Bečki kongres

Izvor: Wikipedia
Bečki kongres
Wiener Kongress
Sudionici Bečkog kongresa
Sudionici Bečkog kongresa

Bečki kongres (njemački: Wiener Kongress) bio je skup predstavnika tadašnjih evropskih velesila, i zainteresiranih strana, koji se održao u Beču od 1. septembra 1814. do 9. juna 1815.[1], pod predsjedanjem austrijskog ministra vanjskih poslova Klemensa Metternicha. Cilj kongresa bilo je uređenje novih granica i političkih odnosa u Evropi, nakon vojnog poraza Prvog Francusko Carstva i prve abdikacije i kasnijeg progonstva Napoleona na otok Elbu.[1]

Kongres je nastaavio rad i za vrijeme Napoleonova povratka sa Elbe i ponovnog preuzimanja vlasti u Francuskoj, u martu 1814 poznatog kao Stotinu dana. Konačni dokument kongresa potpisan je devet dana prije zadnjeg Napoleonova poraza u Bitci kod Waterlooa.

Kongres se bavio oblikovanjem čitave Evrope nakon Napoleonskih ratova, osim onih pitanja koja su već bila obrađena na mirovnim pregovorimma sa Francuskom, na Pariškoj mirovnoj konferenciji, zaključenoj 30. maja 1814.

Učesnici kongresa[uredi - уреди]

Karta Evrope na vrhuncu Prvog Francusko Carstva i njegovih vazalnih zemalja

Na kongresu je sudjelovalo više državnih delegacija, - Habsburšku monarhiju predstavljali su ministar vanjskih poslova Metternich, te njegov zamjenik baron Wessenberg. Prusiju su predstavljali kancelar Karl August von Herdenberg i diplomat Wilhelm von Humboldt, delegaciju Ruskog Carstva vodio je osobno car Aleksandar I., premda je službeno vođa delegacije bio grof Neselrode. Veliku Britaniju je na početku rada predstavljao ministar vanjskih poslova lord Castlereagh, a od februara 1815., vojvoda od Wellingtona, te na kraju grof od Clancartyja. Restauriranu Francusku monarhiju i kralja Luja XVIII. zastupao je njegov ministar vanjskih poslova Charles Maurice de Talleyrand-Perigord.

U početku su predstavnici pobjedničkih zemalja nastojali isključiti francusku delegaciju iz stvarnih pregovora, no Talleyrand se spretnim potezima uspio vratiti među sudionike već u prvom mjesecu razgovora. U nekim se pitanjima na sudjelovanje pozvana i predstavnici Španjolske (markiz od Labradora), Portugala (grof od Palmele i dvojica njegovih pomoćnika), Švedske (Carl Löwenheim), a u pitanjima koja su se ticala Nijemaca predstavnici Hannovera, Bavarske i Württemberga.

Većina delegacija, zapravo nije stvarno i neprestano sudjelovala u radu kongresa, jer se zabavljala, jer je njegov domaćin, car Franjo I., stalno priređivao zabave i balove, zbog tog je princ od Lignea izrekao poznati komentar - Kongres ne radi, on pleše.

Teritorijalne promjene[uredi - уреди]

Poljsko-saksonska kriza[uredi - уреди]

Karta Njemačke Konfederacije nakon Bečkog kongresa, 1815.

Najspornije pitanje kongresa bila je takozvana Poljsko-saksonska kriza. Rusija i Prusija predložile su dogovor prema kojem bi većina pruskih i austrijskih pokrajina u Poljskoj pripale Ruskom Carstvu, a oni bi osnovalo nezavisno Poljsko kraljevstvo u personalnoj uniji s Rusijom i Aleksandrom kao kraljem. U zamjenu, Prusi bi dobili čitavu Saksoniju, čiji se kralj nije dovoljno rano suprotstavio Napoleonu. Austrijanci, Francuzi i Britanci nisu odobravali taj plan, te su na Talleyrandov nagovor, potpisali tajni ugovor 3. januara 1815. po kojem su se obavezali da će ratom spriječiti takvu soluciju.

Premda nijedna od ove tri zemlje nije bila spremna za rat, Rusija je popustila, te je došlo do sporazuma. Rusija je tako dobila najveći dio napoleonskog Varšavskog Vojvodstva, ali bez okruga Poznan, koji je prepušten Prusiji, te bez Krakova koji je postao slobodan grad. Prusiji je pripalo 40 posto Saske, dok je ostatak vraćen kralju Frederiku Augustu I.

Ostale promjene[uredi - уреди]

Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde Francuskog gubitka teritorija osvojenog od 1795. do 1810., što je već bilo uređeno Pariškim sporazumom, bili su: širenje Rusije i Prusije, konsolidacija Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su pak uključene u Njemačku Konfederaciju pod vodstvom Prusije i Austrije.

Kraljevstvo Piemonte-Sardinija povratilo je svoj kopneni teritorij, a zavladalo je i Genovom, te će kasnije poslužiti kao jezgra stvaranja jedinstvene Italije.

Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Irske dobilo je dijelove „Zapadne Indije“ na račun Holandije i Španjolske, te je zadržalo bivše holandske kolonije na Cejlonu i u južnoj Africi. Zadržalo je i Maltu i Helgoland u Sjevernom moru. Po Pariškom sporazumu Ujedinjenom Kraljevstvu su pripale Sjedinjene Države Jonskih otoka i Sejšeli.

Kritike Bečkog kongresa[uredi - уреди]

Bečki kongres postao je predmet kritika već sredinom 19. vijeka, a osobito u 20. vijeku, zbog konzervativizma i reakcionarnog odnosa prema idejama buržuaskih nacionalnih i liberalnih pokreta koji su se pojavili sa Francuskom revolucijom. Taj kongres bio je sastavni dio onog što je kasnije nazvano evropskom konzervativnom restauracijom, u kojoj se mir i stabilnost postigla na račun ideja slobode i građanskih prava koje su inaugurirale Francuska revolucija i Američki rat za nezavisnost.

Konzervativniji političari i historičari u zasluge tog kongresa ubrojili su stvaranje poretka koji je onemogućio izbijanje većeg rata na evropskim prostorima narednih 100 godina.

Bilješke[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 "Congress of Vienna" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/628086/Congress-of-Vienna. pristupljeno 6. 12. 2011. 

Vanjske veze[uredi - уреди]