Gvelfi i Gibelini

Izvor: Wikipedia

Gvelfi i Gibelini bile su dvije suprotstavljene frakcije talijanske politike u periodu 12. st. - 13. st. u središnjoj i sjevernoj Italiji.

Formiranje tih prvih političkih partija počelo je u 11. st. za vrijeme borbe za investituru, Gvelfi su podržavali pape a Gibelini cara Svetog Rimskog Carstva.

Bitka kod Beneventa, minijatura iz knjige Nuova Cronica Giovannia Villania

Historija[uredi - уреди]

Porijeklo imena[uredi - уреди]

Gvelf je talijanski izgovor imena feudalne dinastije bavarskih kneževa - Welf. Welfi imaju obiteljsku sagu o porijeklu tog imena, ono je navodno nastalo kao borbeni poklič za vrijeme bitke kod Weinsberga 1140 godine, kad su se borili sa svojim velikim rivalima feudalnom švapskom dinastijom Hohenstaufens (kojima je na čelu bio Konrad III) koji su pak koristili ime dvorca Waiblingen, kao svoj borbeni poklič. Waiblingen, se u to vrijeme zvao i izgovarao nešto poput Wibellingen, to je kasnije postao gibelin na talijanskom jeziku. Imena su se najvjerojatnije počela upotrebljavati u Italiji za vrijeme vladavine Fridrika I Barbarosse. Tada je Fridrik I. organizirao pohod na Italiju, nastojeći proširiti svoju carsku vlast i tamo, njegove pristaše vremenom su postale poznate kao Gibelini.

Lombardski savez i njegovi saveznici, ustali su u obrani slobode gradova komuna protiv carskog prisezanja, oni su kasnije postali poznati kao Gvelfi. Lombardski savez pobijedio je Fridrika I u Bitci kod Legnana 1176 godine. Nakon tog poraza Fridrik I. priznao je punu autonomiju gradova Lombardskog saveza ali pod njegovom nominalnom vlašću.

Podjela između dva suprostavljena tabora - Gvelfa i Gibelina postala je potpuno definirana za vrijeme vladavine Fridrika I Barbarosse (12. vijek). Gibelini su bili carska stranka, dok su Gvelfi podržavali pape. Općenito govoreći, Gvelfi su svoje pristaše obično regrutirali iz bogatih trgovačkih obitelji, dok su Gibelini bili uglavnom pripadnici feudalnih obitelji čije se bogatstvo temeljilo na vlasništvu nad zemljištem. Gradovi pod utjecajem Gvelfa, bili su u onim područjima gdje je car bio veća prijetnja lokalnim interesima od pape. Gibelinski gradovi obično su bili u područjima gdje je proširenje Papinske države bilo više nego neposredna opasnost. Manji gradovi obično bi bili gibelinski ukoliko bi veći grad u neposrednoj blizini bio gvelfski, recimo poput primjera Firence (koja je bila pod vlašću Gvelfa) i Siene (koja je bila gibelinska), oni su se i borili - Bitci kod Montapertia, 1260. Pisa je bila čvrsto gibelinsko uporište, kao opreka svojim žestokim rivalima, gvelfskim gradovima: Genovi i Firenzi. Sklonost jednoj ili drugoj stranci, često je bila motivirana lokalnim ili regionalnim političkim razlozima. Unutar gradova frakcijska borba vodila se od ceha do ceha, tako da su gradovi lako mijenjali strane nakon unutrašnjih prevrata. Štoviše, ponekad su tradicionalni gibelinski gradovi postali saveznici papa, dok su pak gvelfski gradovi bili kažnjavani papinskim zabranama.

Treba naglasiti da suvremenici nisu koristili imena Gvelfi i Gibelini baš previše sve do oko 1250 godine, a i tada se to odnosilo najviše na Toskanu (tamo su ti nazivi i nastali), u drugim dijelovima bili su u opticaju imena poput - crkvena stranka i carska stranka.

13. st. - 14. vijek[uredi - уреди]

Na početku 13. st., Filip Švapski - Hohenstaufen, i Oton IV od Brunswicka - Welf, bili su suparnici za carsko prijestolje. Filip je bio podržan od strane Gibelina kao rođak Fridrik I., dok je Oton IV. bio podržan od strane Gvelfa. Filipov nasljednik - Fridrik II., je bio neprijatelj kako Otona IV. tako i papinstva, a za vrijeme vladavine Fridrika II. Gvelfi su postali još više vezani uz Papinstvo dok su Gibelini postali pristalice Carstva, i Fridrika II. posebno. Fridrik II. je također bio inicijator podjele Križarskih država u Siriji tokom Šestog križarskog rata.

Nakon smrti Frederika II. 1250 Gibelini su podržavali Konrada IV, a kasnije Manfreda Sicilijanskog, dok su Gvelfi podržavali Karla I Anžuvinskog (Karlo I. Napuljski). Sienski Gibelini nanijeli su ozbiljan poraz firentinskim Gvelfima u Bitci kod Montapertia (1260). Nakon što je obitelj Hohenstaufen izgubila carski tron kada je Karlo I Anžuvinski pogubio Konradina (Konrad V.) 1268, ime Gvelf i Gibelin počelo se više vezivati s pojedinim obiteljima i gradovima, negoli s borbama između carstva i papinstva. U tom razdoblju uporište talijanskih Gibelina je grad Forlì, u Romagni. Taj grad je ostao uporište Gibelina, najviše stoga jer je na taj način čuvao svoju nezavisnost, iako je nominalno Forlì bio dio Papinske Države. Tokom stoljeća, brojni pape su mnogo puta pokušavali staviti pod svoju kontrolu grad Forlì, ponekad nasilno ponekad laskanjem i umiljavanjem.

Podjela između Gvelfa i Gibelina bila je posebno važna u Firenci, tu su obje strane često nasrtale jedna protiv druge i otimale si vlast. U osnovi dvije strane sada su se borile,- protiv njemačkih utjecaja (Gvelfi), ili protiv trenutačne moći pape (Gibelini).

U Firenci, a i drugdje među Gvelfima su obično bili trgovci i građanstvo, dok su Gibelinima bili skloni plemići. Stranačka pripadnost razvila je i neobične običaje, poput nošenja ukrasnog pera na određenoj strani svojeg šešira, ili rezanja voća na poseban način, prema stanačkoj pripadnosti.

Nakon što su Gvelfi konačno porazili Gibeline 1289 kod Campaldina i Caprona, otpočele su borbe među samim Gvelfima. Do 1300 godine Firenca je bila podijeljena na Gvelfe Nere(Crne) i Gvelfe Bianche (Bijele). Crni su i nadalje podržavali pape, a bijeli su bili protiv papinskog utjecaja, posebno protiv pape Bonifacija VIII Dante je bio pristalica Bijelih Gvelfa, tako da je 1302 godine bio prognan kad su Crni gvelfi preuzeli vlast u Firenci. Čak i oni koji nisu bili povezani ni sa jednom stranom, ni sa Gvelfima ni s Gibelinima, ipak su bili pogođeni promjenom vlasti u svojim gradovima. Caru Henriku VII gadili su se pripadnici obje stranke, za vrijeme njegova posjete Italiji 1310 godine, 1334 godine pape Benedikt XII zaprijetio je ekskomunikacijom svakom onome tko bi se koristio nazivima bijeli - crni.

Kasnija historija[uredi - уреди]

U Milanu, Gvelfi i Gibelini surađivali su u stvaranju Ambrozijanske Republike 1447 godine, no nakon toga su ubrzo ušli u velike sporove. Nakon početne vlasti Gibelina, Gvelfi su preuzeli vlast na izborima za Kapetana i Branitelje slobode u [[Milano|Milanu.

Gvelfska vlada postala je izrazito autokratska, što je dovolo do Gibelinske urote na čelu s Giorgiom Lampugninom i Teodorom Bossijem. Urota nije uspjela, a mnogi Gibelini su nakon toga masakrirani, a ostali su morali pobjeći, uključujući i uglednog gibelina Borromea Vitaliana, koji je našao sigurno sklonište u svojem rodnom kraju Arona. Nakon toga javno mnijenje se okrenulo protiv Gvelfa, tako da su već na sljedećim izborima Gibelini nakratko pobijedili, ali su ubrzo zbačeni nakon što su zatvorili gvelfske lidere Giovannija Appiania i Giovannia Ossona. Nakon što je je Francesco Sforza osvojio Milano 1450 godine, mnogi Gibelini koji su bili pobjegli iz grada poput Filippa Boromejskog i Luisina Bossija vraćeni su na svoje položaje u Milanu. [1]

U 15. st. Gvelfi podržavaju Karla VIII., kralja Francuske za vrijeme njegove invazije Italije na početku talijanskih ratova, dok su Gibelini bili pristaše cara Maksimilijana I.Gradovi i obitelji koristili su imena Gvelfi i Gibelini sve dok car Karlo V. nije uspostavio čvrstu carsku vlast u Italiji 1529 godine.

Savezništa u najvećim talijanskim gradovima[uredi - уреди]

Najveći gradovi pod vlašću Gibelina Najveći gradovi pod vlašću Gvelfa Gradovi s promjenljivom vlašću
Arezzo
Cremona
Forli
Modena
Osimo
Pisa
Pistoia
Siena
Spoleto
Todi
Bologna
Brescia
Crema
Genova
Lodi
Mantova
Orvieto
Perugia
Bergamo
Ferrara
Firenca
Lucca
Milano
Padova
Parma
Piacenza
Treviso
Verona
Vicenza

Izvori[uredi - уреди]

  1. Storia di Milano.[1]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]