Politika (Aristotel)

Izvor: Wikipedia
Aristotel, Politika, prva stranica izdanja iz 1873.

Politika (gr. Πολιτικά) je jedno od značajnijih djela antičkog grčkog filozofa Aristotela, u kojem je on iznio jednu od prvih teorija političke filozofije o nastanku države.

Naslovna reč politika doslovno znači "stvari vezane za polis". Na kraju druge Aristotelove knjige, Nikomahove etike, stoji da istraživanje o etici nužno prelazi u politiku, pa se ova dva dela često smatraju delovima veće rasprave, ili možda serije predavanja koja se bave "filozofijom ljudskih stvari".

Sadržaj[uredi - уреди]

O državi[uredi - уреди]

Potpuna zajednica od više naselja koja je, da tako kažemo, postigla najviši stepen samodovoljnosti jeste država; ona nastaje radi održavanja života, a postoji radi sretnog života... Iz ovoga je, dakle, jasno da država nastaje po prirodi i da je čovjek po prirodi državotvorno biće (gr. zoon politikon).

Aristotel na početku govori kako svaki grad, odnosno, država predstavlja neko zajedništvo i da ta zajedništva teže nekom dobru.

Najmanja zajednica je porodica, nekoliko porodica formira selo (naselje), a veći broj takvih sela predstavlja grad, odnosno, državu. Po Aristotelu država nastaje po prirodi i da je ona važnija od pojedinca. Pojedinac koji ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno (koji je sam sebi dovoljan), nije dio države, te je zvijer ili bog.

Aristotel tvrdi da je umno biće vladajuće i ono je po svojoj naravi gospodar i vladar, a bića koja su predviđena fizičkim radovima su robovi. On smatra barbare robovima i da oni po svojoj naravi nisu bića koja treba da vladaju i da Heleni imaju pravo vladati njima, te po njima barbar i rob su jedno te isto. Priroda je stvorila sve radi ljudi: biljke radi životinja, životinje radi ljudi, a čovjek ima pravo da ih lovi. On ima pravo da lovi one ljude koji su od prirode stvoreni da mu se pokoravaju (barbari). Takav rat je opravdan.

Aristotel pod gospodarskom vlašću podrazumjeva onu vast koja se odnosi na stvari neophodne za život i onaj ko njima upravlja ne mora da zna da ih pravi, već da se njima služi jer to je posao roba. Svaki grad je sastavljen od domaćinstava a da svako savršeno domaćinstvo treba da se sastoji od robova i slobodnih ljudi. Dijelovi savršenog domačinstva su:

  • Gospodar i rob
  • Suprug i supruga
  • Roditelji i djeca

Gospodar je vlasnik imovine a rob je njegovo živo oruđe za rad. Imovina je dio privrede bez koje se ne može preživjeti niti dobro živiti. Vlast nad domačinstvom je jednovladno jer svakim domom vlada jedan čovjek dok je vlast nad slobodnima i jednakima državnička vlast.

Najbitnije što Aristotel razmatra jeste koga treba nazivati građaninom i ko je građanin. Onaj ko je građanin u vladavini naroda (demokratija), često nije građanin u vladavini malobrojnih (oligarhija). Građanin se određuje sudioništvom u sudstvu i vlasti. Građanin je onaj koji ima moć sudjelovati u savjetodavnoj i sudbenoj vlasti. Građanin je, također, osoba koja je s obje strane potječe od građana, a ne samo s jedne strane, kao po ocu i majci. Dobro zajednice je posao i dužnost svih građana. Vrlina građanina se sastoji u tome da može da vlada i da se pokorava. Međutim, onaj koji vlada mora da zna još više, ali i on mora da prođe pokornost, dok niko od slobodnih ljudi ne treba da stiče vrline robova. Državno uređenje treba da bude tako da od njega imaju koristi svi,a ne samo vladari.

Po Aristotelu basileja je kraljevstvo i aristokratija jer vlada manji broj ljudi, ali ili zato što je najbolji, ili zato što je u interesu svih, kada većina upravlja državom u općem interesu, onda je to politeja. U politeji najveću vlast imaju ratnici, jer je to vrlina koja se najlakše stekne i koja se upravo stiće u masi.

Državu ne čini jedinstvena teritorija i država nije nastala radi toga da se sprijeće međusobne nepravde ili trgovački odnosi. Država je zajednica koja ima za cilj sretan život, život potpun i ekonomski nezavisan. Država postoji radi dijeljenja po moralnim zakonima, ali ne samo zajedničkog života. Ako masa upravlja ona može činiti mnoge greške i nepravde, ali ako mase ne učestvuju u odlučivanju onda postaju neprijateljski raspoložene i ruše državni poredak. Prava vrhovna vlast treba da pripada dobrim zakonima. Na vlasti treba da bude osoba sposobna za taj posao, dok državom nebi trebalo da vlada masa. Dobro za kojim država teži jeste pravda i to je opća korist.

Demokratija i oligarhija su dva oblika koji su postepeno značajni Aristotelu u objašnjavanju. Za razliku od Platona, on ne smatra demokratiju najlošijom, već umjereno lošom. Aristokratija je vladavina vrlih ljudi, koji uz to mogu biti bogati, ali uživaju poštovanje naroda. Priroda države zahtjeva da država bude sastavljena od jednakih i što je moguće sličnijih ljudi, a takvi su najčešće ljudi srednjeg sloja. Srednja klasa mora da bude mnogobrojna da bi država bila dobra. Država je dobra kada su građani koji učestvuju u vlasti dobri i puni vrlina. Za vrlinu ljudi potrebne su tri stvari – priroda, navika i razum.

O pobunama[uredi - уреди]

Aristotel u jednom dijelu govori o pobunama i da se one pojavljuju zbog nejednakosti u vlasti i pobunama se postiže promjena državnog poretka. Ipak, vladavina naroda je postojanija i ima manje buna nego vladavina manjine. Manjinskim vladavinama nastaju dvije vrste buna: što ona jednih protiv drugih, što pak buna protiv naroda, dok u narodnim vladavinama nastaje samo buna protiv vladavine nekolicine. Uz to državni poredak sastavljen od srednjeg staleža bliži je narodu nego manjinskoj vladavini.

Postoje tri vrste uzroka izbijanja buna a to su: u kakvom se raspoloženju ljudi bune i zbog kojih stvari, te koji su povodi nemirima u državi, te bunama jednih protiv drugih. U prvom uzroku se jedni bune poneseni jednakošću, drugi su opet gonjeni nejednakošću i nadmoćnošću. Naime, oni koji su podčinjeni bune se kako bi bili jednaki, dok oni koji su jednaki bune se kako bi bili viši.

Uzrok bunama može biti i zbog sitnica. One države koje primaju doseljenike i strance najčešće imaju bune, jer kasnije doseljenici mogu prerasti u većinu i protjerati stanovništvo koje je tu ranije živjelo. U manjinskim vladavinama se buni većina kojima se nanosi nepravda jer ne učestvuju u jednakim stvarima. Sukobi nastaju između ljudi na vlasti i zbog žena, i tu Aristotel naglašava da se treba čuvati takvih sukoba i odmah prekinuti svađe među vođama i moćnicima. Sukobi ovakve naravi među značajnim ljudima uvlaće u sukob i cijelu državu. Ovim pobunama se mijenja i državni poredak, a on se mjenja pomoću nasilja i obmane. Vladavine naroda se pretežno mijenjaju zbog drskosti pukovođa, dok se vladavine manjine pretežno mjenjaju kada ta vladavina nanese nepravdu mnoštvu.

Početak bune može doći i od samih imućnika, ali ne onih koji su na vlasti, već od onih koji nisu na vlasti. Da bi se državni poredak održao država mora paziti da se ne čini ništa protuzakonito, jer ostaje samo ona vlast koja dobro postupa s onima koji su izvan državne uprave i s onima koji su na državnim položajima. Aristotel kaže, :"Osobe koje će obavljati državne poslove moraju da posjeduju tri stvari":

  • ljubav prema postojećem državnom poretku
  • sposobnost za poslove postojećeg državnog poretka
  • pravednost primjerenu državnom poretku.

Po njemu, postoje četiri vrste korisne za rat:

  • konjanici – gdje je zemljište prikladno za konjarstvo, tu se po naravi može osnovati snažna manjinska vladavina
  • teška pješadija – tamo gdje je zemljište prikladno za tešku pješadiju, osniva se druga vrsta manjinske vladavine, jer ova pješadija priklonija je za imućnike
  • laka pješadija i ratna mornarica potpuno su narodne

Kada izbije pobuna manjinska vladavina često loše prolazi. Stoga u pobunama narod savladava imućnike, budući da su lko oružani, uspješno se bore protiv konjanika i teške pješadije. Dakle, podizati između naroda takvu oružanu moć, znači podizati je protiv sebe. Imućni ljudi trebaju svoje sinove dok su mladi podučavaju pokretima i umjećima lake pješadije.

Zakonodavac treba pokloniti najveću pažnju odgoju mladeži, jer u državama gdje to izostane škodi državnom poretku. Ne smije se smatrati kako ijedan od građana pripada sebi samom, nego svi pripadaju državi, jer je svaki građanin dio države. Prema tome svi moraju voditi brigu, pored svog pojedinog dijela, brigu i o cjelini. Ovdje Aristotel hvali Spartance koji posvećuju veliku brigu o djeci.

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]