Uzbekistan

Izvor: Wikipedia
Republika Uzbekistan
O'zbekiston Respublikasi
Zastava Grb
Državna himna: "Nacionalna himna Republike Uzbekistan"
Glavni grad Taškent
Službeni jezici uzbečki
Vođe
 -  Predsjednik Islam Karimov
Uspostava Od Sovjetskog Saveza 1.9. 1991.
Površina
 -  Ukupno 447.400 km2 (55.)
 -  Voda (%) 4,9
Stanovništvo
 -  Popis iz 2013  29.993.500 (41.)
 -  Gustoća 57/km2
Valuta uzbekistanski som
Vremenska zona +5
Pozivni broj +998
Web domena .uz
Uzbekistan on the globe (Eurasia centered).svg

Uzbekistan, službeno Republika Uzbekistan je država u centralnoj Aziji koja je u celom svetu jedina s Lihtenštajnom duplo zatvorena država, to jest niti ona niti njeni susjedi nemaju izlaz na more. Graniči na sjeveru i zapadu s Kazahstanom, na istoku s Kirgistanom i Tadžikistanom te ne jugu s Turkmenistanom i Afganistanom što je čini jedinom centralnoazijskom državom koja ima granicu sa svim drugim državama svog regiona. Uzbekistan je jedna od 15 država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza.

Historija[uredi - уреди]

Statueta napravljena u doba Baktrijske civilizacije oko 2000. prije nove ere

Najstarija od poznatih civilizacija na području Uzbekistana je bila Baktrija koja prvi puta nastaje oko 2500. pne. s glavnim gradovima u današnjem Turkmenistanu. Ova najstarija civilizacija čiji ostaci su otkriveni tek prije 30 godina je još uvijek gotovo nepoznata na zapadu. Njenom propašću dolazi do političkog vakuma tijekom kojega se Iranski nomadi naseljavaju na ovom području i potom tamo stvaraju nove civilizacije koje dobivaju imena: Baktrija, Sogdijana i Tohari. U ovo doba spada osnivanje gradova Samarkand i Buhara koji doživljavaju procvjet stvaranjem trgovinskog puta prema Kini koji će potom dobiti ime Put svile. Do prvog pravog procvjeta ovog puta ipak će doći tek u 2. vijeku pne..

Ubrzo po stvaranju Perzijskog velikog kraljevstva u 5. vijeku pne. ostaci ovih civilizacija su bili anektirani od strane Ahemenida,a na tom području će biti organizirana 18 sartrapija koja će se zvati Sogdijana. Osvajanja Aleksandra Velikog i njegovo rušenje Perzijskog kraljevstva dovodi njegovu vojsku na područje sada već bivše saptrapije Sogdijana gdje žestoko slama njen otpor 328. pne. pošto se ona odbila predati [1]. Nakon njegove smrti ovo područje južnog Uzbekistana postaje dio grčkog Baktrijskog kraljevstva koje će propasti oko početka nove ere, a cijelim područje će zavladati prvo Partija, a onda njen nasljednik Sasanidska dinastija. U trgovačkom smislu 7 vijekova između početka nove ere i arapskih osvajanja postaje zlatno razdoblje uzbekistanske gradove na putu svile pošto od Hadrijanovog zida u današnjoj Škotskoj pa do Žutog mora postoje samo 3 velike države koje daruju stabilnost i sigurnost trgovini. Iako se jedan od najstarijih svetskih gradova - Samarkand - našao izvan granica Perzije njena blizina i prosperitet su zahvaljujući Putu svile bili zagarantirani sve do turskih građanskih ratova pošto u 6. vijeku grad ulazi u sastav turskog kaganata. U 8. vijeku Arapi osvajaju cijelo područje i donose s sobom islam, koji zamjenjuje dotadašnju budističku religiju i zoroastrizam. Tijekom sljedećih 5 vijekova regionalni centar na području današnjeg Uzbekistan postaje stari grad Buhara koji se uzdiže na razinu četvrtog kulturološkog centra muslimanske kulture i učenja (nakon Cordobe, Bagdada i Kaira), ali politička nestabilnost od kraja 10. vijeka i povremeni ratovi onemogućavaju veći prosperitet područja koje je potpalo pod kontrolu turskih naroda.

Mongoli[uredi - уреди]

Posmrtna maska Timur Lenka

Tijekom Mongolskog osvajanja centralne Azije , koji se događa između 1219. i 1225, dolazi do velikih promena među narodima koji tamo žive. Osvajanja su ubrzala proces turkifikacije regije koji traje od 10. vijeka [2]. Iako su vojsku Džingis kana je predvodili Mongoli, oni su se uglavnom sastojali od pripadnika turskih plemena koja su ugrađena u mongolske vojske kao pomoćne trupe. Pripadnici tih turskih pomoćnih armija su se potom naselili na područje Centralne Azije, gdje su ranije Iranci-Perzijanci bili većina, tako da sada oni postaju manjina, a pripadnici turskih naroda većina na ovom području. Drugi efekat mongolskih osvajanja su katastrofalne štete i pokolji koje su pretrpjeli Buhara i drugi gradovi na području Uzbekistana uz uništenja sistema navodnjavanja koje neće biti popravljeno generacijama [3].

Nakon smrti Džingis Khan 1227. njegovo carstvo je podijeljeno između njegova četiri sina i članova obitelji. Unatoč velikom potencijalu za bratoubilačke ratove i raspad države, Mongolski zakon je uspio održati urednu sukcesiju za još nekoliko generacija. U toj podjeli carstva većina današnjeg Uzbekistana je došla u ruke drugog Džingisovog sina kao Čagataj kanata koji po njemu dobiva ime. Ovo razdoblje mira među Mongolima u u ovom Kaganatu traje do početka 14. vijeka kada dolazi do slabljenja centralnd vlasti i postepenog raspada države.

Tijekom borbi između raznih lokalnih moćnika Čagatajskog Kanata tijekom druge polovice 14. vijeka pobjednik postaje veliki Timur Lenk koji je bio mješanac nepoznatog turskog plemena i Mongola. U razdoblju 1370. - 1405. godine on će osvajanjima stvoriti Carstvo koje se prostire od Bospora do Kine u umrijeti će prirodnim putem tijekom pohoda na Kinu [4]. Timur koji u svojim memoarima sam priznaje pokolje iako tvrdi da su drugi isprovocirali svoju nesreću tijekom vladavine svoj rodni Samarkand pretvara u veliku prestolnicu u koju se odvode bogatstva i naučnici iz osvojenih zemalja. Timur Lenk je danas nacionalni heroj Uzbekistana tako da njegova statua stoji na mjestu statue Karla Marxa, a njegov muzej u Taškentu je u ideološkom veoma sličan s kućom cveća u Beogradu tijekom kasnog jugoslavenskog razdoblja.

Centralna zgrada Samarkanda

Bukara i Hivski Kanat[uredi - уреди]

Nakon Timurove smrti njegovo Carstvo se ubrzo našlo u neprekidnim građanskim ratovima između raznih njegovih potomaka. To je iskoristilo jedno tursko pleme koji zavisno od historijskih interpretacija počinju prodirati na područje svoje današnje države ili tamo od ranije žive pa sada stječu punu nezavisnost (Uzbeci spadaju među turske narode) što dovodi do stapanja tamošnjih starosjedioca s novim gospodarima iz čega nastaje moderni uzbečki narod. Do 1510. oni će uspješno završaviti svoja osvajanja u Centralnoj Aziji, uključujući područje današnjeg Uzbekistana [5]. Najmoćnija država koju Uzbeci osnivaju nakon osvajanja Samarkanda postaje Buharski Kanat koji će u raznim reikarnacijama postojati kao nezavisna politička tvorevina sve do 19. vijeka, a potom njeni ostaci kao ruski protektorat do 1920. godine.

Historija Buharskog Kanata je ujedno istorija ratova s Perzijom koji je imao teritorijalnu i religijsku notu pošto su Uzbeci suniti, a Perzijanci šijiti. Ovaj Kanat je u svoje zlatno doba (16. i 17. vijek) kontrolirao sve glavne uzbečke centre - Taškent, Buharu i Samarkand, a također i dijelove današnjeg Afganistana i Kirgistana. Druga uzbečka država koja nastaje u 1.6 vijeku je bio mnogo slabiji Hivski kanat oko područja Aralskog mora, dok će treći uzbečki Kokandski kanat koja nastaje slabljenjem Bukare na dijelu njenog područja 1709. godine prvi i nestati 1883.

Prvobitno uspješna Buhara koja se borila protiv Perzije i njenog čestog saveznika Hivskog kanata je vodila pobjedničke ili barem nerješene ratove protiv Perzije koja se u ovo doba nalazi i pod turskim napadima Početkom 18. vijeka slabljenjem Turaka i jačanjem Perzije Buhara je bila definitivno poražena, ali ne i anektirana nakon čega počinje živjeti kao "nevažni" centralnoazijski emirat koji je već prije ratnog poraza izgubio na utjecaj pošto su evropske pomorske sile došle morski putem do Kine čime dolazi do prestanka postajanja puta svile s katastrofalnim ekonomskim posljedicama za oba kanata.

Slično kao i Buhara Hivski kanat će u 19. vijeku postati polunezavisni ruski protektorat koji će biti anektiran nakon oktobarske revolucije.

Rusko razdoblje[uredi - уреди]

Rusi osvajaju Hivski kanat

U zadnjim decenijama Ruskog Carstva na području današnjeg Uzbekistana Rusi počinju provoditi ekonomsku politiku povećavanja proizvodnje pamuka i industrije vezane s tim dok se među lokalnim stanovništvom počinje stvarati otpor koji svoj centar nalazi u panturskom pokretu. Kraj devetnaestog veka prolazi u ruskim gušenjima nekoliko buna nakon čega je slomljen posljednji otpor ruskoj politici do revolucije.

Nakon izbijanja Oktobarske revolucije u Uzbekistanu kao i na drugim područjima Rusije stanovništvo se podjelilo na crvenogardijce (boljševike) i belogardijce (cariste). Crvenogardejci su odmah na početku osvojili Taškent,a u građanskom ratu koji će potrajati do 1920. godine [6] oni ostvaruju potpunu pobjedu nakon čega dolazi do potpune aneksije Hivskog kanata i Buhare.

Sovjetsko razdoblje[uredi - уреди]

Nakon boljševičke pobjede u građanskom ratu i nastanku Sovjetskog Saveza 1924. godine dolazi do stvaranja Uzbekistanske Savezne Sovjetske Republike koja u svom sastavu ima današnji Uzbekistan i Tadžikistan [7]. Do podjele te savezne jedinice na današnje države dolazi 1929. godine čime je konačno definirana granica Uzbekistana.

Tijekom prvog desetljeća postojanja politički lideri Uzbekistana su u političkom pogledu bili komunisti i uzbečki nacionalisti, ali njihovom likvidacijom u Staljinovim čistkama na vlast dolaze osobe koje su prije svega odgovorne Moskvi.

U ekonomskom pogledu tijekom ovog razdoblja pamuk ostaje glavna privredna grana, ali tijekom premještaja industrije zbog Nemačkog napada na SSSR 1941 dio proizvodnih pogona završava u Uzbekistanu, a ekonomski najvažnija od njih će postati tvornica za proizvodnju aviona Iljušin koja i danas postoji.

Kako sve veće zahtjeve Moskve za proizvodnjom pamuka uzbekistanskog vodstvo nije znalo ispuniti, ono od zadnjih godina vlasti Brežnjeva počinje na veliko lažirati proizvodne izvještaje i to traje sve do 1986. godine kada je satelitska snimka prikazala drastičnu razliku između stvarnog stanja i onog prikazanog u izvještajima. To dovodi do masivnih partijskih smjena, a uzbečko ime i Uzbekistan postaju sinonim za korupciju i lopovluk u SSSRu. Posljednja važnija odluka SSSRa ili preciznije Gorbačova po pitanju Uzbekistana postaje postavljanje Islama Karimova na čelo Uzbekistana 1989. godine kako bi se zaustavile etničke tenzije koje su počele izbijati između Kirgiza i Uzbeka u Kirgistanu [8].

Nezavisnost[uredi - уреди]

Pokušaj neuspješnog puča protiv Gorbačova je u Uzbekistanu imao sličan efekt kao u ostalim sovjetskim republikama tako da on proglašava nezavisnost 1.9. 1991. iako će do samostalnosti doći tek u decembru te godine. Pošto su predsjednikovi protivnici izvršili političko samoubojstvo podrškom pučistima Islam Karimov je bio krajem 1991. godine izabran za predsjednika na izborima upitne ravnopravnosti među političkim protivnicima.

Raspad Sovjetskog sistema dovodi u Uzbekistanu kao i u ostatku bivšeg Sovjetskog Saveza do katastrofalne ekonomske krize koja s prekidima traje do 2000. godine. Autokratski politički sistem Islama Karimova uspjeva održati politički stabilnost koja je bila dodatno otežana terorističkim prodorima iz Afganistana kao i raspadom susjednog Tadžikistana u žestokom građanskom ratu tako da Uzbekistan postaje centralnoazijski otok stabilnosti koji je samo povremeno potresen islamističkim terorističkim napadima (1999, 2004 i 2009. godine).

Početkom 21 vijeka i tijekom američkog rata protiv terorizma Uzbekistan "poklanja" na upotrebu SADu vojnu bazu, a zapadne civilne udruge dobivaju više manje slobodne ruke kao i u Kirgistanu. Manje od dva mjeseca po izbijanju revolucije Tulipana u Kirgistanu Uzbekistan je potresen pobunom u Andižanu gdje "nenaoružani" civili pobjeđuje snage sigurnosti i osvajaju grad. Odgovor na ovaj pokušaj revolucije postaje vojna represija s nepoznatim brojem ubijenih na kojoj će čestitati Kina, Rusija i Kirgistan zbog uspješnog gušenja terorističke pobune. S druge strane zapadne sile će osuditi represiju i zamrznuti odnose s Uzbekistanom, dok će njegova vlada neformalno proglasiti SAD krivim za pokušaj državnog udara i protjerati američku vojnu bazu i civilne udruge s svog teritorija nakon čega se u Uzbekistan za razliku od Kirgistana vratila politička stabilnost.

Geografija[uredi - уреди]

Satelitska karta Uzbekistana
Aralsko more između 1989 i 2008. godine

Sa površinom od 447.556 kvadratnih kilometara (što približno odgovara površini Španije ili Kalifornije), Uzbekistan se proteže širinom od 1.425 km od zapada ka istoku, i 930 km u pravcu sever-jug. Budući da na severu ima granicu od 2200 km s Kazahstanom i Aralskim jezerom, na jugozapadu sa Turkmenistanom (1621 km dužina), jugu s Avganistanom (137 km), dok na jugoistoku s Tadžikistanom (1161 km) i Kirgistanom (1099 km) [9] Uzbekistan je jedina centralnoazijskih država koja graniči s svim drugim državama svoje regije.

Iako je Uzbekistan je uglavnom ravna pustinjska zemlja sa svega 10 % obradivog zemljišta što uključuje intenzivnu poljoprivredu i nadovnjavane doline ona se prostire i do planinskih visova od 4300 metara koji se nalaze na njenoj južnoj granici. Pošto Kizilkum, jedna od najprostranijih azijskih pustinja, pokriva znatan deo zapadne teritorije Uzbekistana svi važniji gradovi su smješteni u južnom dijelu zemlje su ugodnijom klimom, a najvažnija, najgušće naseljena regija cijele centralne azije je Ferganska dolina koja je u najvećem dijelu u sastavu Uzbekistanu, ali čiji manji dijelovi su i u sastavu Kirgistana i Tadžikistana.

Amu Darja i Sir Darja su dve najznačajnije reke u Uzbekistanu, i u centalnoj Aziji uopšte, i ulivaju se u Aralsko jezero. Ukupna dužina Amu Darje je 1437 km, a Sir Darje 2137 km. Najviši vrh u celoj zemlji je Adelunga Toghi i dostiže 4301 metar nadmorske visine. Aralsko more, smešteno između Uzbekistana i Kazahstana, doživljava neverovatno smanjivanje svoje površine počev od 60-ih godina prošlog veka zbog navodnjavanja pustinjske zemlje. Novonastala situacija preti da preraste u pravu ekološku katastrofu za ceo region. Između 1960, kada je pokrivalo 68.000 km², i 2000, njegova površina je prepolovljena. Ako se sadašnji negativni trend nastavi, jezero bi moglo u potpunosti da iščezne sa lica Zemlje već 2025. godine.

Preovlađuje kontinentalni tip klime, suv i sa mnogo kontrasta, sa relativno hladnim zimama (-10° u pojedinim regijama), i vrlo toplim letima (+40°). Godišnja količina padavina je samo 100 - 200 milimetara tako da je klima gotovo pustinjska, a plodna zemlja je prije svega omogućena zahvaljući otapanju snjega na planinskim vrhovima i padavinama na tom području koje su 5, 10 puta veće nego u Uzbekistanu.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Porast broja stanovnika u periodu između 1992. i 2003.

Uzbekistan koji ima gotovo 28 miliona stanovnika je najmnogoljudnija srednjoazijska država po čemu je ujedno 44 u svijetu [10]. S tim brojem stanovnika Uzbekistan ih ima jednak broj kao sve druge centralnoazijske države. Uzbeci koji spadaju u tursku grupu naroda i govore uzbečkim jezikom (koji spada u turske jezike) po službenim podacima čine 80 % stanovništva. Rusi su najbrojnija nacionalna manjina sa gotovo 6 % učešća u ukupnoj populaciji, ali njihov broj je u stalnom padu zbog iseljavanja u Rusiju od vremena raspada Sovjetskog Saveza. Za njima potom slede Tadžici, Kozaci, Tatari i Karakalpaci dok je u novije vreme zabilježeno naseljavanje Korejaca koje je potpomognuto već ranijim sovjetskim naseljavanjima u prvoj polovici dvadesetog veka. Najveći broj Rusa živi u Taškentu i drugim industrijskim centrima. Tadžici su koncentrisani u drevnim gradovima Buhari i Samarkandu. Najveći broj Karakalpakstanaca živi u autonomnoj republici Karakalpakstan.

Nacionalnost 1959 census 1970 census 1979 census 1989 census 2007 procjena
Stanovnici u hiljadama 8,105.5 11,799.0 15,389.3 19,810.1 27.865
Uzbeci 62.2% 65.4% 68.7% 71.4% 21.600.000
Rusi 13.5% 12.5% 10.8% 8.3% 1.350.000
Tadžici 3.8% 3.8% 3.9% 4.7% 1.300.000

Službeni jezik u Uzbekistanu je uzbečki, dok ruski služi kao neslužbeni drugi jezik koji se upotrebljava u privredi i za kontakte među različitim nacionalnim zajednicama. Izvan glavnih uzbekistanskih centara ruski jezik se praktički ne upotrebljava.

Četvrtina stanovnika Uzbekistana ima manje od 14 godina

Muslimani (suniti) čine apsolutnu većinu (90 %) u Uzbekistanu, dok se još dio stanovništva izjašnjava kao hrišćani. Do raspada SSSRa u Uzbekistanu je živjelo i gotovo 95.000 Jevreja, ali u poslednjih 20 godina praktički svi su se iselili prije svega u Izrael ili SAD tako da ih je sada ostalo samo oko 5.000. Uzbekistan je reguliran kao sekularna država koja zahvaljujući svom obrazovnom modelu i cijelokupnoj državnoj organizaciji nema problema s ekstremnim vjerskim modelima tako da je njen potencijalno najveći problem po ovom pitanju uvoz ekstremista iz susjednog Avganistana.

Trenutačno prosječni stanovnik Uzbekistana ima samo 25 godina što u ekonomskom smislu znači da je država mlada s visoko educiranim stanovništvom pošto zakonskim minimalno školovanje traje 11 godina. Očekivani životni vijek osoba iznosi 72.24 godine po čemu je Uzbekistan u "ligi" s Turskom (72.23) i Brazilom (72.24) [11], a mnogo bolji od drugih centralnoazijskih država kao i nekih u drugim krajevima bivšeg Sovjetskog saveza (Azerbejdžan, Moldavija i slično).

Stanovništvo još uvijek prije svega živi na selu gdje ih ima 63 % sveukupnog broja dok ih je u gradovima samo 37 %. Po CIA-nim podacima odnos selo-grad se modernizira pa tako svako godinu dolazi do promjene od oko 1.6 posto u korist gradskog stanovništva [12]. Taj neminovni proces bi išao mnogo brže da ga vlada ne usporava zakonskim mjerama kako bi došlo do kontrolirane urbanizacije, na mjesto potencijalne ubrane anarhije u stilu Pakistan ili Brazila (favele).

Politika[uredi - уреди]

Islam Karimov – Predsjednik Uzbekistana

Republika Uzbekistan je predsjednička republika s dvodobnim parlamentom koji ima ograničene ovlasti. Ovako skrojen politički sistem svoje temelja ima još iz doba SSSR-a kada je nakon masovnih smjena tamošnjih političkih lidera zbog korupcije i krađe na položaj predsjednika Uzbečke SSR postavljen Islam Karimov koji tada nije bio u niti jednoj komunističkoj političkoj frakciji. Između postavljanja na položaj 1989. i kraja 1991. godine kada dolazi do raspada SSSRa sposobni političar i ekonomist Islam Karimov se uspio učvrstiti na položaju predsjednika tako da prilično jednostavno pobjeđuje na prvi predsjedničkim izborima 29.12. 1991. koji će na Zapadu biti proglašeni nepoštenima. U sljedećih 18 godina on će pobjediti na svim predsjedničkim izborima koje će redovno Zapad proglašavati nepoštenima dok će im promatrači iz postsovjetskih republika davati zeleno svjetlo [13]. Autokratski režim Islama Karimova bez obzira na sve terorističke pretnje (i napade) kao i druge opasnosti daruje Uzbekistanu stabilnost i mir koji s izuzetkom Kazahstana nema niti jedna druga post-sovjetska država na području Azije ili Kavkaza pošto su sve druge bili zahvaćene ratovima (Armenija, Azerbejdžan, Gruzija, Tadžikistan), krvavim revolucijama (Kirgistan) ili neobičnim režimima (Turkmenistan). Na tu činjenicu vlada Uzbekistana ne zaboravlja podsjetiti, narod ju poštuje, a strane vlade u svojim porukama govore o domaćim teroristima koji su se vratili u Uzbekistan nakon sudjelovanja u ratovima na području Afganistana i Iraka [14], a koje vlada uspjeva kontrolirati.

Najzloglasnija teroristička grupa porjeklom iz Uzbekistana je Islamski pokret Uzbekistana koji je bio uključen u Tadžikistanski građanski rat 1992-1997. godine, pokušaj ubojstva predsjednika Karimova 1999. godine i tadžikistanskog predsednika 2006. godine, a trenutačno ratuje protiv SADa u Avganistanu, Pakistana u Pakistanu i vrši pokušaje napada na području Uzbekistana i Kirgistana, ali je u samom Uzbekistanu Islamski pokret Uzbekistana uspješno skršen tako da se njegova glavna baza operacija do 2001. godine nalazila u Avganistanu, a sada u graničnom području Pakistana [15].

Uzbekistanski izborni sistem koji je redovno izložen zapadnoevropskim i američkim kritikama ne zadovoljava po njihovom mišljenju zapadne demokratske standarde iako je na liniji s ostalim postsovjetskim državama u kojima na izborima uvijek pobjeđuju predsjednik i njegova stranka (Azerbejdžan, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan).

Nakon napada u New Yorku 2001. Uzbekistan je službeno postao član zapadne antiterorističke koalicije i u cilju pomoći SADu tijekom ratnih operacija u Afganistanu dao je na korištenje jednu vojnu bazu, a došlo je i do većeg političkog otvaranja zapadu. Do zahlađenja odnosa počinje dolaziti još 2004. godine kada SAD uvodi djelomične sankcije Uzbekistanu [16], a do pravog prekida dolazi nakon Revolucije tulipana u Kirgistanu koji je također dao bazu na korištenje SADu i pokušaja približno 45 dana kasnije revolucije to jest državnog udara u Uzbekistan 13.5. 2005. Nakon gušenja službeno nazvanog terorističkog državnog udara sve zapadne civilne ogranizacije i vojnici SAD su izbačeni s uzbekistanskog teritorija, a kao ruka budućeg mira i mogućeg savezništva ostavljena je jedna manja nemačko-danska logistička vojna baza. Vremenski zadnji važniji politički događaj postaju samoubilački teroristički napad u Andidžanu i oružani obračun u Taškentu 2009. godine nakon čega Uzbekistan pojačava represiju protiv verskih ekstremista [17] .

Ljudska prava[uredi - уреди]

Uzbekistan je od zapadnih nevladinih i državnih organizacija vrlo često kritiziran za razna kršenja ljudskih prava. Prva od tih kritika se odnosi na pitanje religija pošto zakonski i stvarno Uzbekistan priznaje postojanje samo tamošnjih "tradicionalnih" religija - onih koje postoje na njenom teritoriju više stotinjaka godina i koje se nalaze pod djelomičnom ili potpunom državnom kontrolom. U te dopuštene religije spadaju muslimanska koju prakticira većina stanovništva, pravoslavna, hebrejska i katolička, čija je prva crkva na državnom teritoriju izgrađena u doba nezavisne države nakon više do 100 godina planiranja. Za SAD i druge protestantske države je neprihvatljivo da ova religija kao i ona jehovinih svedoka nije priznata i da je bilo pojedinih slučajeva kada su njeni članovi bili izloženi represiji zbog pokušaja obraćanja ljudi ili držanja obreda. Slična je situacija i s drugim nepriznatim religijskim grupama bez obzira čije su religije zagovornici.

Zapadne civilne organizacije na čelu s Human Right Watch osuđuju prije svega hapšenje i zatvaranje vlastitih predstavnika u Uzbekistanu pošto im tamo nije dopušten rad. Po podacima ovog civilnog udruženja financiranog u SADu i zapadnoj Evropi više od 10 članova civilnih udruga je zatvoreno tijekom 2008. u Uzbekistanu, a također se navode izvještaji o mučenju zatvorenika [18] . Za razliku od zapadnih civilnih udruženja Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE) je uvidjela velika napredak Uzbekistana u zaštiti ljudskih prava pa je u drugoj polovici 2009. javno pohvalila uzbečku vladu pa je Evropska Unija ukinula i posljednje sankcije koje su uvedene 2005. godine. Te obje akcije su bile žestoko kritizirane od ranije navedenih civilnih udruženja. [19]

Gospodarstvo[uredi - уреди]

Porast Uzbekistanskog BDPa u razdoblju 1992. - 2008. godina

Prve godine nezavisnosti Uzbekistana su bile kao u ostalim post-sovjetskim republikama stresne s drastičnim padom BDP i životnih uvjeta. Inflacija se prvih godina kretala oko 1000 %, ali se od 1995. godine počela uspješno kontrolirati [20] tako da se u posljednjem desetljeću kreće ispod 10 %.

Za razliku od ostalih postkomunističkih država koja se krenule na put masivnih otpuštanja i privatizacija Uzbekistan je izabrao postepeni prelaz iz jednog u drugi sistem čime je zadržao punu zaposlenost. Demografska eksplozija otežava ekonomsku politiku pune zaposlenost, ali Uzbekistan se s njom uspješno nosi tako da je broj zaposlenih (i radnih mjesta) porastao s 8.5 miliona 1995. na 10.5 miliona 2006. godina što je porast od gotovo 25 % [21]. Po službenim podacima nezaposlenost je 0.3 %, ali mora se uzeti u obzir i broj od navodnih 3.5 miliona uzbekistanskih državljana na radu u Rusiji. [22]

Najvažnija poljoprivredna grana Uzbekistana je uzgoj pamuka kojega se danas proizvodi oko 3,5 miliona tona što ovu državu čini drugim najvećim svjetskim proizvođačem pamuka bez obzira na postepeno smanjenje proizvodnje zbog državne politike da se mora postići prehrambena neovisnost tako da je uzgoj žitarica povećan 60 % na štetu pamuka. Osim pamuka koji čini 17 % svih izvoznih proizvoda Uzbekistan još uzgaja i izvozi svilu, voće i povrće koje čine još dodatnih 8 % izvoznih proizvoda. Sveukupno poljoprivreda čini 24 % državnog BDPa [21], dok se još 8 % dobije industrijskom obradom poljoprivrednih plodova [23]

Osim poljoprivredne nezavisnosti drugi osnovni temelj uzbekistanske ekonomije je državna modernizacija. Kako bi se to što uspješnije i brže postiglo države se u drugoj polovici devedesetih otvara zapadnoj evropi, SADu, Južnoj Koreji i Japanu kako bi privukla investitore koji su zainteresirani za ulaganja u proizvodnju. U procesu privlačenja investitora tijekom kojeg će biti dopušten i rad civilnih udruženja jedini značajniji uspjeh će postati Daewoo koji otvara pogon za proizvodnju automobila u Uzbekistanu. Sva američka ulaganja su prije svega završala u rudarskim kompanijama što je izazivalo iritaciju pošto je državni cilj bila modernizacija, a ne prepuštanje rudnih blaga strancima. Nakon pokušaja državnog udara 2005. godine Uzbekistan je donio odluku o izbacivanju američkih mineralnih kompanija s svog područja što dovodi do određene vrste nacionalizacije rudnika zlata kojim upravlja američki Newmont Mining Corporation, pokušaja slične stvari s britanskim Oxus mining i preuzimanje američke telekomunikacijske kompanije u uzbekistanu imena Coscom. Te državne odluke nakon pokušaja revolucije s dovele do situacije da je Uzbekistan proglašen nepoželjnom državom za strane investitore [24].

Trenutačno najvažnije industrije u zemlji su proizvodnja automobila Daewoo to jest General Motors Chevrolet i transportnih aviona Iljušin koji su za razliku od ruskih putničkih aviona veoma traženi na svetskom tržištu što je dovelo do trzavica između Rusije i Uzbekistan po pitanju podjele dobiti od poslova (središte kompanije Iljušin je u Rusiji, a tvornica u Uzbekstanu) i želje Moskve da svu proizvodnju preseli na svoj državni teritorij [25].

Osim te industrije i one koje je prije svega vezana s proizvodnjom pamuka Uzbekistan se još bavi proizvodnjom i prodajom rudnog blaga, a prije svega zlata čiji je 7 najveći svjetski proizvođač što mu po neslužbenim podacima čini 20 % izvoza. Osim zlata Uzbekistan je i značaj proizvođač plina po čemu se nalazi na 11 mestu na svetu.

Zadnji temelj uzbekistanske ekonomije osim energetske neovisnosti je održavanje trgovinskog suficita zaštitom domaće industrije visokim porezima i carinama. Rezultat ovakve politike je godišnji trgovinski suficit između 1 i 3 milijarde američkih dolara koji kao nuspojavu zajedno s ostalim ekonomskim temeljima daje godišnji porast BDPa koji se redovno kreće iznad 6 % i koji se udvostručio između 1995 i 2008. godine [26].

Minimalna plaća u Uzbekistanu 0d 1. decembra 2010. godine je 49735 soma to jest po službenom tečaju 39.22 američkih dolara, dok minimalne penzije i pomoć za invalide od djetinjstva iznosi 97285 soma, dok je pomoć za stare ili za posao nesposobne 59690 soma [27]. Prosječna plaća isplaćena u Uzbekistanu je po rječima predsjednika Islama Karimova iznosila krajem 2009. godine 210 američkih dolara. [28]. Trenutačni glavni ekonomski problem Uzbekistana je visoka korupcija po kojoj ova država spada među 10 najgorih država svijeta. [29]

Bez obzira na problem s korupcijom prognoze govore da će u sledećim desetljećima Uzbekistan imati jednu od najbrže rastućih ekonomija.

Kultura[uredi - уреди]

Tradicionalna uzbečka keramika.
Stari Uzbek iz centralnog Uzbekistana.
Opera Navoj u Taškentu

Uzbekistan je poznat po velikom broju etničkih grupa i kultura, s time da dominiraju Uzbeci, koji čine 71% stanovnika. Prema nekim podacima ne-uzbečko stanovništvo se posljednjih godina smanjuju, dijelom zato što se smanjuje broj Rusa, dok se Uzbeci doseljavaju iz drugih područja bivšeg SSSR-a.

Kada je Uzbekistan stekao nezavisnost 1991, postojala je bojazan kako će se njime proširiti muslimanski fundamentalizam, a što se argumentiralo tvrdnjom da će zemlja u kojoj dugo vremena nije bilo vjerske slobode iskusiti nagli porast izražavanje dominantne religije. Prema podacima iz 1994. godine preko polovice stanovnika Uzbekistana su bili muslimani, iako službeni podaci sugeriraju da je malo njih pokazivalo dobro poznavanje islamskih načela i običaja. S druge strane, prakticiranje islama se povećava u posljednje vrijeme.

Muzika[uredi - уреди]

Ples Bacha u Samarkand između 1905. i 1915.

Za Uzbekistan je karakteristična centralnoazijska klasična muzika poznata pod nazuivom Shashmaqam, a čiji korijeni sežu u Buharu s kraja 16. vijeka. Shashmaqam je blizak azerbejdžanskom Mugamu iu Uyghur muqamu. Ime, koje znači šest maqama se odnosi na strukturu muzike, a koja se sastoji od šest dionica u šest različitih modaliteta, nalik na klasičnu perzijsku tradicionalnu muziku. Sviranje ponekad prekidaju recitacije sufističke poezije. Ta je muzika u sovjetskom dobu bila zabranjena na radio-stanicama jer se smatrala "feudalnom". jk

Obrazovanje[uredi - уреди]

Uzbekistan ima visoku stopu pismenosti - preko 88% osoba iznad 15 godina mogu čuitati i pisati. Međutim, s obzirom da samo 76% stanovnika ispod 15 godina pohađa školu, vjeruje se da bi taj broj mogao opasti. Uzbekistan je također iskusio smanjenje budžeta za obrazovanje, a reforme uvedene zakonima iz 1992. se sporo primjenjuju.

Praznici[uredi - уреди]

  • 1. januar - Yangi Yil Bayrami
  • 14. januar - Vatan Himoyachilari kuni
  • 8. mart- Xalqaro Xotin-Qizlar kuni
  • 21. mart - Navor'z Bayrami
  • 9. maj- Xotira va Qadirlash kuni
  • 1. septembar - Mustaqillik kuni
  • 1. oktobar - O'qituvchi va Murabbiyar
  • 8. decembar - Konstitutsiya kuni

Promjenjivi datum

  • kraj ramazana
  • 70 dana nakon Kurban bajrama

Kuhinja[uredi - уреди]

Uzbečka kuhinja se, kao i kod većine zemalja, temelji na lokalnoj poljoprivredi. Zbog raširenog uzgoja žitarica, važnu ulogu imaju hljeb i tjestenica. Zbog velikog broja ovaca, najraširenije meso je ovčetina.

Najkarakterističnije jelo za Uzbekistan je Palov (Plov ili ), koji se obično sastoji od riže, komada meso i rezane mrkve i luka. Opi Nahor ili jutarnji Plov se obično služi rano ujutro (između 6 i 9) na velikim gozbama, obično tokom vjenčanja. Ostala nacionalna jela su šurpa (šurva ili šorva), juha od ostataka masnog mesa (obično ovčetine) i svježeg povrča; Norin i Langman, koji se sastoje od tjestenine te serviraju u juhi ili kao glavno jelo; Manti, čučvara i somsa, napravljeni od tijesta koji služe kao predjelo ili glavno jelo; Dimlama (pirjano meso i povrće) i različite vrste ćevapa.

Zeleni čaj je najomiljenije piće tokom dana; čajdžinice pri tome igraju važnu kulturnu ulogu. Manje je popularan crni čaj koji se obično pije u Taškentu, obje vrste bez mlijeka i šećera. Čaj se uvijek konzumira tokom jela i nudi u znak gostoprimstva. Tokom ljeta se pije ajran, ohlađeno piće od jogurta.

Alkohol se u Uzbekistanu konzumira manje nego na Zapadu, ali je vino prilično popularno za jednu muslimansku zemlju. U Uzbekistanu se tako nalazi 14 vinarija od kojih je najpoznatija Vinarija Hovrenko u Samarkandu, osnovana 1927. Ona prutvodi nekoliko lokalnih vina- Gulyakandoz, Shirin, Aleatiko, i Kabernet likernoe (doslovno Cabernet na ruskom). Uzbečka vina se često izvoze u Rusiju i druge zemlje.

Sport[uredi - уреди]

Džamolodin Abdužaparov je najpoznatiji bicioklist u Uzbekistanu, poznat po uspjesima na Tour de Franceu.

Uzbekistan je poznat po drevnom obliku hrvanja poznatom kao kuraš, koji predstavlja nacionalni sport. U današnje vrijeme je najpopularniji sport fudbal, a glavnu fudbalsku ligu predstavlja Uzbečka liga sa 16 klubova. Trenutni prvak je FC Bunyodkor iz Taškenta. Uzbekistan sa svojim klubovima nastupa u AFC-ovoj Ligi šampiona i Kupu.

Na međunarodnoj razini Uzbekistan je poznat po ragbi, hokejaškoj i futsal reprezentaciji.

Od pojedinačnih sportaša su najpoznatiji biciklist Džamolodin Abdužaparov koji je 3 puta osvojio bodovno natjecanje Tour de Francea i zelenu trenirku, hrvač Artur Taymazov koji je osvojio dvije olimpijske zlatne medalje i profesionalni bokser Ruslan Čagajev koji je od 2007. do 2009. nosio titulu svjetskog prvaka u verziji WBA.

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Lubin, Nancy. "Early history".
  2. Lubin, Nancy. "Turkification of Mawarannahr".
  3. Lubin, Nancy. "Mongol period"
  4. Lubin, Nancy. "Rule of Timur". In Curtis.
  5. Uzbekistan u Library of Congress
  6. Uzbekistan u Library of Congress
  7. Uzbekistan u Library of Congress
  8. Uzbekistan u Library of Congress
  9. Uzbekistan u Library of Congress
  10. Uzbekistan The World Factbook na CIA.gov
  11. Tablica država po očekivanoj dužini života na CIA factbook
  12. Uzbekistan The World Factbook na CIA.gov
  13. Halpin, Tony. "Torture an iron fist and twisted logic set stage for Islam Karimovs landslide victory", The Times, 21. 12. 2007., pristupljeno 05. 05. 2010..
  14. poruka američkog ambasadora u Izraelu o razmišljanju Mossada 15.03.2010 na wikileaks 30.11.2010.
  15. Pakistan's 'fanatical' Uzbek militants
  16. Uzbekistan u Library of Congress
  17. Kazakhstan's Uzbek refugees wait in limbo
  18. Uzbekistan u 2009 na HRW
  19. Uzbekistan u 2009 na HRW
  20. Uzbekistansko ministarstvo vanjskih poslova u stabilizaciji uz pomoć MMFa
  21. 21.0 21.1 State Committee of the Republic of Uzbekistan on statistics 2006 ((ru))
  22. Uzbekistan:Stagnacija i nesigurnost, 22 August 2007
  23. MMF, Republic of Uzbekistan: Poverty Strategy Reduction Paper, MMF Country Report 08/34, January 2008
  24. "Economist Intelligence Unit report cited". http://www.eurasiacenter.org/Country%20reports/Central%20Asia/Uzbekistan%20Economic%20Highlights.doc. pristupljeno 2. V 2010.. 
  25. The Sino-Russia Il-76 Row
  26. IMF World Economic Outlook Database, Oktobar 2007
  27. President decrees on increasing salaries from 1 December
  28. UzA National Information Agency of Uzbekistan
  29. Corruption Perceptions Index 2009

Vanjske veze[uredi - уреди]


Izabrani članak Članak Uzbekistan je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.