Istina

Izvor: Wikipedia
Umetnički prikaz istine

Istina višeznačan pojam u filozofiji, nauci i svakodnevnom životu. Uobičajeno značenje istine je saglasje sa činjenicama ili stvarnošću.[1]

Istina se ostvaruje u procesu saznanja.

Teorije istine[uredi - уреди]

Postoje razne teorije istine:

Neke neoklasične teorije istine smatraju da se istinitost sastoji u neprotivrečnosti skupa sudova ili u koristi koju pojedinac ili društvo mogu da steknu na osnovu saznanja.

Apsolutna istina[uredi - уреди]

Apsolutna istina je ideal kome se ljudsko saznanje približava nizom relativnih istina, ne dostižući ga nikada u potpunosti. To je istina koju nikakvo naknadno saznanje nije izmjenilo, korigovalo itd.

Svaka se pojedina stvar apsolutno naziva istinitom po njenom odnosu prema umu od koga zavisi. Zato se veštački stvorene stvari nazivaju istinitim po svom odnosu prema našem umu. Naime, ona se kuća naziva istinitom koja postiže sličnost sa oblikom koji je u graditeljevoj zamisli, a govor se naziva istinitim, ukoliko je izraz istinitog saznanja. Na sličan se način istinitima nazivaju prirodne stvari, ukoliko postižu sličnost sa idejama, koje su u božijoj misli. Istinitim se naime naziva kamen, jer postiže prirodu svojstvenu kamenu prema prethodnoj zamisli božijeg uma. Tako je dakle istina prvenstveno u umu, a tek na drugom mestu u stvarima, ukoliko se one izjednačuju s umom kao svojim ishodištem ... Istina stvari se sastoji u upoređivanju sa božijim umom.
 
Toma Akvinski, Suma teologije[2]

Dužnost kazivanja istine[uredi - уреди]

Sveta je, dakle, bezuvjetno valjana zapovijest uma, koja se ne da ograničiti nikakvim konvencijama: biti istinoljubiv (pošten) u svim izjavama.[3]

Običajno načelo da je dužnost reći istinu, kada bi se uzelo bezuvjetno i pojedinačno, onemogućilo bi svako društvo. Dokaz za nj imamo u veoma neposrednim zaključcima što ih je jedan njemački filozof izveo iz toga načela, koji ide dotle da tvrdi da je laž naspram nekog razbojnika koji bi nas upitao, nije li naš prijatelj što ga on progoni u našoj kući našao utočište, bila zločin.[4]

Filozofi redovno govore o dužnosti kazivanja istine, ali se ne slažu dokle to treba da ide - da li je ta dužnost apsolutna ili postoje izuzeci kada je čoveku dopušteno lagati.[3] Nemački filozof Immanuel Kant smatra da je apsolutna dužnost svakog čoveka u svakoj situaciji gotoriti istinu.[3] Za razliku od njega, francuski filozof Benjamin Constant smatra da je dužnost govoriti istinu samo onome ko ima pravo na istinu, "no nijedan čovjek nema pravo na istinu koja škodi drugome.”[3]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Merriam-Webster's Online Dictionary, truth, 2005
  2. Navedeno prema: B. Bošnjak, Filozofija od Aristotela do renesanse i odabrani tekstovi filozofa, str. 230-231
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 Immanuel Kant: O tobožnjem pravu na laganje iz čovjekoljublja
  4. Benjamin Constant, Francuska, šesti dio, broj 1: O političkim protuučincima, str. 123.

Vidi također[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Vikicitat
Vikicitat ima kolekciju citata srodnih sa: