Mediteranska klima

Izvor: Wikipedia
Mediteranska klima
Karta sa regijama svijeta koje imaju Mediteransku klimu
Karta sa regijama svijeta koje imaju Mediteransku klimu

Mediteranska klima ili Sredozemna klima je svaka klima koja nalikuje klimi zemalja mediteranskog bazena koji čini polovinu površine s tim tipom klime širom svijeta. [1]Osim područja uz Sredozemno more, ovaj klimatski tip prevladava u zapadnim dijelovima Sjeverne Amerike, u dijelovima zapadne i južne Australije, na jugozapadu Južne Afrike i u središnjim dijelovima Čilea.

Klimu karakteriziraju vruća, suva ljeta i prohladne, vlažne zime. Na primer, u Pertu (Australija) na južnoj hemisferi u zimskim mjesecima od juna do avgusta padne 450 -{mm}- kiše, a prosječni dnevni minimum iznosi 8 °-{C}-. Tokom ljetnih mjeseci, tj. od decembra do februara padne u prosjeku 32 -{mm}- padavina mjesečno.

Zone sredozemne klime povezane su s pet velikih suptropskih područja visokog pritiska nad okeanom, azorskim maksimumom, južnoatlantskim maksimumom, sjevernopacifičkim maksimumom, južnopacifičkim maksimumom i indijskookeanskim maksimumom. Ovi prostori visokog pritiska pomiču se u smjeru polova tokom ljeta, a prema ekvatoru tijekom zime, igrajući glavnu ulogu u formiranju svjetskih tropskih pustinja i zona mediteranske klime smještene polarnije od pustinja. Na primer, azorski maksimum je povezan sa Saharom i klimom mediteranskog bazena. Južnoatlantski maksimum je slično povezan s pustinjom Namib i sredozemnom klimom zapadnog dijela Južne Afrike. Sjevernopacifički maksimum je povezan s pustinjom Sonora i kalifornijskom klimom, dok je južnopacifički maksimum povezan s pustinjom Atakama i klimom središnjeg Čilea. Indijskookeanski maksimum je povezan s pustinjama zapadne Australije (Velika pješčana pustinja, Velika Viktorijina pustinja i Gibsonova pustinja) i sredozemnom klimom jugozapadne, južne i središnje Australije.

Biom mediteranskih šuma i grmlja usko je povezan s mediteranskim klimatskim zonama. Posebna raznolikost klime su površine sklerofilnog grmlja koje se u mediteranskom bazenu naziva makija, čaparal u Kaliforniji, matoral u Čileu, funbos u južnoj Africi, i male i kuongan u Australiji. Vodene zajednice u regijama s sredozemnom klimom prilagodile su se godišnjem ciklusu u kojem abiotski (okolišni) nadzori toka populacije i strukture zajednice dominiraju tijekom poplava, dok biotski (npr. kompeticija i predacija) nadzori postaju sve više važniji tokom opadanja nanosa. Nadzori prirode postaju sve dominantniji kako prirodni uslovi postaju sve više surovi (tj. vrući i suvi). Posljedica toga je sposobnost ovih zajednica na vrlo brzi oporavak nakon suša, poplava i požara.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]