Duša

Izvor: Wikipedia
Broom icon.svg
Ovaj članak zahtijeva stilsku doradu. Članak treba preurediti tako da stilom zadovoljava zahtjeve Wikipedije.

”Nijedna tema povezana s psihičkim životom čovjeka nije toliko zaokupila njegov um kao što je to njegovo stanje nakon smrti“ (”ENCYCLOPÆDIA OF RELIGION AND ETHICS“).

Sokratu i Platonu odaje se priznanje da su među prvima unapređivali predodžbu o tome da je duša besmrtna. No oni nisu začetnici ovog učenja. Predodžba o ljudskoj besmrtnosti potječe iz mnogo ranijeg doba. Međutim, Sokrat i Platon razvili su sam koncept i od njega načinili filozofsko učenje, čineći ga na taj način prihvatljivijim za školovane slojeve ljudi svog i budućeg vremena.


Od Pitagore do piramida[uredi - уреди]

Grci su i prije Sokrata i Platona vjerovali da duša nastavlja živjeti poslije smrti. Pitagora, glasoviti grčki matematičar iz šestog stoljeća pr. n. e., smatrao je da je duša besmrtna i podložna transmigraciji. Prije njega je Tales iz Mileta, za kojeg se kaže da je najraniji poznati grčki filozof, smatrao da besmrtna duša ne postoji samo u ljudima, životinjama i biljkama nego i u predmetima kao što su magneti, budući da mogu pomicati željezo. Drevni su Grci tvrdili da se duše mrtvih brodom prevoze preko rijeke Stiks u ogromno podzemno područje koje se naziva donji svijet. Tamo su suci sudili dušama, dosuđujući im ili muke u zatvoru s visokim zidinama ili blagostanje u Eliziju.

U Iranu, odnosno Perziji, na istoku, u sedmom stoljeću pr. n. e. živio je prorok po imenu Zaratustra. On je uveo način obožavanja koji je postao poznat kao zoroastrizam. Zoroastrizam je bio religija Perzijskog Carstva, koje je dominiralo svjetskom scenom prije nego što je Grčka postala glavnom silom. Spisi zoroastrizma kažu: ”U Besmrtnosti će duša Pravednog stalno biti u Radosti, ali u mukama će duša Lažljivca sigurno biti. A ove je zakone Ahura Mazda [znači ”mudri bog“] donio kroz svoju suverenu vlast.“

Učenje o besmrtnosti duše bilo je dio iranske religije i prije nastanka zoroastrizma. Naprimjer, drevna su se iranska plemena brinula za duše umrlih tako što su im prinosila hranu i odjeću koje će moći koristiti u podzemlju.

Vjerovanje u zagrobni život bilo je središte egipatskih religija. Egipćani su vjerovali da će duši umrle osobe suditi Oziris, veliki bog podzemlja. Naprimjer, jedan papirusni dokument, za koji se tvrdi da potječe iz 14. stoljeća pr. n. e., prikazuje Anubisa, boga mrtvih, kako vodi dušu pisara Hunefera pred Ozirisa. Zatim se na vagu stavlja pisarevo srce, koje predstavlja njegovu savjest, nasuprot peru koje božica istine i pravde nosi na svojoj glavi. Tot, jedan drugi bog, zapisuje ishod. Budući da Huneferovo srce nije teško od krivnje, ono je lakše od pera, pa je Huneferu dozvoljeno da uđe u Ozirisko podzemlje i da primi besmrtnost. Na tom se papirusu ujedno nalazi i jedno žensko čudovište koje stoji pored vage, spremno da proždere preminulog ako njegovo srce ne prođe na ispitu. Osim toga, Egipćani su mumificirali svoje umrle i čuvali tijela faraona u impresivnim piramidama, budući da su vjerovali kako preživljavanje duše ovisi o očuvanju tijela.

Dakle, različite su drevne civilizacije imale jedno zajedničko učenje — besmrtnost duše. Jesu li one to učenje usvojile iz istog izvora?

Porijeklo[uredi - уреди]

”U drevnom je svijetu“, kaže se u knjizi The Religion of Babylonia and Assyria, ”babilonska religija utjecala na Egipat, Perziju i Grčku.“ Ta knjiga nadalje objašnjava: ”S obzirom na rane kontakte između Egipta i Babilonije, kao što to pokazuju pločice iz El-Amarne, sigurno je postojalo mnogo prilika za upliv babilonskih gledišta i običaja u egipatske kultove. Mitrin kult u Perziji otkriva neosporan utjecaj babilonskih poimanja (...). Sada izučavatelji bez pogovora potvrđuju intenzivno miješanje semitskih učenja kako s ranom grčkom mitologijom tako i s grčkim kultovima da o tome nije potrebno dalje diskutirati. Ta su semitska učenja u velikoj mjeri karakteristično babilonska.“

No zar nije babilonsko gledište o tome što se događa nakon smrti znatno različito od gledišta koje imaju Egipćani, Perzijanci i Grci? Naprimjer, razmotri babilonski Ep o Gilgamešu. Ostarjelog junaka epa, Gilgameša, progonila je realnost smrti, pa se on uputi u potragu za besmrtnošću koju ne uspijeva pronaći. Jedna peharnica, koju susreće na svom putovanju, čak ga potiče da svoj sadašnji život iskoristi u potpunosti, jer beskrajan život koji traži neće pronaći. Poruka cijelog epa jest to da je smrt neizbježna i da je nada u besmrtnost samo iluzija. Znači li to da Babilonci nisu vjerovali u zagrobni život?

Profesor Morris Jastrow, ml., sa Sveučilišta Pennsylvania (SAD) napisao je: ”Ni narod, a niti vođe religiozne misli [u Babiloniji] nisu nikada smatrali da postoji mogućnost potpunog istrebljenja onog što je jednom stvoreno. Smrt je [prema njihovom gledištu] bila prolaz prema nekoj drugoj vrsti života, a poricanje besmrtnosti samo je naglašavalo kako je nemoguće izbjeći promjenu postojanja koja nastupa smrću.“ Da, i Babilonci su vjerovali da se život neke vrste, u nekom obliku, nastavlja poslije smrti. Pokazali su to tako što su zajedno s mrtvima ukopavali razne predmete da bi ih oni mogli koristiti na ”onom svijetu“.

Očito je da učenje o besmrtnosti duše seže sve do drevnog Babilona. Prema Bibliji, knjizi koja je karakteristična po tome što sadrži točnu povijest, grad Babel, ili Babilon, utemeljio je Noin praunuk Nemrod. Nakon općeg potopa u Noinim danima postojao je samo jedan jezik i samo jedna religija. Time što je utemeljio grad i u njemu počeo graditi kulu, Nemrod je započeo jednu novu religiju. Biblijski izvještaj kaže da su se, nakon što je došlo do pomutnje jezika u Babelu, neuspješni graditelji kule rasprostranili i ponovno započeli svoj život, odnoseći sa sobom svoju religiju (1. Mojsijeva 10:6-10; 11:4-9). Babilonska su se religiozna učenja tako raširila po cijeloj Zemlji.

Predaja kaže da je Nemrod umro nasilnom smrću. Razumno je pretpostaviti da su Babilonci nakon njegove smrti bili skloni tome da ga visoko poštuju kao osnivača, graditelja i prvog kralja njihovog grada. Budući da su boga Marduka (Merodaha) smatrali osnivačem Babilona, neki izučavatelji smatraju da Marduk predstavlja deificiranog Nemroda. Ako je to istina, tada je predodžba o tome da osoba ima dušu koja nadživljava smrt morala biti aktualna barem u vrijeme Nemrodove smrti. U svakom slučaju, stranice povijesti pokazuju da je nakon potopa Babel, odnosno Babilon, bio kolijevka učenja o besmrtnosti duše.

Duša u svjetlu Biblije[uredi - уреди]

Hebrejska riječ koju se prevodi izrazom ”duša“ je néphesh, a ona se pojavljuje 754 puta u Hebrejskim pismima (koja se obično naziva Stari zavjet). Što znači riječ néphesh? Prema djelu The Dictionary of Bible and Religion ona se ”obično odnosi na cijelo živo biće, na cjelokupnu osobu“.

Naprimjer, u 1. Mojsijevoj 2:7 piše: ”Stvori Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.“ Zapazi da Adam nije imao dušu; on je bio duša — baš kao što netko tko postane liječnik, jest liječnik. Dakle, riječ ”duša“ može označavati cijelu osobu.

Takvo razumijevanje nalazi potvrdu u cijelim Hebrejskim pismima, gdje pronalazimo izraze kao, naprimjer, ”u slučaju da neka duša sagriješi“ (3. Mojsijeva 5:1, NW), ’svaka duša koja bi radila kakav posao‘ (3. Mojsijeva 23:30), ”ko se nadje da je ukrao čovjeka [”dušu“, NW]“ (5. Mojsijeva 24:7), ”duša mu prenemože“ (Sudije 16:16), ”dokle ćete mučiti dušu moju?“ (Job 19:2) i ”suze proliva duša moja od tuge“ (Psalam 119:28).

U ovim stavcima nema naznake o tome da je duša neka sjenovita tvar koja nastavlja živjeti poslije smrti. ”Ako bismo našim terminima rekli da je ’duša‘ voljene osobe otišla da bude s Gospodinom ili ako bismo govorili o ’besmrtnoj duši‘, to jednostavno ne bi bilo razumljivo kulturi SZ [Starog zavjeta]“, kaže se u djelu The Dictionary of Bible and Religion.

Riječ koja je preko stotinu puta prevedena riječju ”duša“ u Kršćanskim grčkim pismima (koja se obično naziva Novi zavjet) jest psykhé. Poput riječi néphesh, ova se riječ često odnosi na cijelu osobu. Naprimjer, razmotri sljedeće izjave: ”Duša [je] moja žalosna“ (Ivan 12:27). ”Udje strah u svaku dušu“ (Djela apostolska 2:43). ”Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju“ (Rimljanima 13:1). ”Govorite utješno potištenim dušama“ (1. Solunjanima 5:14, NW). ”Nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom“ (1. Petrova 3:20, Duda-Fućak).

Jednako kao i néphesh, riječ psykhé nedvojbeno se odnosi na cijelu osobu. Izučavatelj Nigel Turner kaže da ova riječ ”označava ono što je karakteristično ljudsko, osobu, materijalno tijelo u koje je udahnut Božji rûaḥ [duh]. (...) Naglasak se stavlja na cijelu osobu.“

U Bibliji se riječ ”duša“ ne odnosi samo na ljude već i na životinje. Naprimjer, opisujući stvaranje morskih stvorenja, 1. Mojsijeva 1:20 kaže da je Bog zapovjedio: ”Neka vrve po vodi žive duše.“ A narednog je stvaralačkog dana Bog rekao: ”Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem“ (1. Mojsijeva 1:24; usporedi 4. Mojsijevu 31:28). Dakle, ”duša“ se može odnositi na živo stvorenje, bilo ono ljudsko bilo životinjsko.

Ponekad se riječ ”duša“ odnosi na život neke osobe ili životinje. To ne mijenja biblijsku definiciju da je duša čovjek ili životinja. Prikažimo to: Kažemo da netko jest živ, odnosno da je on živa osoba. Mogli bismo reći i da on posjeduje život. Slično tome, živa osoba jest duša. Štoviše, dok je živa, o ”duši“ se može govoriti kao o nečemu što ta osoba posjeduje.

Primjerice, Bog je rekao Mojsiju: ”Pomrli [su] svi koji su tražili dušu tvoju“ (2. Mojsijeva 4:19). Očito je da su Mojsijevi neprijatelji htjeli oduzeti njegov život. Slična upotreba riječi ”duša“ vidljiva je iz sljedećih navoda. ”Vrlo [se] pobojasmo životu svojemu [”za svoje duše“, NW]“ (Jozua 9:24). ”Pobjegoše radi duša svojih“ (2. Carevima 7:7). ”Pravednik se brine za život [”dušu“, NW] svojega živinčeta“ (Priče Salamunove 12:10). ’Sin čovječji došao je da dušu svoju u otkup da za mnoge‘ (Matej 20:28). ”Dodje do same smrti, ne marivši za svoj život [”dušu“, NW]“ (Filipljanima 2:30). U svakom slučaju, riječ ”duša“ znači ”život“.

Dakle, riječ ”duša“, onako kako se koristi u Bibliji, odnosi se na osobu ili na životinju ili na sam život neke osobe ili životinje. Biblijska je definicija duše jednostavna, dosljedna i neopterećena zamršenim ljudskim filozofijama i praznovjerjima.

Što se s dušom događa prilikom smrti?[uredi - уреди]

”Doktrina o tome da je ljudska duša besmrtna i da nastavlja postojati nakon što čovjek umre i tijelo mu se raspadne jedan je od kamena temeljaca kršćanske filozofije i teologije“ (”NEW CATHOLIC ENCYCLOPEDIA“).

IPAK, gore navedeni izvor priznaje da se ”predodžba o duši koja nadživljava smrt ne može lako zamijetiti u Bibliji“. Što onda Biblija zapravo uči o tome što se s dušom događa prilikom smrti?

Stanje mrtvih jasno se opisuje u Propovjedniku 9:5, 10, gdje čitamo: ”Mrtvi ne znaju ništa. (...) Nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu.“ Dakle, smrt je stanje nepostojanja. Psalmist je napisao da kad čovjek umre, ”vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove“ (Psalam 146:4).

Prema tome, mrtvi su bez svijesti, neaktivni su. Izričući presudu nad Adamom, Bog je rekao: ”Prah [si], i u prah ćeš se vratiti“ (1. Mojsijeva 3:19). Prije nego što ga je Bog stvorio od praha zemaljskoga i dao mu život, Adam nije postojao. Kad je umro, Adam se vratio u to isto stanje. Njegova je kazna bila smrt — a ne prijelaz u neko drugo područje.

Vidi još:[uredi - уреди]

Šeol, Uskrsenje