Pravda

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Statua Justicije, personifikacije pravde

Pravda predstavlja vrednosno načelo raspodele koje određuje koliko dobara i koliko tereta (odn. prava i obaveza) treba dati subjektima društvenih odnosa. Obzirom na to da raspodelu, preko zakona vrši država, evidentno je da između pravde i prava postoji neraskidiva veza.

Pravda je takođe i koncept pravičnog i moralnog postupanja prema svim osobama (vidi fizičko lice i pravno lice, posebno u zakonu. Na pravdu se često gleda kao na stalni napor da se čini ono što je "ispravno". U najvećem broju slučajeva ispravnim se smatra ono što misli i oseća rirodno, mistično.

Međutim neki pisci (npr. Kelzen) pravdi ne pridaje neki veći značaj (iako priznaje da je ona neophodni pokretač ljudskog delovanja), zato što u modernom društvu postoje samo interesi različitih društvenih grupa i njihov sukob. Taj se sukob može, od strane poretka, rešiti na dva načina - ili će se zadovoljiti interesi jedne grupe, nauštrb druge; ili će se naći kompromis gde nijedna od strana neće dobiti, ali ni mnogo izgubiti. Koje je od ova dva rešenja "pravedno" u datom trenutku, nemoguće je oderditi, jer pravda nije racionalna kategorija, odn. ne postoji način da se ona precizno utvrdi ili izmeri.

Vrste pravde[uredi | uredi kod]

Još je Aristotel dao podelu pravde. Po njemu, postoje dve vrste pravde - komutativna (ili korektivna) i distributivna.

Korektivna počiva na principu aritmetičke jednakosti - za izvršenu radnju, sledi odgovarajuće protivčinjenje; dok se distributivna oslanja na geometrijsku jednakost - postoji jedan viši subjekt (npr. država) koji potčinjenim subjektima, prema unapred utvrđenim kriterijumima, raspodeljuje prava i obaveze.

Pravednost[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Pravednost

Pravednost je idealno, moralno ispravno stanje stvari ili ličnosti.

Platonovo određenje pravednosti[uredi | uredi kod]

Platon daje sledeću definiciju za »pravednost«. On veli: »Pravednost je posedovanje i delanje onoga što kome pripada« (433).

To znači da svaki za svoj rad ima dobivati onoliko koliko taj rad vredi, i da ima raditi ono za što je najsposobniji. Prema tome, pravedan je onaj čovek koji stoji baš na pravom mestu, i vrši ono što najbolje može da vrši, i punom i jednakom merom vraća za ono što dobiva. I zato bi društvo pravednih ljudi bilo najharmoničnija i za rad najsposobnija grupa, jer bi svaki član stojao na svome mestu i vršio funkciju za koju ga je priroda odredila, slično instrumentima y savršenom orkestru. Pravednost y jednom društvu ličila bi na onu harmoniju odnosa kojom ce planete održavaju y svom pravilnom (ili, kako bi Pitagora kazao, muzikalnom) hodu. Tako organizovano, društvo bi bilo sposobno za dalji život; i pravednost bi dobila neku vrstu darvinske potvrde. Gde ljudi ne stoje na svom prirodnom mestu, gde trgovac pritiskuje državnika, ili gde ratnik otima položaj vladara — tu je koordinacija delova razorena, veze pucaju, i društvo ce rastvara i rasturuje. Pravednost je stvaralačka koordinacija.

Pravednost je taxis kai kosmosporedak i lepota — duševnih delova; to je duši ono isto što i zdravlje telu. Svako zlo je disharmonija; i to između čoveka i prirode, ili između čoveka i drugih ljudi, ili između čoveka i njegove vlastite prirode.

Tako Platon odgovara Trasimahu, Kaliklu i svima ničeovcima koji ce još mogu naći: pravednost nije gola snaga, nego harmonična snaga — požuda i ljudi y poretku što ga udešavaju um i organizacija ; pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka i jaka harmonija celine.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]