Wolfgang Amadeus Mozart

Izvor: Wikipedia
Wolfgang Amadeus Mozart
Wolfgang-amadeus-mozart 1.jpg
Barbara Krafft:
Portret W. A. Mozarta
Biografija
Rođenje 27. siječnja 1756.
Austrija Salzburg, Austrija
(tada  Austrijsko Carstvo)
Smrt 5. prosinca 1791.
Austrija Beč, Austrija
(tada  Austrijsko Carstvo)
Instrument(i) klavir
Opus
klasicizam
Djelatni period 1763. - 1791.
Učenici Franz Xaver Süssmayr
Poznata djela
Opere
Die Entführung aus dem Serail, Le nozze di Figaro, Don Giovanni, Così fan tutte, Die Zauberflöte
Instrumentalna djela
Simfonija br. 40, Simfonija br. 38 ("Praška"), Simfonija br. 41 ("Jupiter"), Eine kleine Nachtmusik
Vokalna djela
Requiem
Mozartova rodna kuća u Salzburgu

Wolfgang Amadeus Mozart (27. januar 17565. decembar 1791) (Volfgang Amadeus Mocart; puno ime Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart) je rođen 27. januara 1756. u Salzburgu, danas u Austriji ali tad glavni grad male nezavisne nadbiskupije u Svetom Rimskom Carstvu.

Mozartova muzička vještina je bila vidljiva čak i kad je bio samo par godina star. Otac mu je bio Leopold Mozart, veoma značajan u životu svoga sina. Bio je veoma obrazovan i također jedan od vodećih evropskih nastavnika muzike, čija uticajna knjiga Versuch einer grundlichen Violinschule ("pisani članak o osnovama sviranja violine") je bila objavljena iste godine kad je Mozart rođen. Otac ga je naučio da svira klavir.

Život Mozarta je trijumf genija nad ranim sazrijevanjem. Brzo je učio, i svoje prve kompozicije piše već u petoj godini života. Stari Goethe koji je kao mlad čovjek čuo sedmogodišnjeg dječaka kako drži koncert u Frankfurtu, smatrao ga je nedostižnim u muzici, rame uz rame sa Rafaelom i Šekspirom u njihovim područjima umjetničkog djelovanja.

Godine putovanja (1762-73)[uredi - уреди]

Leopold Mozart nije dugo oklijevao da iskoristi nadarenost svoje djece u obostranu korist. Oni će mu biti podrška u njegovoj starosti. Kratkotrajna trosedmična turneja u Minhenu u januaru 1762. dok Mozartu nije bilo ni šest godina bila je samo uvod u naredne mnogo veće pohode. Ovaj očigledni uspjeh ubrzo je doveo do dužeg boravka u Beču do kraja te iste godine, sa obaveznim muzičkim nastupima na imperijalnom dvoru uz velikodušne novčane naknade. Za manje od mjesec dana boravka u Beču Leopold Mozart je ostavio 120 zlatnih dukata u svoju salcburšku banku što je bilo više nego nečija dvogodišnja zarada.

Pa ipak ovi izleti su bili zasjenjeni velikom turnejom koja je zadržala četiri člana porodice Mozart u inostranstvu više od tri godine, od juna 1763. do novembra 1766. Veliki dio te turneje je prošao u produženim boravcima u važnim muzičkim središtima: pet mjeseci u Parizu, 15 mjeseci u Londonu, a onda u povratku još tri mjeseca u Parizu, sa čestim zastajanjima duž puta, uglavnom u njemačkim državama i Holandiji. Slava brat-sestra dueta proširila se zapadnom Evropom, a dobili su ogromne mogućnosti u pokazivanju njihovog šarma i njihovog prerano razvijenog muzičkog majstorstva.

U svakom od gradova porodica Mozart mogla je sa sigurnošću očekivati poziv od lokalnog vladara, vlastele i bogate aristokratije. Obično su nakon jednog nastupa slijedili pozivi za druge nastupe. U Londonu reklame za Mozartove koncerte koje je u najvećoj mjeri pisao Leopold Mozart odnosile su se na vlastelu i plemstvo. Svugdje gdje su išli porodica Mozart se isključivo oslanjala na ovu vrstu publike.

Porodica Mozart na turneji: Leopold, Wolfgang i Nannerl. Slika Carmontelle, iz 1763[1]

Njihovi uzastopni uspjesi i nedostatak želje za povratkom u Salzburg, činilo je da su stalno odlagali povratak kući. Često su bili obasuti aplauzima i blagonaklonošću velikih, gledano iz ugla nagrađivanja i zarada koje su uživali. Nakon svega ovoga Salzburg je izgledao kao tmurna perspektiva kako novčano, tako društveno i emocionalno. To je bilo mjesto gdje je Leopold Mozart bio samo sluga, slabo plaćen i malo cijenjen. Kad se porodica vratila u Salzburg, Mozartu je bilo deset godina i već je bio iskusan izvođač i kompozitor.

Na svojim putovanjima susreo je mnoge čuvene muzičare i upoznao se sa djelima mnogih drugih velikih kompozitora. Među njima su: G.F.Händel, Joseph Haydn i Johann Christian Bach koji je imao veoma veliki utjecaj na Mozarta tokom njihovih susreta u Londonu 1764. i 1765. Porodica ponovo odlazi u Beč kasne 1767. i ostaje tamo do decembra 1768. Nakon godinu dana u Salzburgu Leopold i Wolfgang odlaze u Italiju ostavljajući Wolfgangovu majku i sestru kući. Ovo putovanje je trajalo od decembra 1769. do marta 1771, i poput ranijih putovanja imalo je za svrhu pokazivanje mladićevih sposobnosti kao izvođača i sve zrelijeg kompozitora.

U Bologni se susreće sa Giovannijem Battistom Martinijem i biva prihvaćen za člana čuvene Accademia Filarmonica. U Rimu je čuo izvođenje Miserere od Gregorija Allegrija u Sikstinskoj kapeli, koju je zatim napisao u cjelosti po sjećanju, popravljajući kasnije samo sitne greške, praveći prvi ilegalni primjerak ove brižno čuvane svojine Vatikana. U Milanu je napisao operu Mitridate Re Di Ponto 1770. koja je bila izvedena sa uspjehom. Ovo je vodilo do daljnjih ponuda za komponiranje opera. Malo kasnije Leopold i Wolfgang se dva puta vraćaju u Milan (august-decembar 1771. i oktobar 1772.- mart 1773.) na komponiranje i prvo izvođenje Ascanio in Alba 1771. pa potom Lucio Silla 1772. Leopold se nadao da će ove posjete pomoći njegovom sinu da dobije posao kompozitora u Italiji, ali ove se nade nisu nikad ispunile. Pri kraju svog završnog boravka u Italiji napisao je i danas često izvođenu kantatu Exsultate Lubilate, K.165. Također je primjetio djela poznatih ljudi van muzike, poput staklene harmonike Benjamina Franklina za koju je napisao nekoliko kompozicija.

Mozart na dvoru u Salzburgu (1773-77)[uredi - уреди]

Nakon što je se konačno vratio sa ocem iz Italije 13. marta 1773. Mozart se zapošljava kao dvorski muzičar kod vladara u Salzburgu princa-nadbiskupa Hyeronimusa Colloreda. Kompozitor je bio miljenik u Salzburgu gdje je imao veliki broj prijatelja i obožavalaca. Tu je imao priliku da radi u mnogim žanrovima uključujući simfonije, sonate, kvartete za žičane instrumente, serenade i nekoliko manjih opera. Neki od ovih ranih radova se izvode i danas. Od aprila do decembra 1775. Mozart je razvio entuzijazam za komponiranje violinskih končerta, proizvodeći niz od pet (jedini koji je ikada napisao), uz stalno poboljšanje muzičke istančanosti. Zadnja tri violinska končerta (K. 216, K. 218, K. 219) sada su osnova njegovog muzičkog repertoara.

U 1776. usmjerio je svoje napore na komponiranje klavirskih končerta, čiji vrhunac je bio Es-dur končerto K. 271 iz rane 1777. Kritika ga smatra prekretnicom u njegovom muzičkom radu. Unatoč ovim umjetničkim uspjesima, Mozart je bio sve nezadovoljniji boravkom u Salzburgu i udvostručio je svoje napore kako bi pronašao neko drugo mjesto. Jedan od razloga, kako se čini je njegova niska plata, 150 forinti godišnje, ali i to da je Mozart čeznuo za sastavljanjem opera, a u Salzburgu je imao samo rijetke prilike za to.Stanje se pogoršalo 1775. kada je dvorsko pozorište zatvoreno.

Dvije duge ekspedicije u potrazi za poslom (oba Leopold i Wolfgang su tražili) prekinuo je ovaj dugi boravak u Salzburgu: posjetili su Beč od 14. jula do 26 septembra 1773. i München od 6. decembra 1774. do marta 1775. Nijedna posjeta nije bila uspješna, iako je putovanje u München dovelo do uspješnog prvog izvođenja opere La finta giardiniera.

Boravak u Parizu (1777-1778)[uredi - уреди]

U avgustu 1777. Mozart daje ostavku u Salzburgu poziciju i 23. septembra kreće u još jednu potragu za zaposlenjem, s posjetama Augsburgu, Mannheimu, Parizu i Münchenu. Budući da nadbiskup Colloredo ne bi dopustio Leopoldu da putuje, Mozartova majka Anna Maria ga je pratila na putovanjima.

Mozart se upoznao sa članovima poznatog orkestra u Mannheimu, najboljim u Evropi u to vrijeme. Tu su bili neki izgledi za zapošljavanje u Mannheimu, ali bez uspjeha, i Mozart odlazi u Pariz 14. marta 1778. gdje nastavlja svoju potragu. Njegova sreća u Parizu jedva da je bila bolja. U jednom od njegovih pisama poslatih kući navodi mogućnost da dobije posao kao orguljaš u Versaillesu, ali Mozart nije bio zainteresovan za to. Zapao je u dug i morao je rasprodati svoje dragocjenosti. Ova posjeta se dogodila u vrijeme kad se Mozartova majka razbolijeva i umire 3. jula 1778.

Dok je Wolfgang bio u Parizu, Leopold je energično tražio mogućnosti za njegov povratak u Salzburg. Uz podršku lokalnog plemstva osigurao mu je bolji posao dvorskog orguljaša i koncert-maestra. Godišnja plata bila je 450 forinti, ali je Wolfgang nerado prihvatio. Nakon što je napustio Pariz 26. septembra 1778. boravio je u Mannheimu i Münchenu, još uvijek u nadi da će dobiti posao izvan Salzburga. U Münchenu je opet naišao na Aloysiju, tada vrlo uspješnu pjevačicu, a ona mu je jasno stavila do znanja da više nije zainteresovana za njega.

Mozart je napokon stigao kući 15. januara 1779. te započeo novi posao, ali njegovo nezadovoljstvo Salzburgom je bilo neumanjeno.

Mozart u Beču (1781-1791)[uredi - уреди]

U januaru 1781. Mozartova opera Idomeneo premijerno je izvedena s "velikim uspjehom" u Münchenu. Sljedećeg marta kompozitor je bio pozvan u Beč, gdje je njegov poslodavac, nadbiskup Colloredo, prisustvovao proslavi stupanja Josipa II na austrijsko prijestolje. Mozart, svjež nakon obožavanja koje je zaradio u Münchenu, bio je uvrijeđen kada ga je Colloredo tretirao kao pukog slugu, a posebno kada mu je nadbiskup zabranio da svira pred carem kod grofice Thun za novčanu naknadu koja je jednaka polovini godišnje plate u Salzburgu .Ovo je dovelo do svađe koja je kulminirala u maju, nakon čega je Mozart otpušten na veoma uvredljiv način. U Beču je, međutim, Mozart postao svjestan nekih bogatih mogućnosti, pa je zato odlučio da se tamo nastani kao slobodni izvođač i kompozitor.

Svađa s nadbiskupom bila je teža za Mozarta, jer je i njegov otac stao protiv njega. Nadajući se gorljivo da će se bespogovorno vratiti Colloredu nazad u Salzburg, Leopold je razmijenio intenzivna pisma sa svojim neposlušnim sinom, pozivajući ga da se pomiri sa svojim poslodavcem. Međutim, Wolfgang je strastveno branio svoju namjeru nastaviti samostalnu karijeru u Beču. Rasprava je završila tako što je Mozart smijenjen, oslobađajući se od zahtjeva okrutnog poslodavca i pretjerano zabrinutog oca. Salomon smatra Mozartovu ostavku kao "revolucionarni korak", koji će uveliko izmijeniti tok njegovog života.

1782. je bila uspješna godina za Mozartovu karijeru. Nastupao je često kao pijanist, a naročito važno je bilo njegovo takmičenje s Muzijem Clementijem pred carem 24. decembra 1781, a uskoro je bio priznat kao "najbolji klavijaturist u Beču". Njegova opera Otmica iz Saraja (Die Entführung aus dem Serail) je bila vrlo uspješna i održao je niz koncerata u kojima je izvodio svoja muzička djela kao kompozitor i solist.

4. augusta 1782. godine, oženio se s Constanze Weber protiv želja svoga oca. On i Constanze su imali šestero djece, ali samo dvoje nisu umrli u djetinstvu. Oboje, Karl Thomas (1784-1858.) i Franz Xaver Wolfgang, nisu se ženili niti imali djecu. Godine 1784. postaje slobodni zidar i nagovara svoga oca da se također pridruži tom tajnom društvu prije njegove smrti 1787. godine. Njegova posljednja opera, Čarobna frula (Die Zauberflöte), sadrži mnoge slobodno-zidarske teme i alegorije. Život mu je bio pun novčanih teškoća i raznih bolesti. Često nije bio plaćen za svoj rad, a i malo novaca koje je dobio brzo je potrošio na ekstravagantan način života. Mozart je proveo 1786. godinu u Beču, u jednom stanu koji se može i danas posjetiti u ulici Domgasse 5 iza katedrale Svetog Stjepana. Tu je komponirao Figarova ženidba (Le Nozze di Figaro).

Muzičko stvaralaštvo[uredi - уреди]

Kad je Leopold Mozart počeo da uvodi Mozartovu sestru Nannerl u tajanstveni svijet harpsikorda, ona je pokazivala veliku nadarenost za taj instrument. Njen trogodišnji brat se osjetio nadahnutim da sam pokuša naučiti svirati ovaj muzički instrument. Otac je napisao zbirku laganih pjesama za harpsikord koja bi pomogla njegovoj kćerki da ga brzo nauči svirati. Mali Mozart je uskoro sam napisao svoju muzičku zbirku koja će kasnije imati historijsku važnost kao izvor njegovog ranog muzičkog razvoja. Malo je petogodišnjaka ili šestododišnjaka u njegovo vrijeme moglo napraviti lijepe varijacije na muzičku temu ili izvući povezane melodije iz harpsikorda svirajući njegovu klavijaturu tako brzo da im ne vidiš prste. Za razliku od ostalih "wunderkinda" iz sredine 18. vijeka, Mozart je poboljšao svoja muzička otkrića i svoje nastupe u zadivljujuće lijepe, ne pokazujući ni najmanji znak blijeđenja u običnu prosječnost. Bio je muzički čudotvorac koji nikad nije trebao da ispravlja notne zapise tokom njegovih brzih nadahnuća.

"Wolfgangerl" kako je njegov otac precizno i sa zaprepašćenjem zapisao:

Wikicitati „naučio je ovaj menuet i trio za pola sata dan prije svog petog rođendana u pola deset uveče 26. januara 1761.“
()

Nije mu promaklo da je takva natprirodna vještina vrijedna ovjekovjećenja.

Tek što je napunio petu godinu života, Mozart je poduzeo (za njega) neizbježan prelaz od izvođača do kompozitora. Bio je potpuno obuzet muzikom tako da je imao malo vremena i strpljenja za druge stvari. Sam je naučio svirati violinu kad mu je bilo sedam godina. Uskoro je svirao dovoljno dobro kao solista za javne nastupe.

Prije svoje osme godine napisao je sonate za violinu, harpsikord i ostale instrumente, a tokom naredne 1765. godine napisao je prvu simfoniju. U ovim početničkim godinama proveo je brojne sate slušajući radove drugih kompozitora koji su bili tada u modi, a kao sve novajlije marljivo ih kopirajući. Njegova navika da obrazuje sam sebe bila je i navika skoro svakog velikog umjetnika: boreći se u stremljenju ka svojoj originalnosti proučavajući i oponašajući svoje prethodnike. Imao je sreče da još kao dječak putuje u velike evropske kulturne centre, gdje je imao priliku da čuje, a ponekad i susretne kompozitore koje je smatrao svojim učiteljima.

Mozartova publika smatrala je njegovu virtuoznost neodoljivom, naročito zbog toga što uopšte nije bio cirkuski zabavljač, nego što je u potpunosti prikazao sebe kao poznavaoca muzičkih osnova. Već u jedanaestoj godini komponira svoju prvu operu La Finta Semplice, koja će biti samo najava većih stvari koje dolaze. Do svoje šesnaeste godine on više nije trebao da prikazuje sebe kao malog čudotvorca. On je već sazrio u sonati i simfoniji, prvoj vrsti muzike koju je komponirao, a sad je pokazivao svoju nadarenost na područjima opere, oratorija i klavirskih končerta.

Kako je Mozart muzički sazrijevao, sve više je uključivao karakteristike preuzete iz baroka. Na primjer, Simfonija broj 29 u A-duru K. 201 ima kontrapunktalnu glavnu temu u svom prvom stavku, i eksperimentisanje s nepravilnim dužinama muzičkih fraza. Neki od njegovih kvarteta iz 1773. imaju finala koja zvuče poput fuga: vjerovatno pod utjecajem Haydna, koji je uključivao tri takva finala u svojoj nedavno objavljenoj Opus 20 zbirci. Utjecaj Sturm und Drang ("Oluja i stres") razdoblja u muzici, sa svojim kratkim nagovještajem romantičarskog doba koje će doći kasnije, a što je uočljivo u muzici oba kompozitora u tom trenutku. Mozartova Simfonija broj 25 u G-molu (Mozart) K. 183 je još jedan odličan primjer.

Mozart je ponekad preusmjeravao pažnju između opere i instrumentalne muzike. On je proizveo opere u svakoj od prevladavajućih stilova: Opera buffa, kao što su Figarov pir, Don Giovanni, a Cosi fan tutte, opera seria, kao što su Idomeneu, a Singspiel, od kojih je Čarobna frula najpoznatiji primjer ovog kompozitora. U svojim kasnijim operama uveo je suptilne promjene u instrumentaciji, orkestraciji i boji tona, u emocionalnoj dubini i označavanju dramatskih promjena. Ovdje je njegov napredak u operi i instrumentalnom komponiranju u prožimanju kroz njegovu sve istančaniju upotrebu orkestra u simfonijama i končertima. Ovo sve je utjecalo na njegove operne orkestracije razvijajući njegovu suptilnost u korištenju orkestra za dobijanje psihološkog učinka u operama, koja će biti uočljiva u njegovim kasnijim ne-operskim djelima.

U posljednjih pet ili šest godina svog života Mozart je unatoč novčanim nevoljama, nedostatku redovnog zaposlenja i pogoršanog zdravlja uspio da komponira bez prekida i to u najboljoj formi. Dao je mnogo u tim posljednjim godinama, više nego ikad: kvinteti za žičane instrumente, Jupiter simfonija, neke od kasnih klavirskih končerta, Don Giovanni koji najjasnije živi u cjelokupnom muzičkom sjećanju. Nikad prije u historiji zapadne muzike, a ni nakon toga, nije kompozitor napisao toliko mnogo remek djela za tako kratko vrijeme i u toliko raznih žanrova. Čak ni Beethoven i Schubert nisu dostigli Mozarta u njegovoj raznovrsnosti.

Muzički stil[uredi - уреди]

Mozartova muzika, kao i Haydnova, predstavljaju prototip primjere klasičnog stila. U to vrijeme kad je počeo komponirati, evropskom muzikom je dominirao stil galant: reakcija koja se razvila protiv velike zamršenosti baroka. Ali postepeno, zahvaljujući samom Mozartu, kontrapunktske složenosti iz kasnog baroka pojavljuju se još jednom, obuzdane i disciplinovane novim oblicima, i prilagođene novim estetskim zahtjevima društvene sredine.

Mozart je bio svestran kompozitor, a napisao je muziku u svakom važnijem žanru, uključujući simfonije, opere, solo končerta, kamernu muziku, uključujući gudačke kvartete i gudačke kvintete, i klavirske sonate. Ti oblici nisu bili novi, ali je Mozart unaprijedio njihove tehničke sofisticiranosti i njihove osjećajne dosege. On je gotovo vlastoručno razvio i popularisao klasični klavirski končerto. Napisao je mnogo duhovne muzike, uključujući i velike mise, ali i mnoge plesove, divertimenta, serenade, i druge oblike lake zabave.

Sve glavne osobine klasičnog stila su prisutne u Mozartovoj muzici. Jasnoća, ravnoteža, i transparentnost su obilježja njegovog rada, ali bilo kakvo pojednostavljivanje poimanja njene ljepote maskira izuzetnu moć njegovih najboljih remek-djela, poput Klavirskog koncerta broj 24 u c-molu, K. 491, simfonija broj 40 u g-molu, K. 550, i opere Don Giovanni. Pogotovo tokom posljednje decenije svog života, Mozart je koristio kromatsku harmoniju do stepena rijetko viđenog u to vrijeme, s izvanrednim samopouzdanjem i velikim umjetničkim učinkom.

Mozart je uvijek imao dar za prihvatanje i prilagođavanje vrijednih karakteristika tuđe muzike. Njegova putovanja svakako su pomogla u stvaranju jedinstvenog kompozicijskog jezika. U Londonu, kao dijete, on se sastao sa J.C. Bachom i čuo njegovu muziku. U Parizu, Mannheimu i Beču susreo se s mnogim drugim kompozicijskim utjecajima, kao i avangardnim sposobnostima Mannheimskog orkestra. U Italiji je naišao na italijansku uvertiru i operu buffa, koje su duboko utjecale na razvoj njegove vlastite muzičke prakse.

U Londonu i Italiji galantni stil bio je u usponu: jednostavna, lagana muzika uz obaveznu upotrebu kadence, stavljanje naglaska na tonik, dominant i subdominantne akorde do isključenja drugih harmonija, simetrične fraze, i jasno izraženim podjelama muzičkih stavaka. Neke od Mozartovih ranih simfonija su talijanske uvertire, s tri stavka koji se nastavljaju jedan na drugi, od kojih su mnogi u istom ključu, sa sporim srednjim stavkom u relativnom molu. Druga oponašaju djela J.C. Bacha, a druga pokazuju jednostavne zaobljene binarne oblike koji se pojavljuju i kod drugih Bečkih kompozitora.

Utjecaj na druge kompozitore[uredi - уреди]

Mozartov najpoznatiji učenik, koga je Mozart uzeo kao dijete da živi dvije godine u njegovoj Bečkoj kući, bio je vjerovatno Johann Nepomuk Hummel, prelazna figura između klasičnog i romantičnog razdoblja.

Važniji je utjecaj koji je Mozart imao na kompozitore kasnijih generacija. Nakon njegove smrti došlo je do porasta njegovog ugleda, a proučavanje njegove muzike je bio standardni dio obuke klasičnih muzičara.

Brojni kompozitori su odali počast Mozartu pišući zbirke varijacija na njegove teme. Beethoven je napisao četiri takve zbirke (op.66, op.28, op.40, op.46). Druge uključuju varijacije za klavir i orkestar Frederica Chopina na "La ci darem la mano" iz Don Giovannija (1827) i Max Regerove varijacije i fuga na temu od Mozarta iz 1914., na temelju varijacije teme iz klavirske sonate K. 331 . Petar Iljič Čajkovski je napisao svoju orkestralnu suitu broj 4 u G, "Mozartiana" 1887., u čast Mozarta.

Ludwig van Beethoven, koji je bio mlađi četrnaest godina od Mozarta, cijenjen i pod velikim utjecajem njegovog djela, s kojim je bio upoznat još kao tinejdžer. Za njega se smatra da je svirao u dvorskom orkestru u Bonnu, prilikom izvedbe Mozartove opere. Zbog toga je putovao u Beč 1787. nadajući se da će učiti kod starijeg kompozitora.

Mozartove simfonije, klavirski končerti, klavirske i violinske sonate, kamerna muzika, divertimenta, opere, koncertne arije i mise dostigli su takav nivo da je samo nekoliko kompozitora moglo se samo nadati da to dostignu.

Djela[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  • Peter Gay, Mozart, prvo izdanje 1999. od Viking Group, član Pinguin Putnam Inc. 375 Hudson Street, New York, New York 10014 USA
  • Maynard Solomon, Mozart a life, 1995. od Harper Collins publishers Inc. 10 East 53rd. Street, New York, NY 10022

Također pogledajte[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Solomon 1995, p. 44

Vanjske veze[uredi - уреди]