Ludwig van Beethoven

Izvor: Wikipedia
Ludwig van Beethoven
klasicizamrani romantizam

Joseph Karl Stieler:
Portret Ludwiga van Beethovena (1820.)
Biografske informacije
Rođenje 17. prosinca 1770.
Njemačka Bonn, Njemačka
(tada Banner of the Holy Roman Emperor with haloes (1400-1806).svg Sveto Rimsko Carstvo)
Smrt 26. ožujka 1827.
Austrija Beč, Austrija
(tada  Austrijsko Carstvo)
Profesionalne informacije
Zanimanje skladatelj
Opus
Djelatni period 1782. - 1826.
Portret trinaestogodišnjeg Betovena (c. 1783)
Portret Betovena kao mladića
Betoven 1803.
Betoven 1815.
Betovenov monument u Bonu, Münsterplatz

Ludvig Van Betoven (Ludwig van Beethoven) (* rođen najvjerojatnije 16.12. 1770.,[1] a kršten 17.12. 1770. U Bonnu; † 26. 3. 1827. u Beču), njemački skladatelj bečke klasike i jedan od najznačajnijih glazbenih skladatelja u povijesti.[2]

Rođen je u Bonnu u Njemačkoj, po ocu Johannu van Beethovenu (1740.-1792.), od Flamanskih korijena, i majci Magdaleni Keverik van Betoveni (1747.-1787.).[3] Otac mu je imao posao kao muzičar na dvoru u gradu Bonn.[4][5]

Prije njega, kompozitori su pisali djela za vjerske obrede, i da zabave ljude. Ali, u ovom slučaju ljudi slušaju beethovenovu muziku zbog vlastite koristi. Kao rezultat toga, on je napravio muziku nezavisniju od društvenih ili religioznih namjena.[6]

Životopis[uredi - уреди]

Obitelj[uredi - уреди]

Ludvig Van Betoven potječe iz pevačke obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Umetak “van” u njegovom prezimena ne označava vlastelinski položaj, već ukazuje na mjesno podrijetlo. Betovenov djed, koji se također zvao Ludvig, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod kelnskog nadbiskupa. 1740. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludvig.

Pošto je Ludvigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, malim Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludviga vrlo rano učiti sviranje violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao.[7] Ludvig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje na glasoviru, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludvig često bio umoran za školu. Osim ispunjavanja visokih htijenja svojeg oca, život mladog Ludviga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar a majka je bila često bolesna i od šestero njene djece preživjela su samo dva.

Izobrazba[uredi - уреди]

Ubrzo je Ludvig Van Betoven postao i drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Kada je imao 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih kamernih skladbenih djela. Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine, Ludvig odlazi u Beč, koji je u tom vrijeme, zahvaljujući skladateljima kao što je [[Joseph

Skladateljstvo i bolest[uredi - уреди]

Ubrzo Betoven postaje poznat sa svojom kamernom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru, jer je jednom prilikom, kratko uoči koncerta uvidio da je glasovir za pola tona dublje naštimovan i umjesto da svira svoj koncert za glasovir u C-Duru (Erstes Klavierkonzert op. 15) svira ga u Cis-Duru.

Beethoven - 10 Pfennig - 1970

Sa 29 godina, Betoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2.4. 1799. godine.

Već u starosti od 30 godina, kod Betovena se primjećuju znaci otoskleroze, «mješovitog» tipa, bolesti srednjeg u unutarnjeg uha i koja vodi ka gluhoći, i on počinje da sve manje čuje, pa počinje sve više izbjegavati ljude, tražeći mir u prirodi, gdje obično i nalazio i nadahnuće za svoje kompozicije. Kako bi unaprijedio svoj sve lošiji sluh, Betoven zateže do 4 strune na svoj glasovir. 1819. godine, Betoven postaje potpuno gluh,[8] pa tako da više i nije u mogućnosti da izvodi sam svoje koncerte kao ni da dirigira. U međuvremenu, iako malo pogluh, Betoven je i dalje radio na svojim djelima. Uslijedila je Druga simfonija, koja ne postiže neki veći uspjeh, a onda Treća koja postiže ogroman uspjeh. Simfonija je bila posvijećena Napoleonu i prvobitno se nazivala «Sinfonia grande, intitolata Bonaparte», ali kad je Betoven saznao da se Napoleon 18.5. 1804. godine krunisao kraljem i da je odbacio svoje republikanske ideje, pobjesnio je i obrisao prvobitni naziv i nazvao simfoniju «Herojska simfonija, komponirana u slavlje jednog velikog čovjeka» (poznata još kao i Eroica). Praizvedba je bila u kolovozu 1804. godine na bečkom dvoru kneza Lobkowicza pa je njemu i posvijećena.

Poslije mnogo i čestih prepravki 1805. godine izvedena je praizvedba jedine Betovenove opere, prvobitnog naziva «Leonore», Fidelio.

Prvom polovinom 19. stoljeća Betoven uz Rossinia postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih koncerata.

Njegova Peta simfonija često se naziva i «simfonija sudbine», jer je nastala u teškom razdoblju Betovenova života. O prva četiri tona simfonije, Betoven je navodno izrekao riječi «Tako je došla sudbina na vrata.». Izvedena je 22.12. 1808. godine zajedno sa Šestom simfonijom (Pastorale) i četvrtim koncertom za glasovir. Sam Betoven je svoju VI. simfoniju (Pastorale) označio kao «višim izrazom nadahnuća od slikarstva».

Sa ogromnim uspjehom izvedena je 8.12. 1813. godine njegova Sedma simfonija.

Tijekom Bečkog kongresa , Betoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom Friedricha Schillera a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti «Egmont». Kada je došlo do njegove potpune gluhoće, pri kraju života, napisao je djelo «Heiligstädter Testament». Ubrzo je našao neku novu životnu snagu i izjavio je «Osvetit ću se sudbini, sigurno me nikada neće skroz pokoriti

Poslije smrti svojeg brata 1815. godine, k sebi uzima njegova sina Karla. Ubrzo se uspostavilo da Betovenov odnos prema svom nećaku od početka nije mogao proći dobro. Sa svojim pretjeranim moralnim opredjeljenjima, Betoven ga je toliko stavio pod pritisak, da je mladi Karl na kraju pokušao izvršiti samoubojstvo. Ovaj pokušaj samoubojstva (u to vrijeme pokušaj samoubojstva je bilo krivično djelo) toliko je opteretilo i utjecalo na Betovena. Upravo zbog toga, opterećen privatnim problemima, 1822. godine Betoven piše djelo «Missa Solemnis».

Godinu dana kasnije Betoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je zajedno sa dijelovima djela «Missa Solemnis» izvedena 7.5. 1824. godine.

Zbog uznapretka bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv drugog brata, Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Betoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3.1. 1827. napisao je oporuku, a 26.3. je umro u svom domu.

Na groblju Währing pokopan je 29.3., a više od 20.000 ljudi bilo je na pogrebu, 1888. Betovenovi posmrtni ostaci preneseni su na bečko središnje groblje, gdje danas jedan pored drugog stoje grobovi Betovena i Šuberta.

Betoven je jedan od prvih slobodnih kompozitora, naime nije bio pod patronatom dvora ili crkve, već se izdržavao od svog rada, od muzike i koncerata, od podučavanja učenika, brojni su bili njegovi dobrotvori koji su mu finansijski pomagali.

Betoven je ostao neoženjen, iako je moguće bilo izabranica njegovog srca, ali koje su valjda bile nedostižne za njega, poradi klasnih razlika.

Muzički stil i inovacije[uredi - уреди]

Beethoven i muzička arhitektura[uredi - уреди]

Njegova djela se razlikuju od prethodnih kompozitora kroz njegovo stvaranje velike, proširene arhitektonske strukture koju karakteriše opsežni razvoj muzičkog materijala, teme i motiva, obično putem "modulacije", gdje se mijenja osjećaj glavnog ključa (tonik), kroz različite ključeve ili harmonijska područja. Iako su haydnovi kasniji radovi često pokazivali veću fluidnost između udaljenih ključeva, betovenova inovacija je bila u njegovoj sposobnosti da brzo uspostavi čvrstinu u sučeljavanju različitih ključeva i neočekivanih tonova koji im se pridružuju. Ovo prošireno harmonijsko carstvo stvara osjećaj ogromnog muzičkog i iskustvenog prostora kroz koji se kreće muzika, a razvoj muzičkog materijala stvara osjećaj odvijanja drame u tom prostoru. Na taj način beethovenova muzika paralelno prati istovremeni razvoj romana u književnosti, književnog oblika usmjerenog na životnu dramu i razvoj jednog ili više pojedinaca kroz složene životne okolnosti.[9]

Razvojne sekcije[uredi - уреди]

Beethoven je nastavio širiti razvojnu sekciju u svojim djelima, proširujući trend iz djela Haydna i Mozarta, koji je dramatično proširio dužinu i sadržaj instrumentalne muzike. Kao i kod betovenovih velikih neposrednih prethodnika i uzora, on je gledao u njihove harmonijske i formalne modele za svoje radove. Međutim, kako su Mozart i Haydn stavljali naglasak na muzički stavak predstavljajući ideje u ekspoziciji, za Beethovena razvojni dio sonatnog oblika je postalo središte u njegovom muzičkom djelu. On je bio u mogućnosti to učiniti tako što je razvojni dio bio ne samo duži, nego i sadržajniji. Jako dugačak razvojni dio Eroica simfonije, podijeljen je u četiri podjednaka dijela, čineći ga, u stvari, sonatnim oblikom unutar sonatnog oblika. Samo prvi stavak iz ove simfonije je dugačak kao cijela Mozartova simfonija iz 1770. u tipičnom italijanskom stilu.[9]

Ritam[uredi - уреди]

Iako je napisao mnoge lijepe i lirske melodije, druga velika novina u njegovoj muzici, posebno u poređenju sa onom od Mozarta i Haydna, je njegova opsežna upotreba snažnih ritmičkih pravaca cijelom dužinom nekih njegovih djela i posebno u svojim temama i motivima, od kojih su neki većinom ritmični radije nego melodični. Neke od njegovih najpoznatijih tema, poput onih iz prvih stavaka 3.,5., i 9 simfonije, su prvenstveno ne-melodijske ritmičke figure koje se sastoje od nota jednog akorda, i tema posljednjih stavaka iz 3. i 7.simfonije mogli tačnije opisati kao ritmovima, nego kao melodijama.[9]

Veličina orkestra[uredi - уреди]

On je također nastavio još jedan trend - prema većim orkestrima - koji je trajao do prvog desetljeća 20. vijeka, i preselio zvučno središte u orkestru naniže, do viole i donjih registara violine i violončela, dajući svojoj muzici teži i tamniji dojam od Haydna ili Mozarta. Gustav Mahler je promijenio orkestraciju neke beethovenove muzike, od kojih su najpoznatije 3. i 9. simfonija, sa idejom tačnijeg izražavanja beethovenove namjere sa orkestrom koji je postao mnogo veći od onog koji je Beethoven koristio. [9]

Muzički uticaj[uredi - уреди]

Njegova usredsređenost na razvojni dio njegovog muzičkog djela će poput ostalih njegovih inovacija, postaviti trend koji će kasniji kompozitori slijediti. Beethoven je razvio potpuno originalni stil muzike, odražavajući kroz nju svoje patnje i radosti. Njegov rad predstavlja vrhunac u razvoju tonske muzike i jedan je od ključnih razvojnih kretanja u historiji muzike.[6]

Beethoven u popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Najznamenitija djela[uredi - уреди]

Druga značenja[uredi - уреди]

References[uredi - уреди]

  1. Thayer, Vol 1, p. 53
  2. Solomon, Maynard (1990). Beethoven essays. Harvard University Press. str. 124. ISBN 978-0-674-06379-2. http://books.google.com/books?id=2ZH3v2_-4F4C&pg=PA124. pristupljeno 4 August 2011. 
  3. Thorne, J. O. & Collocott, T.C., ur. (1986). Chambers Biographical Dictionary. Edinburgh: W & R Chambers Ltd. str. 114. ISBN 0-550-18022-2. 
  4. Grove Online, section 1
  5. Barry Cooper (8 October 2008). Beethoven. Oxford University Press. str. 407–. ISBN 978-0-19-531331-4. http://books.google.com/books?id=Tq5ci-9OMLEC&pg=PA407. pristupljeno 15 April 2012. 
  6. 6.0 6.1 http://www.hyperhistory.com/online_n2/people_n2/persons6_n2/beethoven.html
  7. Cooper (2008), p. 66
  8. Ealy, George Thomas (Spring 1994). "Of Ear Trumpets and a Resonance Plate: Early Hearing Aids and Beethoven's Hearing Perception". 19th-Century Music 17 (3): 262–73. DOI:10.1525/ncm.1994.17.3.02a00050. 
  9. 9.0 9.1 9.2 9.3 Musical Style and Innovations

Literatura[uredi - уреди]

  • Brandenburg, Sieghard (ed.): Ludwig van Beethoven: Briefwechsel. Gesamtausgabe. 8 vols. Munich: Henle 1996.
  • Clive, Peter (2001). Beethoven and His World: A Biographical Dictionary. New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-816672-9. 
  • Cooper, Barry (2008). Beethoven. Oxford University Press US. ISBN 978-0-19-531331-4. 
  • Cross, Milton; Ewen, David (1953). The Milton Cross New Encyclopedia of the Great Composers and Their Music. Garden City, New Jersey: Doubleday. ISBN 0-385-03635-3. OCLC 17791083. 
  • Kerman, Joseph; Tyson, Alan; Burnham, Scott G. "Ludwig van Beethoven". u: Macy, Laura. The New Grove Dictionary of Music and Musicians. Oxford University Press. 
  • Landon, H. C. Robbins; Göllerich, August (1970). Beethoven: a documentary study. Macmillan. ISBN 0-02-567830-2. OCLC 87180. 
  • Lockwood, Lewis (2003). Beethoven: The Music And The Life. W. W. Norton. ISBN 978-0-393-32638-3. 
  • Lorenz, Michael (2011). "Die 'Enttarnte Elise'. Elisabeth Röckels kurze Karriere als Beethovens 'Elise'" (de). Bonner Beethoven-Studien 9: 169–190. 
  • Solomon, Maynard (2001). Beethoven (2nd revised izd.). New York: Schirmer Books. ISBN 0-8256-7268-6. 
  • Stanley, Glenn (ed) (2000). The Cambridge Companion to Beethoven. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-58074-9. 
  • (2009) "'A dear, enchanting girl who loves me and whom I love': New Facts about Beethoven's Beloved Piano Pupil Julie Guicciardi". Bonner Beethoven-Studien 8: 89–152. 
  • Steblin, Rita (2014): "Who was Beethoven’s 'Elise'? A new solution to the mystery." In: The Musical Times 155, pp. 3–39.
  • Thayer, A. W.; Krehbiel, Henry Edward (ed, trans); Deiters, Hermann; Riemann, Hugo (1921). The Life of Ludwig Van Beethoven, Vol 1. The Beethoven Association. OCLC 422583. http://books.google.com/?id=VQw5AAAAIAAJ. 
  • Thayer, A. W.; Forbes, Elliot (1970). Thayer's Life of Beethoven (2 vols). Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-02702-1. 
  • Albrecht, Theodore, and Elaine Schwensen, "More Than Just Peanuts: Evidence for December 16 as Beethoven's birthday". The Beethoven Newsletter 3 (1988) 49, 60–63.
  • Bohle, Bruce, and Robert Sabin. The International Cyclopedia of Music and Musicians. London: J.M. Dent & Sons LTD, 1975. ISBN 0-460-04235-1.
  • Davies, Peter J. The Character of a Genius: Beethoven in Perspective. Westport, Conn.: Greenwood Press, 2002. ISBN 0-313-31913-8.
  • Davies, Peter J. Beethoven in Person: His Deafness, Illnesses, and Death. Westport, Conn.: Greenwood Press, 2001. ISBN 0-313-31587-6.
  • Tia DeNora. "Beethoven and the Construction of Genius: Musical Politics in Vienna, 1792–1803". Berkeley, California: University of California Press, 1995. ISBN 0-520-21158-8.
  • Dorfmüller, Kurt; Gertsch, Norbert; Ronge, Julia (ed.). Ludwig van Beethoven. Thematisch-bibliographisches Werkverzeichnis. Revidierte und wesentlich erweiterte Neuausgabe des Werkverzeichnisses von Georg Kinsky und Hans Halm. 2 Vols. Munich: Henle, 2014. ISBN 978-3-87328-153-0.
  • Geck, Martin. Beethoven. Translated by Anthea Bell. London: Haus, 2003. ISBN 1-904341-03-9 (h), ISBN 1-904341-00-4 (p).
  • Goldschmidt, Harry: All About Beethoven's Immortal Beloved. A Stocktaking. Transl. John E Klapproth. Charleston, SC: CreateSpace 2013
  • Hatten, Robert S. (1994). Musical Meaning in Beethoven. Bloomington, IN: Indiana University Press. ISBN 0-253-32742-3. 
  • Kornyei, Alexius. Beethoven in Martonvasar. Verlag, 1960. OCLC Number: 27056305
  • Kropfinger, Klaus. Beethoven. Verlage Bärenreiter/Metzler, 2001. ISBN 3-7618-1621-9.
  • Martin, Russell. Beethoven's Hair. New York: Broadway Books, 2000. ISBN 978-0-7679-0350-9.
  • (2005) "The History of Beethoven's Skull Fragments". The Beethoven Journal 20: 3–46. 
  • Morris, Edmund. Beethoven: The Universal Composer. New York: Atlas Books / HarperCollins, 2005. ISBN 0-06-075974-7.
  • Rosen, Charles. The Classical Style: Haydn, Mozart, Beethoven. Expanded ed. New York: W. W. Norton, 1998. ISBN 0-393-04020-8 (hc); ISBN 0-393-31712-9 (pb).
  • Sachs, Harvey (2010). The Ninth: Beethoven and the World in 1824. London: Faber. ISBN 978-0-571-22145-5. 
  • Solomon, Maynard. Late Beethoven: Music, Thought, Imagination. Berkeley: University of California Press, 2003. ISBN 0-520-23746-3.
  • Sullivan, J. W. N., Beethoven: His Spiritual Development New York: Alfred A. Knopf, 1927.
  • Tellenbach, Marie-Elisabeth: Beethoven and His "Immortal Beloved" Josephine Brunsvik. Beethoven and His "Immortal Beloved" Josephine Brunsvik. (transl. John E Klapproth). CreateSpace 2014.
  • Franz Gerhard Wegeler und Ferdinand Ries, Biographische Notizen über Ludwig van Beethoven, Koblenz: Bädeker, 1838
  • Franz Gerhard Wegeler, Nachtrag zu den biographischen Notizen über Ludwig van Beethoven, Koblenz: Bädeker, 1845
  • Anton Schindler, Biographie von Ludwig van Beethoven, 3. Aufl., Münster: Aschendorff, 1860
  • Gerhard von Breuning, Aus dem Schwarzspanierhause. Erinnerungen an L. v. Beethoven aus meiner Jugendzeit, Wien: Rosner, 1874
  • Ludwig van Beethoven, Briefwechsel. Gesamtausgabe, hrsg. von Sieghard Brandenburg, 7 Bände, München: Henle, 1996–1998
  • Ludwig van Beethovens Konversationshefte, hrsg. von Karl-Heinz Köhler, Grita Herre und Dagmar Beck, 11 Bände, Leipzig 1972–2001
  • Beethovens Tagebuch 1812–1818, hrsg. von Maynard Solomon, Bonn: Beethoven-Haus, 2005
  • Klaus Martin Kopitz, Ein unbekanntes Gesuch Beethovens an Kaiser Franz I., in: Bonner Beethoven-Studien, Band 6 (2007), S. 101–113
  • Beethoven aus der Sicht seiner Zeitgenossen in Tagebüchern, Briefen, Gedichten und Erinnerungen, hrsg. von Klaus Martin Kopitz und Rainer Cadenbach, unter Mitarbeit von Oliver Korte und Nancy Tanneberger, 2 Bände, München: Henle, 2009, ISBN 978-3-87328-120-2
  • Joseph Schmidt-Görg: Ludwig van Beethoven (1770–1827). In: Rheinische Lebensbilder, Band 4. Hrsg. von Bernhard Poll. Rheinland Verlag, Köln 1973, S. 119–140.
  • Ludwig Nohl, Beethovens Leben, 3 Bände, Wien-Leipzig 1864, 1867, 1877 (Die erste wissenschaftliche Biographie)
  • Ludwig Nohl, Beethovens Tod. Eine documentarische Chronik, in: ders., Musikalisches Skizzenbuch, München 1866, S. 209–312.
  • La Mara (1909) [Ida Maria Lipsius]: Beethovens Unsterbliche Geliebte. Das Geheimnis der Gräfin Brunsvik und ihre Memoiren. Leipzig: Breitkopf & Härtel.
  • Alexander Wheelock Thayer, Ludwig van Beethovens Leben, bearbeitet von Hermann Deiters und Hugo Riemann, 5 Bände, Leipzig 1917–1922 (Directmedia Publishing, Berlin 2007, ISBN 978-3-89853-334-8, 1 CD-ROM) (Ein grundlegendes Standardwerk) bei zeno.org
  • La Mara (1920) [Ida Maria Lipsius]: Beethoven und die Brunsviks. Nach Familienpapieren aus Therese Brunsviks Nachlaß. Leipzig: Siegel.
  • Paul Bekker, Beethoven, Stuttgart: Deutsche Verlagsanstalt, 1922
  • Ludwig Schiedermair, Der junge Beethoven, Leipzig 1925 (Nachdruck Hildesheim: Olms, 1978, ISBN 3-487-06542-8)
  • Theodor von Frimmel, Beethoven-Handbuch, Leipzig 1926
  • Romain Rolland, Beethovens Meisterjahre. Von der 3. Sinfonie bis zur Klaviersonate Nr. 23 , Berlin 1930 (Nachdruck Berlin: Rütten & Loening, 1952)
  • Otto F. Beer, Zehnte Symphonie, Wien Volksbuchverlag 1952.
  • Jean & Brigitte Massin (1955): Ludwig van Beethoven, Paris: Club Français du Livre 1955 (als deutsche Übersetzung 1970 unter dem Titel: Beethoven. Materialbiographie, Daten zum Werk und Essay, München)
  • Georg Kinsky, Hans Halm: Das Werk Beethovens. Thematisch-Bibliographisches Verzeichnis seiner sämtlichen vollendeten Kompositionen. Henle, München und Duisburg 1955.
  • Riezler, Walter (1962): Beethoven. 8th ed. Zürich: Atlantis.
  • Massin, Jean & Brigitte (1970): Recherche de Beethoven. Paris: Fayard.
  • H. C. Robbins Landon, Beethoven, Universal Edition AG, Zürich 1974, ISBN 3-7024-0092-3.
  • Maynard Solomon, Beethoven. Biographie, Frankfurt am Main: Fischer-Taschenbuch-Verlag, 1990, ISBN 3-596-25668-2.
  • Carl Dahlhaus: Ludwig van Beethoven: Approaches to his Music. Oxford: University Press 1991.
  • Ernst Pichler: Beethoven. Mythos und Wirklichkeit. Wien: Amalthea 1994.
  • Stefan Kunze (Hrsg.), Ludwig van Beethoven. Die Werke im Spiegel seiner Zeit. Gesammelte Konzertberichte und Rezensionen bis 1830, Laaber: Laaber-Verlag, 1996, ISBN 3-89007-337-9.
  • Hans-Josef Irmen, Beethoven in seiner Zeit, Zülpich: Prisca, 1998.
  • Cooper, Barry (2000): Beethoven. Oxford: University Press.
  • Angelika Corbineau-Hoffmann, Testament und Totenmaske. Der literarische Mythos des Ludwig van Beethoven, Hildesheim: Weidemann, 2000, ISBN 3-615-00211-3.
  • Martin Geck, Ludwig van Beethoven, überarbeitete Neuauflage, Reinbek: Rowohlt Verlag, 2001, ISBN 3-499-50645-9
  • Carl Dahlhaus, Beethoven und seine Zeit, 4. Aufl., Laaber: Laaber-Verlag, 2002, ISBN 3-921518-87-3.
  • Rücker, Andreas, „Beethovens Klaviersatz – Technik und Stilistik“ (2 Bde.), Diss., Frankfurt/Main u. a. 2002 (Europäische Hochschulschriften Reihe XXXVI / Bd. 219), ISBN 3-631-39262-1
  • Jost Hermand, Beethoven. Werk und Wirkung, Köln: Böhlau, 2003, ISBN 3-412-04903-4.
  • Heinz von Loesch und Claus Raab (Hrsg.), Das Beethoven-Lexikon, Laaber: Laaber-Verlag, 2008, ISBN 978-3-89007-476-4
  • Albrecht Riethmüller, Carl Dahlhaus und Alexander L. Ringer (Hrsg.), Ludwig van Beethoven. Interpretationen seiner Werke, 2 Bände, Sonderausgabe, Laaber: Laaber-Verlag, 2008, ISBN 3-89007-304-2.
  • William Kinderman, Beethoven, Oxford [u. a.]: Oxford University Press, 2009, ISBN 978-0-19-532836-3
  • Rita Steblin: „A dear, enchanting girl who loves me and whom I love“: New Facts about Beethoven’s Beloved Piano Pupil Julie Guicciardi, in: Bonner Beethoven-Studien, Band 8 (2009), S. 89–152.
  • Lewis Lockwood, Beethoven: seine Musik – sein Leben, Stuttgart, Weimar: Metzler, 2009, ISBN 978-3-476-02231-8.
  • Klaus Martin Kopitz, Beethoven, Elisabeth Röckel und das Albumblatt „Für Elise“, Köln: Dohr, 2010, ISBN 978-3-936655-87-2.
  • Michael Lorenz, Die „Enttarnte Elise“. Elisabeth Röckels kurze Karriere als Beethovens „Elise“. In: Bonner Beethoven-Studien, Band 9, Beethoven-Haus, Bonn 2011, S. 169–190.
  • Jan Caeyers: Beethoven : der einsame Revolutionär; eine Biographie, München : Beck, 2012, ISBN 978-3-406-63128-3.
  • Rudolf Buchbinder: Mein Beethoven. Leben mit dem Meister. Residenz Verlag St. Pölten u. a. 2014, ISBN 978-3-7017-3347-7.
  • Kurt Dorfmüller, Norbert Gertsch, Julia Ronge (Hrsg.): Ludwig van Beethoven. Thematisch-bibliographisches Werkverzeichnis. Revidierte und wesentlich erweiterte Neuausgabe des Werkverzeichnisses von Georg Kinsky und Hans Halm, 2 Bde., München: Henle, 2014, ISBN 978-3-87328-153-0.

Vanjske veze[uredi - уреди]