Kazahstan

Izvor: Wikipedia
Republika Kazahstan
Қазақстан Республикасы
(Qazaqstan Respūblīkasy)
Республика Казахстан
(Respublika Kazahstan)
Zastava Grb
Državna himna: "Himna Republike Kazakstan"
Glavni grad Astana
Službeni jezici kazaški i ruski
Vođe
 -  Predsjednik Nursultan Nazarbajev
Uspostava Od Sovjetskog Saveza 16. prosinca 1991.
Površina
 -  Ukupno 2.717.300 km2 (9.)
 -  Voda (%) 1,8
Stanovništvo
 -  Popis iz 2001  15.143.704 (57.)
 -  Gustoća 6/km2
Valuta tenge
Vremenska zona +4 do +6
Pozivni broj +7
Web domena .kz

Kazahstan (kazaški: Қазақстан), službeno Republika Kazakstan je država smještena na području Evroazije. Sa površinom od 2.727.300 km², po veličini je deveta u svijetu, dok je najveća od svih zemalja koje nemaju izlaz na more. Graniči sa Rusijom, Kinom, Kirgistanom, Uzbekistanom i Turkmenistanom, a na zapadu izlazi na Kaspijsko jezero. Glavni grad je Astana, koja je to postala 1997. godine, do kad je glavni grad bila Alma Ata, koja je inače najveći kazahstanski grad.

S obzirom na svoju veličinu, Kazahstan ima vrlo različite tipove terena, od prostranih nizija, preko visoravni, stepa, tajgi, stjenovitih kanjona, brda, delti do pustinja i visokih planina čiji su vrhovi stalno pod snijegom. Sa 16,4 miliona stanovnika (prema popisu iz 2009. godine), ova zemlja je 62. u svijetu u toj kategoriji, a sa gustinom od 6 stanovnika po kilometru kvadratnom, spada u najrjeđe naseljene zemlje svijeta.

Veći dio historije prostor današnjeg Kazahstana su naseljavala nomadska plemena. Do 16. vijeka su se formirali Kazasi kao zasebna grupa, sastavljena od tri horde. Rusi na ovaj prostor prvi put dolaze u 18. vijeku, a do sredine 19. vijeka već je cijeli Kazahstan postao dijelom Ruskog Carstva. Nakon Oktobarske revolucije 1917. i Ruskog građanskog rata koji je uslijedio, teritorij Kazahstana nekoliko puta biva reorganiziran da bi 1936. godine bila osnovana Kazaška SSR u okviru SSSR-a. Tokom 10. vijeka Kazahstan je bio mjesto mnogih sovjetskih projekata, kao što su Hruščovljeva "Djevičanska polja", zatim kosmodrom u Bajkonuru, te "Poligon" u Semipalatinsku, primarna sovjetska lokacija za testiranje nuklearnog oružja.

Kazahstan je proglasio nezavisnost 16. decembra 1991. godine, kao posljednja sovjetska republika koja je to uradila. Dotadašnji komunistički lider Nursultan Nazarbajev postao je prvi i dosad jedini predsjednik Kazahstana. Nakon sticanja nezavisnosti ova država vodi umjerenu vanjsku politiku, te pokušava razviti svoju ekonomiju, posebno hemijsku industriju. Dok se privredni imidž zemlje u svijetu poboljšava, predsjednik Nazarbajev ima jaku kontrolu nad državnom politikom. Ipak, međunarodni ugled se polako gradi. Kazahstan se već sada smatra za vodeću zemlju centralne Azije. Ova država je član mnogih međunarodnih organizacija uključujući: UN, Partnerstvo za Mir, ZND i Šangajsku Organizaciju za Saradnju. 2010. godine će Kazahstan predsjedavati OSCE-om.

Kazahstan je etnički i kulturno vrlo raznolik, što je dobrim djelom posljedica masovnih deportacija u SSSR-u za vrijeme Staljinove vladavine. Kazasi su najbrojniji narod. Dozvoljene su vjerske slobode, pa postoji nekoliko različitih religija koje se praktikuju ovdje. Po broju vjernika najzastupljeniji je Islam. Kazaški je državni jezik, ali se uz njega i ruski koristi kao službeni u državnim institucijama.

Historija[uredi - уреди]

Kazaški Kanat[uredi - уреди]

Drevni Taraz

Kazahstan je bio naseljen još od kamenog doba. Klima i reljef ove oblast su bili pogodni za stočarstvo. Historičari vjeruju da je konj prvi put pripitomljen upravo u stepama Evroazije. Kako su gradovi Taraz i Hazrat-e Turkestan služili kao važne stanice na Putu svile, koji je povezivao istok i zapad, ovo područje dobija veliki strateški značaj, kada ga u 18. vijeku osvajaju Mongoli. Pod Mongolskim Carstvom, ovo područje je podjeljeno na pokrajine, koje su poslije postale dio Kazaškog Kanata.

U ovom periodu je nomadski način života usko povezan sa stočarstvom nastavio da preovladava među stanovništvom u stepama. U 15. vijeku se počinje izdvajati zaseban kazaški identitet među turskim plemenima ovog područja, a sredinom 16. vijeka je ovaj proces i završio stvaranjem posebnog kazaškog jezika, kulture i privrede. Ipak, ovo područje je bilo poprište čestih sukoba između kazaških emira i perzijskih naroda sa juga. Početkom 17. vijeka Kazaški Kanat se suočio sa velikim rivalstvom među njegovim plemenima, koje je rezultiralo podjelom njegovog stanovništva u 3 horde: Veliku, Srednju i Malu. Politička razjedinjenost, rivalstvo među plemenima i važan položaj između istoka i zapada su faktori koji su slabili Kazaški Kanat.

Tokom 17. vijeka česti su sukobi Kazaha sa Ojratima, savezom zapadnih Mongolskih plemena, među kojima su Džungari bili najagresivniji. Početak 18. vijeka je period kada je Kazaški Kanat doživio svoj vrhunac. U ovom periodu je Mala horda učestvovala u ratu protiv Džungara od 1723. do 1730. godine, koji je popraćen velikom invazijom ovog plemena na kazaške teritorije. Pod vodstvom Abul Kair Kana Kazasi pobjeđuju u ovom ratu. Ključne su bitke bile na rijeci Bulanti 1927. godine i bitka kod Anrakaja 1929. godine. Ablaj Kan je također učestvovao u mnogim bitkama protiv Džungara, te je proglašen za narodnog heroja. Kazasi su također bili žrtve čestih napada Kalmika sa Volge.

Rusko Carstvo[uredi - уреди]

U 19. vijeku Ruska imperija se širi, između ostalog i u centralnoj Aziji. To je bio period "Velike igre" koji je trajao skoro punih 100 godina, od 1813. do 1907. godine kada je potpisan Anglo-ruski sporazum. Ruski carevi su tada vladali većim dijelom teritorija današnjeg Kazahstana.

Rusko Carstvo je uspostavilo novi sistem administracije i povećavalo broj svojih vojnih trupa i kasarni u centralnoj Aziji u tzv. "Velikoj igri" između njih i Britanske Imperije. Ruski jezik je bio forsiran u svim školama i u administraciji. Ove mjere su dovele do jakog otpora među kazaškim stanovništvom, prvenstveno zbog narušavanja tradicionalnog nomadskog načina života i pojave gladi među ovdašnjim plemenima. Tako se razvio Kazaški nacionalni pokret u kasnim 1800-tim, koji je imao za svoj primarni cilj očuvanje kazaškog jezika i identiteta nasuprot pokušajima Rusije da ih asimilira.

Od 90-tih godina 19. vijeka pa nadalje teče intenzivnije naseljavanje ruskog stanovništva na teritorij današnjeg Kazahstana, posebno u provinciju Semirečje. Taj trend se još i povećao nakon izgradnje željeznice Orenburg-Taškent, koja je završena 1906. godine. Ova doseljavanja su nadzirana od strane Preseljeničke Uprave, sa sjedištem u Sankt Petersburgu.

Rivalstvo u borbi za zemlju i vodu između Kazaha i novopridošlog stanovništva se sve više zaoštravalo u posljednjim godinama carske Rusije, što je kulminiralo ustankom iz 1916. godine. Kazasi su napali ruske i kozačke doseljenike i vojne trupe. Ustanak je rezultirao velikim brojem žrtava i masakara sa obje strane. Ruska osveta je bila nemilosrdna. 300.000 Kazaha je moralo izjeći u planine ili susjednu Kinu. Kada se sljedeće godine oko 80.000 njih vratilo, većina ih je bila pobijena od strane carske vojske. Za vrijeme 1921. i 1922. godine od gladi je umrlo oko milion Kazaha.

Kazaška SSR[uredi - уреди]

Položaj Kazačke SSR unutar SSSR-a

Iako je za kratko vrijeme uspostavljena Alaška autonomija (1917.-1920.), ovo je bio veoma buran period praćen mnogim ustancima i pobunama, koje su brutalno ugušene, te su Kazasi ipak došli pod sovjetsku upravu. Prostor današnjeg Kazahstana je 1920. godine postao autonomna republika unutar Ruske SFSR.

Sovjetska represija nad tradicionalnom elitom zajedno sa forsiranjem kolektivizacije u kasnim 30-tim dovela je do velike gladi. Između 1926. i 1939. godine broj stanovnika Kazahstana je opao za 22% uslijed gladi, nasilja i emigracije. Procjene su da bi danas Kazahstan brojao blizu 20 miliona stanovnika da u tom periodu nije bilo gladi i masakra nad kazaškom populacijom. Tokom 30-tih godina mnogi vodeći kazaški pisci, mislioci, pjesnici, političari i historičari su likvidirani po Staljinovoj naredbi, a sve u cilju suzbijanja kazaškog identiteta i kulture. Komunistički sistem je činio velik napor da integrira Kazahstan u sovjetski sistem. Kazahstan je postao sovjetska republika 1936. godine. U ovom periodu na njegovu teritoriju se prisilno doseljava veliki broj ljudi iz drugih djelova Sovjetskog Saveza. Većina deportacija u SSSR-u su vršene u pravcu Sibira i Kazahstana, a one su često vršene samo na osnovu etničke ili religijske pripadnosti ti ljudi. Nerijetko su oni dospjevali u velike sovjetske radne logore, kao što je Alžir u okolini Astane, koji je bio rezervisan za žene ljudi koji su smatrani za narodne neprijatelje.

U toku Drugog svjetskog rata Kazaška Sovjetska Socijalistička Republika je dala 5 nacionalnih divizija Crvenoj Armiji, vojsci SSSR-a. Dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata osnovana je glavna sovjetska lokacija za testiranje nuklearnog oružja, Poligon u Semipalatinsku.

U periodu Drugog svjetskog rata se forsira industrija i rudarstvo, a sve zbog ratnih potreba. No, u vrijeme Staljinove smrti ekonomija ove republike je i dalje bila bazirana na poljoprivredi. Nikita Hruščov je 1953. godine pokrenuo ambiciozni program "Djevičanska polja", koji je imao za cilj da prostrane stepe, koje su uglavnom koristile za ispašu stoke, pretvori u žitorodne oranice. Ovaj projekat je donio polovične rezultate. Međutim, zajedno sa kasnijom modernizacijom koju je uveo sljedeći sovjetski lider Leonid Brežnjev, doveo je do razvoja poljoprivrednog sektora, od koga je direktno zavisio veliki broj stanovnika. Kazasi su 1959. godine činili tek 30% stanovništva, dok su etnički Rusi bili najbrojniji sa 43% stanovništva Kazaške SSR.

Rastuće napetosti u sovjetskom društvu rezultirale su sve češćim zahtjevima za političkim i privrednim reformama. Glavni uzrok toga je svakako odluka Lavrentija Berije da testira atomsku bombu na teritoriju Kazaške SSR u Semipalatinsku 1949. godine. Ovo je imalo za posljedicu ekološku katastrofu i biološki uticaj na naredne generacije, što je svakako pojačalo bijes Kazaha protiv sovjetskog režima.

U decembru 1986. godine izbile su masovne demonstracije kazaške omladine na ulicama Alma Ate, nazvane još i Želtoksan, koje su imale za cilj smjenu Prvog sekretara Kazaške SSR Dinmuhameda Konajeva i Ruske SFSR Genadija Kolbina. Vladine snage su suzbile nemire. Nekoliko ljudi je smrtno stradalo, a mnogi od demonstranata su uhapšeni. Za vrijeme sovjetske vladavine nezadovoljstvo je stalno raslo, te je napokon potpuno došlo do izražaja u vrijeme politike Mihaila Gorbačova, koja se nazivala Glasnost.

Nezavisnost[uredi - уреди]

U periodu kada su sve sovjetske republike tražile veći stepen autonomije, Kazahstan proglašava suverenitet kao republika u okviru Sovjetskog Saveza u oktobru 1990. godine. Nakon propalog pokušaja državnog udara u Moskvi u augustu 1991, te raspada Sovjetskog Saveza nakon toga, Kazahstan proglašava nezavisnost 16. decembra 1991. godine, kao posljednja sovjetska republika koja je to učinila.

Sljedeće godine su bile obilježene značajnim reformama vezanim za tranziciju socijalističke ekonomije u novi kapitalistički sistem. Pod vodstvom Nursultana Nazarbajeva, koji se 1989. godine pojavio kao lider Komunističke Partije Kazahstana, te koji je dvije godine kasnije pobijedio na izborima za predsjednika Kazahstana, ova država je ostvarila značajan napredak u razvoju tržišne ekonomije. Od 2000. godine usljeđuje još brži privredni rast, prvenstveno zahvaljujući velikim rezervama nafte, plina i mineralnih ruda.

Demokratija, međutim, nije ostvarila veliki zamah. U junu 2007. godine, parlament je izglasao zakon koji predsjedniku Nazarbajevu omogućuje doživotnu političku moć i privilegije, kao što je mogućnost ponovnog izbora za predsjednički mandat, pravosudni imunitet i veliki uticaj na unutrašnju i vanjsku politiku. Kritičari tvrde da je time on postao de facto doživotni predsjednik.

Nazarbajev je u proteklih 10 godina svoje vladavine učinio nekoliko kontraverznih poteza, kao npr. cenzura medijske rasprave o nekim spornim zakonima, blokiranje opozicionih web stranica, zabrana vehabijskog pokreta i odbijanje zahtjeva da se guverneri 14 provincija biraju direktno na izborima, umjesto da ih postavlja predsjednik.

Vlada i politika[uredi - уреди]

Politički sistem[uredi - уреди]

Kazahstan je predsjednička republika. Predsjednik je šef države. On je također vrhovni komadant oružanih snaga i ima pravo veta na zakone koje donese Parlament. Premijer predsjedava Kabinetom ministara, ali je podređen šefu države. Postoje tri zamjenika premijera i 16 ministara u Kabinetu. Karim Masimov je sadašnji premijer, imenovan 10. januara 2007. godine.

Parlament je dvodomni, sastavljen iz donjeg doma (Medžlis) i gornjeg doma (Senat). Za Medžlis se bira 67 pojedinačnih poslanika, te još 10 poslanika sa stranačke liste. Senat ima 39 mjesta. Iz svake administrativne jedinice (14 povincija + gradovi Astana i Alma Ata) se biraju po dva senatora. Predsjednik imenuje preostalih sedam članova Senata. Medžlis i vlada imaju pravo predlagati zakone.

Izbori[uredi - уреди]

Parlamentarni izbori 2004. godine su dale većinu pro-vladinoj Otan stranci predsjednika Nazarbajeva. Većinu preostalih mjesta su dobile dvije stranke naklonjene predsjedniku, poljoprivredno-industrijski blok AIST i stranka Asar, čija je osnivačica Nazarbajeva kćerka. Opozicija je osvojila jedno jedino mjesto na tim izborima za koje je OSCE kazao da nisu zadovoljili međunarodne standarde.

Kazahstan je aplicirao za status posmatrača u Vijeću Evrope 1999. godine. Službeni odgovor je glasio da bi Kazahstan mogao postati i punopravni član, jer je manjim svojim dijelom ipak teritorijalno dio Evrope, ali da neće moći dobiti nikakav status dok se demokratija i ljudska prava u ovoj zemlji ne unaprijede.

Na izborima 2005. godine, predsjednik Nursultan Nazarbajev je ponovno izabran glatkom pobjedom. Izborna komisija je objavila da je osvojio preko 90% glasova. OSCE je iznio zaključak da ni ti izbori nisu odgovarali međunarodnim standardima, usprkos nekim unapređenjima. Novinska agencija Xinhua je objavila da su kineski posmatrači, zaduženi za 25 izbornih mjesta u glavnom gradu Astani, utvrdili da je glasanje prošlo u poštenom i transparentnom ozračju.

Na izborima za donji dom Parlamenta 17. augusta 2007. godine, vladajuća stranka Otan je odnijela suverenu pobjedu sa 88% glasova. Nijedna od opozicionih stranaka nije prešla izborni prag od 7%. U lokalnim medijima je to okarakterisano kao nemoć i nesposobnost opozicionih lidera. S druge strane, opozicija je iznijela nekoliko optužbi zbog neregularnosti izbora.

Obavještajne službe[uredi - уреди]

Kazahstanski Komitet Nacionalne Bezbjednosti (KNB) je formiran 23. juna 1992. godine. U njega su uključene služba unutrašnje sigurnosti, vojna kontraobavještajna služba, granična služba, nekoliko jedinica komandosa i strana obavještajna služba. Ova posljednja se smatra za jedan od najbitnijih dijelova KNB-a. Direktor je major general Omirtaj Bitimov.

Geografija[uredi - уреди]

Sa površinom od 2,7 miliona km², Kazahstan je deveta država u svijetu po veličini i najveća od svih koje nemaju izlaz na more. Površinski je približno jednaka zapadnoj Evropi. Ukupna dužina granice iznosi 12.012 kilometara, od čega na granicu sa Rusijom otpada 6.846 km, sa Uzbekistanom 2.203 km, 1.533 km sa Kinom, 1.051 km sa Kirgistanom i 379 km sa Turkmenistanom. Najveći gradovi su Alma Ata, Astana, Karaganda, Šimkent, Atirau, Oskemen i dr. Iako je najvećim dijelom Kazahstan smješten u Aziji, njegova teritorija zapadno od rijeke Ural pripada Evropskom kontinentu.

Kazahstan je pretežno nizijska zemlja, ugrubo nagnuta od istoka ka zapadu. Na zapadu mu pripadaju dijelovi Prikaspijske i Turanske nizije. Veliki dio središnjeg prostora čine razbijena pobrđa Kazaške visije visoka između 300 i 900 metara nadmorske visine. Pobrđa i veliki dio zapada zemlje izgrađeni su od starih kristalastih stijena. Kristalaste stijene su u nizijama prekrivene debelim nanosom koji je nastao mehaničkim trošenjem stijena. Uz samu jugoistočnu granicu se prostiru visoki predjeli u kojima dominiraju planinski vijenci Tjan Šana, Altaja, Alataua, Karataua i dr. Najveći vrh Kazahstana, Kan Tengri (7.010 metara), se nalazi upravo na Tjan Šanu, na granici sa Kirgistanom. Planina Tjan Šan obiluje i drugim impozantnim reljefnim oblicima. Jedan od takvih je i kanjon Čarin u dolini istoimene rijeke, dubok između 150 i 300 metara. Ove planine su dobrim dijelom građene od vulkanskih stijena, što znači da su vrlo rudonosne.

Kazahstan je izrazito kontinentalna zemlja koja je udaljena od mora više od 2.000 km, tako da čitav ovaj prostor ima izrazito kontinentalnu klimu. Dnevna i godišnja kolebanja temperature su velika, a prelazna godišnja doba (proljeće i jesen) nisu posebno izražena. Prelazi iz hladnijeg u topliji dio godine i obrnuto su dosta nagli. Zime su surove i veoma hladne. Temperature u januaru padaju i ispod -20 °C. Ljeta su dosta topla. Temperature u ovom periodu dosežu i 30 °C, ali su noći i u ovo ljetno doba dosta hladne. Kako je Kazahstan dobro ograđen visokim planinama sa istoka i juga, zračne mase do njega dospijevaju kao suhe. Zbog toga veliki dio zemlje ima malo padavina. Ravničarski predjeli nemaju nigdje više od 300 mm padavina, dok u pustinjama količina padavina ne premašuje 200 mm. Samo planinske oblasti imaju godišnje više od 1.000 mm padavina. U Kepenovoj klasifikaciji klimata dominira suhi stepski klimat (BS), a posebno na jugu zemlje je prisutan i pustinjski klimat (BW). Sa povećanjem nadmorske visine javlja se i borealna (Df), te klima tundre (ET).

S obzirom na veoma male količine padavina, u zemlji nema veliki broj rijeka. Najveća je Sir Darja, koja se ulijeva u Aralsko jezero. Kazahstanu pripada i gornji tok Irtiša, te donji tok Urala. Jezera su većinom slana, te im je ekonomski značaj mali. Najveća jezera su Balhaško i Aralsko, kojeg Kazahstan dijeli sa Uzbekistanom, a također mu pripada i dio Kaspijskog, najvećeg jezera na svijetu. Osim ovih postoji velik broj površinski manjih jezera poput Zajsanskog, Tengiškog, Alakolskog i dr. Vode svih većih rijeka se koriste za natapanje zasijanih površina. Bez navodnjavanja ne bi bilo intenzivne poljoprivrede. Obilje podzemnih arteških voda veoma se koristi za sve vidove vodosnabdijevanja.

Pedološka karta Kazahstana je jednostavna. Sjeverni dio zemlje prekriva plodni černozem, središnji smeđa, dosta neplodna polupustinjska tla, dok su na jugu tipične pustinje. Upravo ovakvi pedološki uslovi i oskudica u vodi učinili su da je u zemlji razvijen vrlo oskudan biljni svijet. U planinskim prostorima su zastupljene šume, ali one obuhvataju manje od 5% površine. Svi ostali dijelovi Kazahstana su travnate stepe i pustinje.

Provincije[uredi - уреди]

Kazahstan je administrativno podjeljen na 14 provincija, dok tri grada imaju specijalni status. To su Astana (glavni grad), Alma Ata (najveći grad) i Bajkonur (iznajmljen Rusiji zajedno sa kosmodromom koji se nalazi ovdje). Provincijama vladaju guverneri (akimi).

Provincije Glavni grad Površina (km.²) Stanovništvo
Akmola Kokšetau 121,400 0,829,000
Aktobe Aktobe 300,600 0,661,000
Alma Ata * Alma Ata 000,325 1,226,300
Alma Ata Taldikorgan 224,000 0,860,000
Astana * Astana 000,710 0,600,200
Atirau Atirau 118,600 0,380,000
Bajkonur * Bajkonur 000,057 0,070,000
Istočni Kazahstan Oskemen 283,300 0,897,000
Žambil Taraz 144,000 0,962,000
Karaganda Karaganda 428,000 1,287,000
Kostanaj Kostanaj 196,000 0,975,000
Kizilorda Kizilorda 226,000 0,590,000
Mangistau Aktau 165,600 0,316,847
Sjeverni Kazahstan Petropavl 123,200 0,586,000
Pavlodar Pavlodar 124,800 0,851,000
Južni Kazahstan Šimkent 118,600 1,644,000
Zapadni Kazahstan Oral 151,300 0,599,000

Stanovništvo[uredi - уреди]

Prema posljednjem popisu stanovništva, održanom od 28. februara do 6. marta 2009. godine, Kazahstan ima 16.402.861 stanovnika.

Najbrojniji su etnički Kazasi koji čine 67% stanovništva, te Rusi sa 21%. Također postoji i značajan broj drugih etničkih grupa kao što su Tatari, Ukrajinci, Uzbeci, Bjelorusi, Ujguri, Azeri, Poljaci i dr. Neke od manjina poput Njemaca (tzv. volški Njemci), Ukrajinaca, Koreanaca, Kurda, Čečena, Mešketijskih Turaka i politički nepodobnih Rusa su bile prisilno deportovane na teritorij Kazahstana, u periodu 30-tih godina XX stoljeća, za vrijeme Staljinove vladavine SSSR-om. Neki od najvećih Staljinovih radnih logora su napravljeni baš u ovoj republici.

Značajno doseljavanje Rusa je nastavljeno i za vrijeme vladavine Hruščova, ponajprije zbog projekta "Djevičanskih polja" i izgradnje kosmodroma u Bajkonuru. Ovdje postoji i mala, ali aktivna jevrejska zajednica. Prije 1991. godine, u Kazahstanu je bilo i oko milion Njemaca, od kojih se većina odselila u Njemačku nakon raspada Sovjetskog Saveza. I većina Pontijskih Grka je emigrirala u Grčku. U kasnim 30-tim, hiljade Koreanaca Sovjetskog Saveza je preseljeno u centralnu Aziju. Oni su poznati i pod imenom Korjo-saram.

Kazahstan je dvojezična država. Kazaški jezik, kojeg govori 64% populacije, ima status državnog jezika, dok je ruski, kojeg znaju gotovo svi Kazahstanci, proglašen za službeni jezik, korišten najčešće u poslovnim aktivnostima.

Devedesete godine proteklog stoljeća su obilježene velikim odseljavanjem Rusa i volških Njemaca. To je proces koji je započeo već u 70-tim godinama. Pored višeg prirodnog priraštaja i doseljavanja iz susjedne Kine, Rusije i Mongolije etničkih Kazaha, on je glavni faktor koji je doveo do situacije u kojoj su Kazasi dvotrećinska većina u zemlji.

Početkom novog milenija, Kazahstan je postao jedna od vodećih zemalja po broju međunarodnih usvojenja djece. To je potaklo neke ozbiljne rasprave u njihovom parlamentu, prvenstveno zbog zabrinutosti oko tretiranja te djece u inostranstvu te problema niskog stepena naseljenosti u zemlji.

Terminologija[uredi - уреди]

Termin Kazahstanci (kazaški: қазақстандықтар, ruski: казахстанцы) se upotrebljava za sve stanovnike Kazahstana, uključujući i one koji nisu etnički Kazasi. Riječ Kazah označava one ljude koji imaju stvarno kazaško porijeklo i pripadaju toj etničkoj grupi, uključujući i one koji žive u Kini, Afganistanu, Turskoj, Uzbekistanu i mnogim drugim državama.

Etnonim Kazah je izvedenica iz turske riječi za nezavisnost, slobodu duha. On ima svoje korjene u kazaškoj kulturi, u kojoj veliku ulogu igraju konji, pa je i povezan sa terminom Kozak. Staroperzijska riječ -stan označava zemlju ili mjesto, tako da Kazahstan u prevodu znači "zemlja Kazaha".

Religija[uredi - уреди]

Islam je najrasprostranjenija religija u Kazahstanu, a prati je rusko Pravoslavlje. Nakon decenija represije pod Sovjetskim Savezom, nezavisnost je donijela potrebu za obnavljanjem kazaške kulture djelomično i kroz religiju. Puno priznavanje vjerskih sloboda je dovelo do velikog rasta aktivnih vjernika. U slijedećim godinama je građeno stotine džamija, crkvi, sinagoga i drugih vjerskih objekata, povećavši njihov broj sa 670 na 4.170.

Etnički Kazasi koji čine preko 2/3 stanovništva, zajedno sa Uzbecima, Ujgurima i Tatarima su sunitski muslimani Hanefijskog mezheba. Manje od 1% su pripadnici Šafijskog mezheba (uglavnom Čečeni). Južni dijelovi zemlje su mjesta najveće koncetracije muslimanskih vjernika. Ovdje ima oko 2.300 džamija i one su sve povezane sa "Duhovnom Zajednicom Muslimana Kazahstana", na čelu sa vrhovnim muftijom. Kurban Bajram je priznat kao državni praznik.

Blizu trećina stanovništva su pravoslavci, i to uglavnom etnički Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi. Ostale kršćanske grupe obuhvataju rimokatolike, grkokatolike, baptiste i protestante. Postoji 258 pravoslavnih crkvi, 93 katoličke i oko 50 protestantskih. Ruski pravoslavci za državni praznik priznaju Božić. Ostale religije prisutne u Kazahstanu su Judaizam, Hare Krišna i Budizam.

Privreda[uredi - уреди]

Podstaknut visokim cijenama nafte na globalnom nivou, BDP Kazahstana u periodu od 2000. do 2005. godine raste veoma respektabilno, sa godišnjim stopama rasta od: 9,8% (2000. godine), 13,2% (2001.), 9,5% (2002.), 9,2% (2003.), 9,4% (2004.) i 9,2%(2005. godine). Pored nafte, značajni izvozni proizvodi su i pšenica, tekstil te meso. Prognozira se da će od 2010. godine Kazahstan postati vodeći svjetski izvoznik urana.

Njihov glavni izazov od 2002. godine je upravljanje jakim deviznim priljevima bez da se javi velika inflacija. Od tad, inflacija nije pod striktnom kontrolom, te se bilježi njena stopa u 2002. godini od 6,6%, u 2003. 6,8%, te u 2004. godini 6,4%.

Kazastan 2000. godine postaje prva bivša sovjetska republika koja je otplatila svoj dug MMF-u, sedam godina prije planiranog roka. U martu 2002. godine SAD je odobrio Kazahstanu trgovinski status pod američkim trgovinskim zakonom.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]