Kina

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Kina (razvrstavanje).
Narodna Republika Kina
中华人民共和国
Zastava Grb
Geslonema
Državna himna: "Marš dobrovoljaca"
Glavni grad Peking
Najveći grad Šangaj
Službeni jezici kineski
Uspostava 1. oktobar 1949.
Površina
 -  Ukupno 9.596.960 km2 (4.)
 -  Voda (%) 2,80
Stanovništvo
 -  Popis iz 2002  1.298.847.624 (1.)
 -  Gustoća 135/km2
Valuta Juan (RMB)
Vremenska zona +8
Pozivni broj 86
Web domena .cn

Narodna Republika Kina, često zvana samo Kina je država u istočnoj Aziji. Poznata kao najmnogoljudnija zemlja svijeta, po veličini površine je treća na svijetu (iza Rusije i Kanade) i obuhvaća 9.596.960 km². Pruža se od Tihog oceana na istoku do planinskog lanca Pamira na zapadu (oko 5000 km) i od rijeke Amura (kineski Heilong Jiang) na sjeveru do otoka Hainana na jugu (oko 4000 km).

Granice[uredi - уреди]

Na severu se graniči sa Rusijom (dužina granice 3645 km) i Mongolijom (4677 km), na severoistoku sa DNR Korejom (1416 km), na jugu s Vijetnamom (1281 km), Laosom (423 km), Nepalom (1236 km) i Indijom (3380 km), a na zapadu s Pakistanom (523 km), Afganistanom (76 km), Tadžikistanom (414 km), Kirgistanom (858 km) i Kazahstanom (1533 km). Na istoku Kina izlazi na rubna mora Tihog okeana: Žuto more sa zalivom Bo Hai, Istočnokinesko i Južnokinesko more. Ukupna dužina obale kopnene Kine je 18.000 km.

Prirodna obeležja[uredi - уреди]

Reljef[uredi - уреди]

Kina se po građi i postanku sastoji od tri velika područja: stare sinijske mase na istoku, paleozoičnih planina na severozapadu i mlađih nabranih planina na jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26 % površine je više od 3000 m), na visoke zaravni 26%, uvale i basene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine.

Sinijska masa sagrađena je od starih stena, koje su se nabrale već u arhaiku, a paleozoične naslage koje leže na arhajskim nisu nabrane. Severni deo sinijske mase razlomljen je rasedima pa su neki delovi spušteni i pokriveni mladim plavnim nanosima.

Na reljef Kine veliki uticaj imalo je poniranje indijske litosferne ploče pod evroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađeg nabranog gorja Himalaji. S prosečnom visinom od 4000 km Tibet je najviša visoravan na Zemlji. Njegovim izdizanjem nastao je niz golemih stepenica kojima se teren spušta s jugozapada prema severu i istoku. Između sinijske mase i sibirskog prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni deo Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski masiv, tj. Altaj. Ta gorja, građena od kristalnih i metamorfnih škriljaca, bila su u toku duge geološke prošlosti poravnata i u tercijaru, odnosno na početku kvarara izdignuta. Tien Šan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasedima izlomljen u više planinskih lanaca.

Satelitska slika Kine

Tibet okružuju s juga Himalaji (Mt. Everest, 8850 m, najviši vrh na Zemlji), a sa severa Kunlun (7723 m). Na istoku je ograđen strmim gorjem Anyemaqen, Gongga, Hengduan i drugima, koja se pružaju meridionalno. Između gorja Tien Shana na severu i Kunluna na jugu nalazi se izolovana Tarimska zavala koja je nastala duž raseda u mlađem tercijaru i kvartaru. Pretežno je ispunjena naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći deo Tarimske zavale je peščana pustinja. Kroz severni dio zavale protiče reka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpam (–154 m), a severno od Tien Shana Džungarska zavala. Najrasprostranenija zavala je Gobi, koja se prema istoku pruža do Velikog Hingana (2034 m). To je pretežno valovit kraj s malim isponima, a južni deo je prava pustinja. Područje između gorja Ćilijana (Qilian) na zapadu i Taihanga na istoku pokriveno je debelim naslagama prapora.

Tibetska visoravan se prema jugoistoku stepenasto spušta preko zaravni Yunnan-Guizhou i Sichuanskoga basena. U nizinskom području najveće su Istočnokineska nizija u Mandžuriji, Velika nizija u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Jangcea, koje su međusobno odvojene niskim gorjem. S najvećih planinskih delova pod večnim snijegom spuštaju se ogromni lednici.

Obala je uglavnom niska, a more uz obalu je plitko (200 m). Kini pripada 5400 ostrva.

Klima[uredi - уреди]

Osim geografskog položaja i reljefa na klimu Kine veliki utjecaj imaju i monsuni. Od rujna do ožujka pušu hladni i suhi sjeverozapadni vjetrovi iz sjeverne i srednje Azije, a od ožujka do rujna vlažni jugoistočni vjetrovi s oceana koji donose kišu. Dolinama velikih rijeka prodire utjecaj oceana duboko u unutrašnjost kopna, sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm. Suša je u sjevernom dijelu Kine vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobiva ciklonalnim kišama istočni dio Kine. Najmanje oborina dobivaju zatvorena područja Tarimske zavale i Gobi, a najviše južni krajevi Tibeta, zbog ljetnog monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na viskoim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.

Vode[uredi - уреди]

Rijeka Jangce

Golema riječna mreža Kine pripada porječju Jangcea (18,9%, treća rijeka po duljini na svijetu, 6300 km), Huang Hea – Žute rijeke (7,9%), Xi Jianga, Sungarija, Jianga, Liaoa i Amura. Čak 35,7% površine Kine otpada na endoreična područja: u suhim, izoliranim zavalama kontinentalne Kine rijeke se ulijevaju u jezera, koja su bez otjecanja ili se gube u pijesku. U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik pad, u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, koji se jedan dio taloži i u koritu rijeke, riječna korita se povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako nastaju velike poplave. Rijeka Huang He više je puta promijenila smjer donjeg toka i ušće.

U sjevernom dijelu Kine riječna je mreža dobro razvedena, ali se rijeke zimi zaleđuju. Glavna je rijeka južne Kine Xi Jiang, koja se razgranatom deltom ulijeva u Južnokinesko more. Južni se dio Tibeta preko Inda, Brahmaputre, Irrawaddyja i drugih rijeka odvodnjava u Indijski ocean. Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i srednjem dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang He. Plovni kanali, od kojih je najpznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km, služe i za natapanje. Mreža kanala za natapanje omogućuje natapanje od 49,8 milijuna ha poljoprivrednog područja. Kanali često nadomještaju ceste. Najviše jezera ima oko donjeg toka Yangtzea i po suhim zavalama u unutrašnosti Kine.

Biljni pokrov[uredi - уреди]

Južna Kina pretežno je prekrivena vlažnim suptropskim večno zelenim šumama, srednja belogoričnim, a severna crnogoričnim šumama. Sečuanski kraj odlikuje se velikim brojem endemičnih vrsta sveg drveća, a Mandžurija endemičnim vrstama četinara. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokog planinskog pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svetu. Šuma je jače razvijena na stranama izloženim vlažnim vetrovima. Na šumsko područje otpada oko 13,9% površine Kine. Najveći šumski kompleksi su u Mandžuriji i na planinama Sečuana. U Kini raste oko 3000 vrsta biljaka koje se koriste u medicinske svrhe. Suve zavale u unutrašnjosti Kine i na severu obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, posebno za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapora oko srednjeg toka reke Huang He, koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva srednje Azije.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Prema popisu stanovništva Kina je 1953. imala 590.194.715 stanovnika, a 2000. godine 1.265.830.000 stanovnika (bez Hong Konga i Makaa). Po broju stanovnika Kina je prva zemlja u svijetu. Prosječni godišnji porast broja stanovnika iznosi 1,07%. Po mjerenjima iz 2001. natalitet je 13,4‰, mortalitet 6,4‰, a smrtnost dojenčadi 39‰. Stanovništva u dobi do 14 g. ima 22,9%, od 15 do 64 g. 70,1%, a starijih od 64 g. 7%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 45,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 37,5% st. Nepismeno je 6,7% stanovništva. Kina ima 204 sveučilišta i 1225 visokih škola. Čak 40 gradova ima više od 1 mil. st. Uz Peking (Beijing) najveći su gradovi: Šangaj, Shenzhen, Tianjin, Wuhan, Harbin, Šenjang (Shenyang), Dalian. U gradovima živi 36,1% stanovništva.

Gustoća prosječno iznosi 132,2 st/km². Najrjeđe naseljen prostori su zapadni dio Tibeta s 1 st/km², Unutrašnja Mongolija s 20 st/km², i Xinjiang-Uygur s 11 st/km². U području srednjeg i donjeg toka rijeka Jangce i Huang He gustoća je 200 do 600 st/km². Delta Jangcea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuana imaju više od 1000 st/km². Neravnomjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom 20. st., kada je 1910. oko 10.000.000 osoba preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponavljale 1960.-ih i 1970.-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio u velegradove jugoistočne Azije, kao i u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se, da izvan Kine živi oko 50 milijuna Kineza, kojih je osim u Hong Kongu i na Tajvanu najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi.

Istorija[uredi - уреди]

Glavni članak: Historija Kine

Drevna Kina je jedna od najstarijih civilizacija čovečanstva i prema tradicionalnim kineskim zapisima se proteže do vremena Tri suverena i pet imperatora pre oko 5000 godina. Zapisana istorija podržana arheološkim dokazima potiče iz 16. veka pne.[1] Kina je jedna od najstarijih kontinualnih civilizacija na svetu. Za kornjačin oklop koji se koristio za proricanje sa oznakama koje podsećaju na drevno kinesko pismo iz dinastije Šeng je ustanovljeno da potiču iz vremena oko 1500. godine pne. Kineska država potiče od gradova-država u dolini Hoanghoa. Godina 221. pne. se često uzima za godinu u kojoj je Kina ujedinjena u veliko kraljevstvo ili carstvo. Te godine Ćin Š’ huang je prvi ujedinio Kinu. Sukcesivne kineske dinastije su razvile birokratski sistem koji je omogućio kineskom caru da kontroliše ogromnu teritoriju.

Konvencionalno gledište na istoriju Kine je da je država prolazile kroz periode političkog jedinstva i nejedisnta, a povremeno su njom dominirali tuđinski narodi, od kojih se većina stopila sa Kinezima. Kulturni i politički uticaji iz mnogih delova Azije, prenošeni sukcesivnim imigracijama, širenjima i kulturnim asimilacija su se spojili u kinesku kulturu.

Istorija Narodne Republike Kine[uredi - уреди]

Veliki kineski zid

Kineski građanski rat završio je 1949. KP Kine je preuzela vlast nad glavninom Kine, sem Tajvana. Kuomintang se povukao na Tajvan i neka mala ostrva Fudžijana. Mao Cedung je 1. oktobra 1949. proglasio Narodnu Republiku Kinu. Mao Cedung se povukao sa pozicije predsednika Kine 1959. posle nekoliko velikih ekonomskih neuspeha, kao što je bio Veliki skok napred. Li Šaoči ga je zamenio, ali Mao je i dalje imao ogroman uticaj na partiju i ostao je generalni sekretar KP Kine. Jedno vreme Kinom je upravljalo umereno vođstvo : Li Šaoči, Deng Sjaoping i drugi, koji su započeli ekonomske reforme. Mao Cedung i njegovi saveznici su 1966. lansirali Kulturnu revoluciju. Prema mišljenju mnogih istoričara to je bio pokušaj da se očisti vodstvo od umerenih elemenata. Maovi sledbenici su to smatrali eksperimentom direktne demokratije i prvi pokušaj borbe protiv korupcije i drugih negativnih uticaja na kinesko društvo. Razvio se Maov kult, a ekonomija zemlje je tokom toga perioda nazadovala. Došlo je do velikog nereda tokom kulturne revolucije, pa je predsednik vlade Ču Enlaj posredovao u smanjivanju destruktivnosti i pomagao je umerene elemente. Ču Enlaj je inicirao normalizaciju odnosa sa SAD, pa je Kina 1971. postala član saveta bezbednosti UN umesto Tajvana, koji je dotad predstavljao Kinu. Poslednjih godina života otvoreno je kritikovao ženu Mao Cedunga i preostale pripadnike bande četvoro. Bio je najbliži saradnik Deng Sjaopinga i pomogao je da se Kina nakon kulturne revolucije oslobodi radikalnih elemenata.

Posle Maove smrti 1976. uhapšena je Četvoročlana banda, a Deng Sjaoping je uspeo da preuzme vlast od Maovog naslednika Hua Kuafenga. Deng nije nikad postao šef partije ili države, ali je svojim uticajem na partiju vodio zemlju putem ekonomskih reformi. Pragmatizam kojim je vodio Kinu ocrtan je njegovim rečima: "Nije bitno da li je mačka crna ili bela, bitno je da lovi miševe". Komunistička partija je smanjila svoju sveobuhvatnu kontrolu. Raspuštene su i zadruge, a seljaci su počeli dobijati zemlju u zakup. Zbog toga je došlo do povećanja poljoprivredne proizvodnje.

Jezik i religija[uredi - уреди]

Službeni je jezik kineski. Tradicionalna su kineska vjerovanja, koja su okupljala i najveći broj stanovnika: daoizam (taoizam), konfucijanizam i budizam. Ta su se tri filozofsko-religijska sustava kroz povijest međusobno prožimala. U Tibetu je raširen poseban oblik budizma, tibetski budizam. Prema procjeni iz 1997. oko 63,1% stanovnika jesu nereligiozni i ateisti, 20% taoisti i pripadnici kineskih tradicionalnih vjerovanja, 8,4% budisti, 5,6% kršćani, 1,5% muslimani i 1,1% ostali.

Manjinski narodi[uredi - уреди]

Osim Kineza, koji čine oko 91,9% stanovništva, u Kini živi 55 naroda na koje otpada 8,1% stanovnika. Najbrojniji su narodi:

  • iz tibetsko-burmanske skupine: Yi (7.310.000), Tibetanci (5.110.000), Bai (1.770.000), Tujia (6.350.000), Hani (1.400.000) i Lisu (640.000)
  • iz tajske skupine Zhuang (17.230.000), Bouyeji (2.830.000), Dong (2.800.000), Li (1.240.000) i Dai (1.140.000)
  • iz skupine Miao-Yao: Miao (8.230.000), Yao (2.370.000) i She (700.000)
  • iz turkijske skupine: Ujguri (8.030.000) i Kazasi (1.240.000)
  • iz mongolske skupine: Mongoli (5.350.000)
  • iz mandžursko-tunguske skupine: Mandžurci (10.930.000)
  • iz mon-kmerske skupine: Va (390.000).

Posebne skupine čine kineski muslimani Hui (9.570.000) i Korejci (2.140.000).

Gospodarstvo[uredi - уреди]

Od 1978. Kina provodi reforme radi preorijentacije na tržišno gospodarstvo. Tijekom 1978–2002. godišnje je uvećavala BDP po prosječnoj stopi od 8,5%. Godine 2001. imala je BDP od 5500 milijardi USD, tj. BDP po stanovniku je iznosio 4330 USD. Unatoč snažnoj industrijskoj preobrazbi Kina je ostala pretežito siromašna zemlja s velikim regionalnim razlikama. Najrazvijenije područje je u priobalnom pojasu koji privlači gotovo sva strana ulaganja. Kineske pokrajine znatno se razlikuju po vrijednosti ostvarenog BDP-a po stanovniku (500 USD po stanovniku u Gansuu i Guizhouu, 24.000 USD u Hong Kongu).

U gospodarskoj tranziciji znatno je promijenjena struktura BDP-a i zaposlenih. Potkraj 2002. prema udjelu BDP-u vodeća je industrija (48%), zatim usluge (32%) i poljoprivreda (20%). U gradovima je nezaposlenost 10%. Procjenjuje se da je u seoskom područiju nezaposlenost puno veća. Strana ulaganja u Kinu tijekom 1978-2002 iznosila su oko 400 milijardi USD (treća u svijetu po veličini stranih investicija). Prema prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, aluminija, cinka, uz najveći hidropotencijal u svijetu.

Glavni poljodjelski proizvodi su: riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krumpir, sezam, uljana repica, lan, konoplja, šećerna trska, duhan. Uzgajaju se goveda, svinje, ovce, bivoli, jakovi i perad, a značajnu ulogu ima i ribolov. Glavni industrijski proizvodi su: željezo, čelik, cement, brodovi, građevinski materijal, kemikalije, obuća, porculan, hrana, igračke, namještaj, papir.

Uglavnom se izvoze strojevi, elektrooprema, tekstil i konfekcija, oružje, obuća, igračke, računala, ugljen. Glavninu uvoza čine industrijski strojevi, vozila, nafta i derivati, plastika i roba široke potrošnje. Kina najviše trguje sa SAD-om, Japanom, Europskom unijom, Tajvanom, Rusijom, Singapurom, Malezijom i Republikom Korejom.

Novčana je jedinica juan (yuan renminbi, oznake Y i CNY; 1 juan = 10 jiaoa = 100 fena)

Vojska[uredi - уреди]

Tijekom posljednjih desetljeća s porastom kineske ekonomske moći koji je od nje učinio drugu najveću svetsku ekonomsku silu [2] došto je i do drastičnog porasta vojne moći koji ju je također postavio na drugo mesto u svetu. Trenutačni podaci o kineskoj vojnoj moći usporedivi s onima od SADa kao najvećom svetskom vojnom velesilom izgledaju ovako [3]:

Vrsta oružja Kina SAD
vojni budžet 78 milijardi 729 milijardi
postotak BDPa 2 posto 4.3 posto
broj vojnika 2.26 miliona 1.58 miliona
vojni avioni 1,320 2,379
nevidljivi avioni 0 139
nosači aviona 0 11
podmornice 65 71
razarači 27 57
Nuklearni projektili 240 9,400

Geografija[uredi - уреди]

Teritorijalne vode i otoci[uredi - уреди]

Istočnokinesko more

Dužina kineske morske obale, od ušća rijeka Jaluđianga u provinciji Liaoningu na sjeveru do ušća rijeke Bejlunga u Guansi-džuanskoj autonomnoj pokrajini na jugu zemlje iznose oko 18.000 kilometara. Obale se nalaze na ravnom kopnu. Većina se zaljeva na njima ne zamrzavaju. Obale Kine zapljuskuje Bohajsko, Žuto, Istočnokinesko, Južnokinesko more i zona na Pacifiku istočno od Tajvana. Među njima Bohajsko more je unutrašnje more Kine.

Zona na Pacifiku istočno od Tajvana obuhvaća arhipelag Sjandao jugozapadno od japanskog otočja Pjukju na sjeveru, do moreuza Baši na jugu ove morske zone. Kineske teritorijalne vode imaju ukupnu površinu od preko 380 000 kvadratnih kilometara.

U kineskim teritorijalnim vodama se nalaze više od 5 000 otoka u ukupnoj površini oko 80 tisuća kvadtranih kilometara čija primorska obala iznosi oko 140 000 kilometara. Najveći otok je Tajvan čija površina iznosi 360 tisuća kvadratnih kilometara. Iza njega je otok Hajnan sa površinom od 340 tisuća kvadratnih kilometara.

Na istočnom obodu Kine, odnosno na moru sjeveroistočno od otoka Tajvana nalaze se otoci Diaojuj i Čivej. A na južnokineskom moru razbačeni su i arhipelazi Dongša, Siša, Džongša i Nanša.

Politička podjela[uredi - уреди]

Narodna Republika Kina je podijeljena na 22 pokrajine (省), vlada NR Kine smatra Tajvan (台湾) svojom 23 pokrajinom nad kojom nema kontrolu. Osim pokrajina Kina se dijeli i na 5 autonomnih regija (自治区) u kojima se nalaze manjine, te na 4 općine pod izravnom upravom vlade i na dvije posebne administrativne regije (特别行政区) koje uživaju poveću autonomiju.

22 provincije, autonomne regije i općine se obično nazivaju kontinentalnom Kinom, taj izraz isključuje Makao, Hong Kong i Tajvan.

Popis administrativnih tijela pod upravom NR Kine:

Politička podjela NR Kine

(pinyin, sh. transkripcija /ranije uobičajen naziv/ (pinjin s tonovima, kineska pismena)

Pokrajine

  • Anhui Anhuej (Ānhuī, 安徽)
  • Fujian Fuđjen (Fújiàn, 福建)
  • Gansu Gansu (Gānsù, 甘肃)
  • Guangdong Guangdung (Guǎngdōng, 广东)
  • Guizhou Guejdžou (Guìzhōu, 贵州)
  • Hainan Hajnan (Hǎinán, 海南), otok, “S južne strane mora”
  • Hebei Hebej (Héběi, 河北), “Sjeverno od rijeke”
  • Heilongjiang Hejlungđjang (Hēilóngjiāng, 黑龙江), “Rijeka crnog zmaja”
  • Henan Henan (Hénán, 河南), “Južno od rijeke”
  • Hubei Hubej (Húběi, 湖北), “Sjeverno od jezera”
  • Hunan Hunan (Húnán, 湖南), “Južno od jezera”
  • Jiangsu Đjangsu (Jiāngsū, 江苏)
  • Jiangxi Đjansji (Jiāngxī, 江西), “Zapadno od rijeke”
  • Jilin Jilin /Kirin/ (Jílín, 吉林)
  • Liaoning Ljaoning (Liáoníng, 辽宁)
  • Qinghai Ćinghaj (Qīnghǎi, 青海), “Modro/Tamnozeleno more (jezero)”, Kokonur
  • Shaanxi Šaansji (Shǎnxī, 陕西) > dva “a” radi razlikovanja od Shanxi
  • Shandong Šandung (Shāndōng, 山东), “Istočno od planine”
  • Shanxi Šansji (Shānxī, 山西), “Zapadno od planine”
  • Sichuan Sičuan /Sečuan/ (Sìchuān, 四川), “Četiri rijeke”
  • Yunnan Junnan (Yúnnán, 云南), ili “Južno od oblaka”
  • Zhejiang Džeđjang (Zhèjiāng, 浙江)

Autonomna područja

  • Guangxi-Zhuang Guangsji-Džuang (Guǎngxī Zhuàng Zìzhìqū, 广西壮族自治区), za manjinu Džuang
  • Nei Menggu Unutarnja Mongolija (Nèi Měnggǔ Zìzhìqū, 内蒙古自治区), za mongolsku manjinu
  • Ningxia-Hui Ningsja-Huej (Níngxià Huízú Zìzhìqū, 宁夏回族自治区), za manjinu Hui
  • Xinjiang Weiwuerzu Sjinđjang-Ujgur (Xīnjiāng Wéiwú'ěrzú Zìzhìqū, 新疆维吾尔自治区), Kineski Turkestan, za ujgursku manjinu
  • Xizang Tibet (Xīzàng Zìzhìqū, 西藏自治区) “Zapadna riznica”


Gradovi u rangu pokrajina


Posebne administrativne regije

Regije[uredi - уреди]

Kina se obično dijeli na Mandžuriju, Sjevernu, Južnu i Vanjsku Kinu.

Mandžurija[uredi - уреди]

Uska obalna ravnica povezuje sjevernu Kinu i Mandžuriju. Središnja nizina, okružena visoravnima, jezgra je gospodarskog života. Klima je oštra, a travnatom ravnicom zimi pušu ledeni vjetrovi iz unutrašnjosti Azije, noseći velike količine prašine. Stepska crnica bogata je humusom pa je razvijena agrarna proizvodnja. Mandžurija je bogata i rudama zbog kojih su se u prošlosti sukobljavali Rusija, Kina i Japan. Zahvaljujući ovom bogatstvu u Mandžuriji se razvila metalurgija, tekstilna, prehrambena i kemijska industrija. Najveće središte je Shenyang (3,6 mil.) te Harbin (2,44 mil.).

Sjeverna Kina[uredi - уреди]

U Sjevernoj Kini izdvaja se Sjeverokineska nizina s poluotokom Shandongom i Zapadnom visoravni. Nizina je vodeće poljoprivredno područje Kine zahvaljujući naslagama prapora. Po njoj su rasuta brojna sela u kojima živi većina stanovništva. U ovoj regiji se nalaze i velike zalihe fosilnih goriva pa je tu nastala jedna od vodećih industrijskih regija Kine s razvijenom kemijskom, metalurškom i elektrotehničkom industrijom. U njoj se nalazi i glavni grad Peking (5,77 mil) koji je intelektualno žarište zemlje te središte obrta i industrije, te Tianjin (4,57 mil) veliko industrijsko središte.

Poluotok Shandong je brdovito područje južno od ušća Huang Hea poznato po intenzivnoj poljoprivredi, ali i rudnom bogatstvu. Ovdje se razvila velika industrijska regija. Najveći gradovi su Jinan (1,48 mil.) i Qingdao (1,46 mil.) koji je nastao iz male luke na obali.

Zapadna visoravan je ploča prekrivena debelim naslagama prapora kroz koju vijuga Huang He. Ona je plodno poljoprivredno područje, premda su neki dijelovi suhi. Najvažniji gradovi su: Xi'an (1,98 mil) i Lanzhou (1,2 mil.).

Južna Kina[uredi - уреди]

Polja riže u provinciji Yunnan.

U Južnoj Kini nema prapora, ali je klima povoljnija i redovito se dobivaju dvije žetve. Osim nizine Jangcea i Xi Jianga, prostor je brdovit s brojnim rječnim dolinama i kotlinama. Južna se Kina dijeli na područje Yangtzea i područje Xi Jianga te jugozapadnu visoravan.

Yangtze najprije protječe kroz gusto naseljenu Crvenu zavalu u Sichuanu. Pogodna klima i tlo omogućuju raznovrsnu proizvodnju. Eksploatira se i rudno bogatstvo na temelju kojega je razvijena raznovrsna industrija. Najveći gradovi su Chengdu (1,71 mil.) i Chongqing (2,27 mil.).

Nizina Yangtzea je izuzetno plodna i brižno obrađena. Najviše se uzgaja riža, ali i ostale kulture kao pšenica, pamuk i duhan. Gustoća stanovništva je velika, ovdje je smještena i većina kineske industrije, a razvijeni su mnogi veliki gradovi: Wuhan (3,28 mil.), Hangzho (1,1 mil.), Nanking (2,09 mil.) i Šangaj (7,6 mil.).

Delta Xi Jianga je također gusto naseljena, a tropska klima omogućuje uspješnu poljoprivrednu proizvodnju. Ovdje je smještena najvažnija industrijska regija. Najvažniji gradovi su Hong Kong (6,6 mil.) i Guangzhou (Kanton) (4,05 mil.). Sjeverno od ovog područja je provincija Fujian, glasovita po kulturi čaja, a njezino vodeće središte je luka Fuzhou.

Jugozapadni dio zemlje je brežuljkasta visoravan koja obuhvaća provinciju Yunnan. Njezino glavno bogatstvo su rude, pokrenut je industrijski razvoj. Najveće gradsko središte je Kunming.

Vanjska Kina[uredi - уреди]

U ovim provincijama je malo Kineza, a najveće su manjine Tibetanci i Ujguri. Autonomna pokrajina Tibet najvažniji je dio vanjske Kine. Tibetanci su srodni starosjediocima južne Kine. Stanovništvo se pretežno bavi zemljoradnjom i stočarstvom. Najveći grad Tibeta je Lhasa u dolini Brahmaputre, koja je središte jedne vrste budizma.

Xinjiang je zapadna pokrajina Vanjske Kine, smještena sjeverno od Tibeta, a obuhvaća Džunguriju i Tarimsku zavalu. Glavna gospodarska djelatnost je nomadsko stočarenje i ratarstvo. Ovaj kraj posjeduje i prirodna bogatstva među kojima se ističu nalazišta zlata i fosilnih goriva. Najveće gradsko naselje je Urumqi (1,05 mil.) s razvijenom petrokemijskom industrijom i proizvodnjom sagova.

Reference[uredi - уреди]

  1. Henry Cleere. Archaeological Heritage Management in the Modern World. 2005. Routledge. pp. 318. ISBN 978-0-415-21448-3.
  2. China overtakes Japan as world's second-largest economy
  3. China 'will not match' US military power - general

Vanjske veze[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Popis gradova u Kini