Posljednja večera (Leonardo)

Izvor: Wikipedia
Leonardo da Vinci (1452-1519) - The Last Supper (1495-1498).jpg
Posljednja večera
Leonardo da Vinci, 1495.-1498.
tempera na ciglenom zidu
422 × 904 cm
Santa Maria delle Grazie, Milano

Posljednja večera Leonarda da Vincija jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela. Unatoč jadnom stanju ova slika je postala ikonom kršćanskog slikarstva i jedna od najpoznatijih slika na svijetu. Njezin uspjeh potječe iz Leonardove sposobnosti prikazivanja karaktera i dramatične napetosti, te njihovim smještanjem u dominantan i ujedinjujući arhitektonski interijer.

Povijest[uredi - уреди]

""A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje." I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti."

Vjerojatno 1494. god. Leonardo da Vinci dobiva zadatak da napravi sliku Posljednja večera u dominikanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie, koju je Vojvoda od Milana izabrao sebi kao obiteljsku kapelu i mauzolej, i koju je 1492. godine Bramante djelomično renovirao. Slika je trebala ukrašavati sjeverni zid refektorija (blagovaonice u samostanu), nasuprot zidu na kojemu je već bilo naslikano Raspeće[1]. Dana 8. veljače 1498. Luca Pacioli u svom traktatu De divina proportione potvrđuje Vojvodi od Milana da je vidio djelo u potpunosti gotovo.

Slika je preživjela bombaški napad saveznika 1943., no vlažni su zidovi uzrokovali konstantno pogoršavanje stanja cijele slike.

Kompleksni i radikalni postupak restauracije dovršen je u drugoj polovici 1990-ih, tako da je djelo opet dostupno javnosti.

Odlike[uredi - уреди]

Poput Masacciovog "Svetog Trojstva", Leonardova Posljednja večera je smještena na razinu gledateljeva očišta i iluzionistički ispunjava zid tako da nam se čini kako se prostor otvara iza postojećeg prostora.

Leonardo je prikazao nekoliko pokreta likova koji su uslijedili nakon što je Isus najavio kako će ga jedan od njegovih učenika izdati[2]. Svaki od apostola je reagirao u skladu sa svojom osobnosti koje su opisane u Bibliji. Petar, koji se nalazi kao peti s lijeva, u bijesu je zgrabio nož kojim će kasnije odsjeći uho jednom od vojnika. Ivan, najmlađi apostol, pada u nesvijest prema Petru. Toma, Isusu prvi s desna, upire svojim nevjernim prstom u vis. Dok se Juda, koji je odmah Petru s lijeva, kao zlikovac na slici, nezainteresirano oslanja laktom na stol udaljivši se što više od Isusa. U Leonardovoj izvedbi Posljednje večere, Juda sjedi na istoj strani stola kao i Isus i Apostoli, a ne - kao po tradicionalnoj shemi - njima nasuprot. Leonardo ga je istaknuo tako što je on jedini lik čije je lice u tami i koji ne reagira jasnom gestom na Isusove riječi.

Likovi su također organizirani u jasnu geometrijsku kompoziciju izduženog pravokutnika koji je podijeljen na 5 piramida (dvije grupe po tri apostola i Isus s raširenim rukama u sredini). Isusova trokutasta forma ponavlja tri prozora iza njega što simbolično predstavlja Sveto Trojstvo. Polukružna luneta iznad središnjeg prozora, zajedno s svjetlošću prozora, služi kao arhitektonska aureola. Dominacija Krista je istaknuta i linijama perspektive arhitekture koje se radijalno šire iz njegove glave poput "zraka" božje svjetlosti koja se širi od "Svjetla svijeta" izvan slike.

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Ove dvije nasuprotne slike su trebale podsjećati svećenike tijekom objeda na povezanost euharistije i Isusove muke.
  2. "A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji i, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje." I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti.", Novi zavjet, Luka 22,21-23.

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]