Pierre-Simon Laplace

Izvor: Wikipedia
Pierre-Simon, marquis de Laplace
Pierre-Simon Laplace.jpg
Rođenje 23. april 1749.
Beaumont-en-Auge, Normandija, Francuska
Smrt 5. mart 1827. (dob: 77)
Pariz, Francuska
Prebivalište Francuska
Narodnost Frencuz
Polje astronomija
matematika
Institucija École Militaire (1769-1776)
Alma mater Univerzitet u Caenu
Istaknuti studenti Simeon Denis Poisson
Poznat po Rad u nebeskoj mehanici
Laplaceova jednačina
Laplacijan
Laplaceova transformacija
Laplaceova raspodjela
Laplace-Beltramijev operator
Laplaceov demon
Laplaceovo proširenje
Young–Laplaceova jednačina
Diskretni Laplaceov operator
Laplace–Runge–Lenzov vektor
Dvostrana Laplaceova transformacija
Laplaceov zakon
Laplace–Stieltjeseva transformacija
Laplaceov broj
Laplaceova granica
De Moivre–Laplaceov teorem
Laplaceova invarijanta
Log-Laplaceova raspodjela
Laplaceov princip

Pierre-Simon, markiz od Laplacea (23.3. 1749. - 5.3. 1827.) je francuski matematičar i astronom poznat po tome što je cjelokupni doprinos svih svojih prethodnika na polju matematičke astronomije sažeo u kapitalno djelo Nebeska mehanika. Poznat je i kao tvorac matematičke fizike i Laplaceovih jednadžbi. Smatra se jednim od najuticajnih naučnika u historiji.

Životopis[uredi - уреди]

Laplace je rođen u mjestu Beaumont-en-Auge, Normandija, Francuska 23. ožujka 1749. godine. Dugovao je svoju naobrazbu zanimanju svojih bogatijih susjeda koji su uočili njegove sposobnosti. O njegovoj ranoj mladosti zna se u biti vrlo malo, no zna se da 1765. godine kreće u Školu vojvode od Orleansa u Beaumontu i kasnije na studij teologije u Caenu gdje studira pet godina.

Na studiju se našao pod pokroviteljstvom dvojice učitelja matematike (Christophe Gadbled i Pierre Le Canu) koji su pobudili zanimanje za matematiku. Laplace nikada nije diplomirao teologiju, no u Pariz se uputio s preporukama za tada, već poznatog matematičara Jean le Rond d'Alemberta.

Prema zapisima koji su ostali iz tog vremena, d'Alembert ga je primio ne s prevelikim entuzijazmom i riješio ga se dajući mu debelu matematičku knjigu uz napomenu da se vrati kada je bude pročitao. Kada se Laplace vratio nekoliko dana kasnije, d'Alembert nije mogao vjerovati da je Laplace pročitao i shvatio knjigu. No, ispitujući ga shvatio je da je Laplace zaista pročitao i shvatio knjigu i od tog trenutka uzeo ga je po svoje okrilje. Prema drugoj priči Laplace je preko noći riješio problem za koji mu je d'Alembert dao tjedan dana da ga riješi i nakon toga slijedeće noći je riješio još teži problem. D'Alembert je bio impresioniran i preporučio ga za mjesto predavača na École Militaire.

Sa sigurnim prihodom i ne previše zahtjevnim predavanjima, Laplace se sada mogao posvetiti originalnim istraživanjima i u slijedećih 17 godina, otprilike od 1771. do 1787. godine, napisao je većinu svojih radova iz područja astronomije. U kasnim tridesetima zasnovao je obitelj te imao dvoje djece. U vrijeme restauracije vlasti Bourbona nagrađen je titulom marquisa. Umro je u Parizu 5. ožujka 1827. godine.

Radovi[uredi - уреди]

Premda je objavom svojih ranih radova otpočeo još 1771. godine uglavnom na temu diferencijalnih jednadžbi, već je tada počeo razmišljati o pojmovima kao što su vjerojatnost i statistika. Paralelno s radom na području matematike sistematski je radio na pitanjima iz gibanja nebeskih tijela te stabilnosti sunčeva sustava. Razmatrajući zapaženu nestabilnost Jupitera i Saturna prvi je istražio i objavio mogućnost da zakon gravitacije ne djeluje trenutno, zakoračivši na taj način intelektualno više od stotinu godina u budućnost. Razvio je i hipotezu nastanka sunčeva sustava i predvidio da su planeti udaljeniji od središta sustava stariji od onih bliže suncu. Laplace je, štoviše, došao vrlo blizu i do koncepta pojma crne rupe. Ukazao je da negdje može biti toliko masivna zvijezda čija je gravitacija toliko jaka da čak niti svjetlo ne može pobjeći s njene površine. Nagađao je i da neke maglice nisu dio galaksije Mliječni put, već da su i same galaksije.

Značajni su i njegovi radovi na uvođenju ideje skalarnog potencijala, skalarne funkcije koja opisuje ponašanje vektora te je operator iz tog područja nazvan Laplasov operator ili Laplasijan. Pojam potencijala se pojavljuje ne samo u gravitaciji, već i u dinamici fluida, elektromagnetizmu i drugim područjima. Štoviše i drugi pojmovi iz fizike i matematike nose njegovo ime, spomenimo samo Laplaceov broj, Young–Laplaceovu jednadžbu, Laplaceov limes, Laplaceovu jednadžbu, Laplaceov princip ili Laplaceovu distribuciju.

Premda je poduzeo mnoga istraživanja na području fizike (površinska napetost, adijabatski procesi pri kompresiji zraka,.. itd), tema njegovih radova bilo je i područje vjerojatnosti gdje je, između ostaloga, u svome radu Essai philosophique sur les probabilités (1814.) postavio matematičke principe vjerojatnosti zasnovane na vjerojatnosti mogućih ishoda događaja.

Slijedeći radove Eulera i Lagrangea poduzeo je ključni korak upotrijebivši integralnu transformaciju (Laplaceova transformacija) u namjeri da cijelu integralno-diferencijalnu jednadžbu riješi u transformiranom području, postupak koji se pokazalo daleko lakšim od rješavanja originalne integralno-diferencijalne jednadžbe u originalnom obliku. Laplaceova transformacija možda je u širim krugovima njegov najpoznatiji rad koji je našao brojene primjene i to naročito u analizi linearnih dinamičkih sustava, poglavito električnih mreža i krugova.


Bibliografija[uredi - уреди]

Od Laplacea[uredi - уреди]

Engleski prijevodi[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Truscott, F. W. & Emory, F. L. (trans.) (2007) [1902]. A Philosophical Essay on Probabilities. ISBN 1-60206-328-1. , translated from the French 6th ed. (1840)

O Laplaceu i njegovom radu[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Andoyer, H. (1922). L'œuvre scientifique de Laplace. Paris: Payot.  (in French)
  • Bigourdan, G. (1931). "La jeunesse de P.-S. Laplace" (French). La Science moderne 9: 377–384. 
  • Crosland, M. (1967). The Society of Arcueil: A View of French Science at the Time of Napoleon I. Cambridge MA: Harvard University Press. ISBN 0-435-54201-X. 
  • Dale, A. I. (1982). "Bayes or Laplace? an examination of the origin and early application of Bayes' theorem". Archive for the History of the Exact Sciences 27: 23–47. 
  • David, F. N. (1965) "Some notes on Laplace", in Neyman, J. & LeCam, L. M. (eds) Bernoulli, Bayes and Laplace, Berlin, pp30-44
  • Deakin, M. A. B. (1981). "The development of the Laplace transform". Archive for the History of the Exact Sciences 25: 343–390. DOI:10.1007/BF01395660. 
  • — (1982). "The development of the Laplace transform". Archive for the History of the Exact Sciences 26: 351–381. DOI:10.1007/BF00418754. 
  • Dhombres, J. (1989). "La théorie de la capillarité selon Laplace: mathématisation superficielle ou étendue" (French). Revue d'Histoire des sciences et de leurs applications 62: 43–70. 
  • Duveen, D. & Hahn, R. (1957). "Laplace's succession to Bezout's post of Examinateur des élèves de l'artillerie". Isis 48: 416–427. DOI:10.1086/348608. 
  • Finn, B. S. (1964). "Laplace and the speed of sound". Isis 55: 7–19. DOI:10.1086/349791. 
  • Fourier, J. B. J. (1827). "Éloge historique de M. le Marquis de Laplace". Mémoires de l'Académie Royale des Sciences 10: lxxxi–cii. , delivered 15 June 1829, published in 1831. (in French)
  • Gillispie, C. C. (1972). "Probability and politics: Laplace, Condorcet, and Turgot". Proceedings of the American Philosophical Society 116(1): 1–20. 
  • — (1997) Pierre Simon Laplace 1749-1827: A Life in Exact Science, Princeton: Princeton University Press, ISBN 0-691-01185-0
  • Grattan-Guiness, I., 2005, "'Exposition du système du monde' and 'Traité de méchanique céleste'" in his Landmark Writings in Western Mathematics. Elsevier: 242-57.
  • Hahn, R. (1955). "Laplace's religious views". Archives internationales d'histoire des sciences 8: 38–40. 
  • — (1982). Calendar of the Correspondence of Pierre Simon Laplace (Berkeley Papers in the History of Science, vol.8 izd.). Berkeley, CA: University of California. 
  • — (1994). New Calendar of the Correspondence of Pierre Simon Laplace (Berkeley Papers in the History of Science, vol.16 izd.). Berkeley, CA: University of California. 
  • — (2005) Pierre Simon Laplace 1749-1827: A Determined Scientist, Cambridge, MA: Harvard University Press, ISBN 0-674-01892-3
  • Israel, Werner (1987), "Dark stars: the evolution of an idea", Hawking, Stephen W.; Israel, Werner, 300 Years of Gravitation, Cambridge University Press 
  • Rouse Ball, W. W. [1908] (2003) "Pierre Simon Laplace (1749 - 1827)", in A Short Account of the History of Mathematics, 4th ed., Dover, ISBN 0-486-20630-0
  • Stigler, S. M. (1975). "Napoleonic statistics: the work of Laplace". Biometrika 62: 503–517. DOI:10.2307/2335393. 
  • — (1978). "Laplace's early work: chronology and citations". Isis 69(2): 234–254. 
  • Whitrow, G. J. (2001) "Laplace, Pierre-Simon, marquis de", Encyclopaedia Britannica, Deluxe CDROM edition
  • Whittaker, E. T. (1949a). "Laplace". Mathematical Gazette 33: 1–12. DOI:10.2307/3608408. 
  • — (1949b). "Laplace". American Mathematical Monthly 56(6): 369–372. 
  • Wilson, C. (1985). "The Great Inequality of Jupiter and Saturn: from Kepler to Laplace". Archive for the History of the Exact Sciences 33(1-3): 15–290. DOI:10.1007/BF00328048. 
  • Young, T. (1821). Elementary Illustrations of the Celestial Mechanics of Laplace: Part the First, Comprehending the First Book. London: John Murray. http://books.google.com/books?id=20AJAAAAIAAJ&dq=laplace.  (available from Google Books)


Vanjske veze[uredi - уреди]