili Galileo Galilei (1564.-1642.) i Isaac Newton (1643.-1727.). Do kraja 19. stoljeća se smatralo da je ono što danas zovemo klasičnom mehanikom konačna fizikalna istina o svemiru. Međutim, na prijelazu 19. u 20. stoljeće, rađaju se nove ideje te se na stare probleme počelo gledati s novog stanovišta, što je urodilo stvaranjem kvantne mehanike i teorije relativnosti. Danas znamo da je klasična mehanika samo aproksimacija jedne više istine o materiji, prostoru i vremenu koja, unatoč uznapredovalim znanjima i tehnologiji, nije još ni izbliza u potpunosti otkrivena.

Najosnovnija podjela mehanike:

Mehaniku možemo podijeliti i prema naravi predmeta proučavanja:

  • Mehanika materijalne točke
  • Mehanika krutog tijela - proučava gibanje i ravnotežu tijela kod kojih se međusobni položaj sastavnih čestica ne mijenja.
  • Fizika čvrstog tijela
  • Mehanika fluida

Primjena teoretskih znanja iz svih grana mehanike u građevinarstvu, strojarstvu, brodogradnji itd. se naziva primjenjena mehanika.

Sile kojima se klasična mehanika uglavnom bavi spadaju u kontaktne (sve vrste), gravitacijske i inercijalne. To, međutim ne znači da je problem djelovanja nekih drugih sila manje mehaničke prirode od upravo spomenutih - npr. gibanje elektrona u strujnom krugu pod razlikom potencijala električnog polja. Stvar je jednostavno u tome što druge pojave imaju dovoljnu kompleksnost i posebnost da ih se proučava kao odvojene grane znanosti.

Osnovni zakoni mehanike[uredi - уреди]

Važniji pojmovi[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]