David Hume

Izvor: Wikipedia
David Hume

David Hume
Generalno
Rođenje 7. svibnja 1711. Edinburgh, Škotska
Smrt 25. kolovoza 1776. (65 godina) Edinburgh, Škotska
Rad
Epoha Filozofija 18. stoljeća
Regija Zapadna filozofija
Škola / tradicija Empirizam, Skepticizam
Glavni interesi Epistemologija, Metafizika, Filozofija uma, Etika, Estetika
Filozofija religije, Filozofija politike
Značajne ideje Problem uzročnosti, Teorija svežnja, Indukcija, Je-treba problem, Korisnost
Influencija Epikur, Piron, Ciceron, Sekst Empirik, Descartes, Hobbes, Malebranche, Newton, Leibniz, Ashley-Cooper, Locke, Berkeley
Influencirao Adam Smith, Adam Ferguson, Immanuel Kant, Jeremy Bentham, James Madison, Alexander Hamilton, Arthur Schopenhauer, African Spir, Auguste Comte, John Stuart Mill, Baron d'Holbach, Darwin, Thomas Huxley, William James, Bertrand Russell, Einstein, Karl Popper, A. J. Ayer, J. L. Mackie, Noam Chomsky, Simon Blackburn, Daniel Dennett, Jerry Fodor

David Hume (7. svibnja 1711. - 25. kolovoza 1776.), škotski filozof i povjesničar, smatran jednim od najvažnijih figura zapadne filozofije i škotskog prosvjetiteljstva. Hume je često grupiran sa Johnom Lockeom, Georgeom Berkeleyom i pregrštom ostalih kao britanski empirist[1].

Tijekom svojega života, Hume je bio slavniji kao povjesničar. Njegova šest-tomna Povijest Engleske bila je bestseler duboko u devetnaesto stoljeće i standardno djelo o povijesti Engleske mnogo godina, dok su njegova filozofska djela, kojima duguje svoj današnji ugled, bila manje čitana u njegovom razdoblju.

Započevši sa Raspravom o ljudskoj prirodi (1739), Hume je namjeravao stvoriti cjelokupno naturalističku "znanost o čovjeku" koja proučava psihološki temelj ljudske prirode. U žarkoj opoziciji prema racionalistima koji su mu prethodili, najuočljivije prema Descartesu, zaključio je da vjerovanje radije nego razum upravlja ljudskim ponašanjem, rekavši slavno: "Razum je, i treba biti rob strastima." Prominentna figura u skeptičkoj filozofskoj tradiciji i snažan empirist, argumentirao je protiv urođenih zamisli, zaključivši umjesto toga da ljudi imaju samo znanje onih stvari sa kojima su imali neposredno iskustvo. Stoga dijeli zamjedbe na snažne i žive "utiske" ili neposredne senzacije i slabije "zamisli", koje su umnožene iz utisaka. Razvio je položaj da je mentalno ponašanje upravljano "običajem"; naša je uporaba indukcije, na primjer, opravdana samo našom zamisli "neprestane konjunkcije" uzroka i učinaka. Bez neposrednih utisaka metafizičkoga "Ja", zaključio je da ljudi nemaju stvarni pojam svojeg Ja, samo svežanj osjeta asociranih sa "Ja". Hume je zagovarao kompatibilističku teoriju slobodne volje koja se dokazala kao izrazito utjecajna u daljnjoj etici. Bio je i sentimentalist koji je smatrao da je etika više temeljena na osjećajima nego na apstraktnim moralnim principima. Hume je i istraživao normativni je-mora problem. Držao je notorno dvosmislene poglede o kršćanstvu[2], ali slavno osporio teleološki argument u svojim Dijalozima glede prirodne religije (1779).

Kant je kreditirao Humea za buđenje iz svojeg "dogmatičkog drijemeža", a Hume se dokazao izrazito utjecajnim na daljnju filozofiju, osobito na utilitarizam, logički pozitivizam, Williama Jamesa, filozofiju znanosti, ranu analitičku filozofiju, kognitivnu filozofiju i ostale pokrete i mislioce. Kognitivni znanstvenik i filozof Jerry Fodor proglasio je Humeovu Raspravu "dokumentom temeljcem kognitivne znanosti.",[3] Slavan kao i prozni stilist,[4] Hume je razvio esej kao književni žanr i bavio se sa suvremenim intelektualnim svjetionicima kao Jean-Jacques Rousseau, Adam Smith (koji je uvažio Humeov utjecaj na svoju ekonomsku i političku filozofiju), James Boswell, Joseph Butler i Thomas Reid. Hume ostaje kao jedan od divova zapadne filozofije.

Odnos ideja i činjenica[uredi - уреди]

Kritički postavlja Hume uopće problem vrijednosti spoznaje. Sve predmete ljudskoga uma dijeli na odnose ideja i činjenice. Prve od tih predmeta spoznajemo intuitivno ili demonstrativno, dakle neovisno o svakom iskustvu (npr. da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad objema katetama). Činjenice međutim ne spoznajemo tako sigurno, niti je njihova istinitost tako upadnjiva. Štoviše, suprotnost neke činjenice lako zamišljamo bez ikakva protivrječja jer "što jest moće i ne biti". tako, npr., možemo zamisliti da sunce sutra neće izaći.

Načelo uzročnosti[uredi - уреди]

Temelj svih naših zaključaka o činjenicama jest načelo uzročnosti, naime pretpostavka da postoji veza između činjenica te da je jedna uzrok, a druga njima posljedica. Načelom uzročnosti mi prevladavamo ograničenost na ono što nam pružaju osjetila i naše pamćenje. Spoznaja uzročno-posljedične veze ne može se, tvrdi Hume, postići zaključivanjem a priori', neovisno o iskustvu. Uzrok i posljedica različiti su, pa mi ne možemo iz uroka jednostavno izvesti posljedicu. Adam bez iskustva ne bi ni uz savršen razum mogao na temelju prozirnosti i tekućeg stanja vode zaključiti da bi se u njoj mogao utopiti. Spoznaja se uzročno-posljedične veze postupno izvodi a posteriori upravo iz iskustva.

Običaji ili navika[uredi - уреди]

Osnova našeg zaključka o vezi uzroka i posljedica jest običaj ili navika da očekujemo isti takav slijed događaja kakav smo ranije više puta doživjeli. Riječ je jednostavno o asocijaciji doživljaja. Mi doživljavamo samo vremenski slijed pojava, doživljavamo da jedna pojava slijedi iza druge, ali ne doživljavamo način slijeda niti nužnost slijeda. Ako su običaj i navika temelj naših spoznaja o činjenicama, onda je isključena svaka mogućnost općenito vrijedne i nužne - apriorne - o iskustvu neovisne spoznaje o činjenicama.

Humeov je konačan stav agnostički i skeptički! Nije moguća objektivno nužna spoznaja.

Djela[uredi - уреди]

  • Rasprava o ljudskoj prirodi (Treatise of Human Nature, 1739)
  • Istraživanje glede ljudskog razuma ( An Enquiry Concerning Human Understanding, 1748)
  • Istraživanje glede principa morala ( An Enquiry Concerning the Principles of Morals, 1751)
  • Dijalozi glede prirodne religije ( The Dialogues Concerning Natural Religion)

Humeov utjecaj[uredi - уреди]

Pozornost prema Humeovim filozofskim djelima rasla je nakon što je njemački filozof Immanuel Kant zadužio Humea za svoje buđenje iz "dogmatičkog drijemeža" (oko 1770.) [5]

Prema Schopenhaueru, "više se može naučiti iz svake stranice Davida Humea nego iz sabranih filozofskih dijela Hegela, Herbarta i Schleimachera stavljenih zajedno". [6]

A. J. Ayer (1936), uvodeći svoju klasičnu ekspoziciju logičkog pozitivizma, tvrdio je: "pogledi koji su stavljeni u ovoj raspravi slijede iz logičkog rezultata empirizma Berkeleya i Humea." [7] Albert Einstein (1915) pisao je da je bio inspiriran Humeovim pozitivizmom kada je formulirao svoju posebnu teoriju relativnosti. [8] Hume je bio nazvan "prorokom Wittgensteinovske revolucije" od N. Phillipsona, pozivajući se na Humeovo stajalište da su matematika i logika zatvoreni sustavi, zakrinkane tautologije i nemaju odnos sa svijetom iskustva. [9] David Fate Norton (1993) tvrdio je da je Hume bio "prvi post-skeptični filozof ranog modernog razdoblja".[10]

Humeov problem indukcije je bio od temeljne važnosti za filozofiju Karla Poppera. U svojoj autobiografiji Nedovršena potraga, [11] napisao je: "Znanje...je objektivno; i ono je hipotetičko ili vjerojatno. Ovaj način gledanja na problem omogučio mi je da preformuliram Humeov problem indukcije." Ovaj uvid rezultirao je Popperovim glavnim djelom Logika znanstvenog otkrića. [12] U svojim "Pretpostavke i pobijanja", str. 55, piše:

Pristupio sam problemu indukcije kroz Humea. Hume, osjećao sam, je bio savršeno u pravu ukazujući da indukcija ne može biti logički opravdana.

Relevantni članci[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. The Empiricists: Critical Essays on Locke, Berkeley, and Hume, Margaret Atherton
  2. Russell, Paul. "Hume on Religion". The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2008 Edition). Edward N. Zalta, ed. Accessed 17 May 2010.
  3. Fodor, Jerry. Hume Variations. New York: Oxford University Press, 2003, pp. 134.
  4. Saintsbury, George, ed. Specimens of English Prose Style: From Malory to Macaulay. London: Macmillan & Co., 1907, pp. 196.
  5. Prolegomena za svaku buduću metafiziku, Kant, 'Predgovor'
  6. Svijet kao volja i predodžba, Tom. 2, Pog. 46
  7. A. J. Ayer (1936). Jezik, Istina i Logika. London
  8. u pismu 14. Prosinca, 1915, Moritzu Schlicku (Papers, A, Vol. 8A, Doc.165)
  9. Phillipson, N. (1989). Hume, Weidenfeld & Nicolson, London
  10. Norton, D. F. (ed.) (1993). The Cambridge Companion to Hume, Cambridge University Press, pp. 90–116
  11. Karl Popper: Unended Quest; An Intellectual Autobiography, 1976, ISBN 0-415-28590-9
  12. Karl Popper: The Logic of Scientific Discovery, 1934 (as Logik der Forschung, English translation 1959), ISBN 0-415-27844-9

Vanjske veze[uredi - уреди]