Međunarodni praznik rada

Izvor: Wikipedia
Crveni karanfil - simbol radničkog bunta

Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava.

1. maja nije točan komemorativni datum nemira koji su izbili na Trgu Žitne burze u Chicagu 1886. godine a koji se smatraju glavnim događajem koji je inspirirao ovaj praznik. Da se upravo 1. maja komemorira kao datum koji obilježava pravo na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na vlastiti život odlučila je jednoglasno američka Federacija organiziranih sindikata na konvenciji u listopadu 1884., dvije godine ranije. Međunarodni postaje 1890. godine i danas je službeni praznik u preko 80 zemalja a u još toliko zemalja se neslužbeno slavi, često uz uličnim nemirima.

Povijest[uredi - уреди]

Nemiri na Trgu Žitne burze u Chicagu
Prosvjedi 1. svibnja 1890. na Trgu sloge u Parizu
Plakat kojim se proslavlja 1. maj 1920. u Sovjetskoj Rusiji

Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.[1]

Praznik rada ima svoj korjen u događanjima koji su započeli 1.5.1886. Vodeći američki sindikati inspirirani pobjedom svojih kanadskih drugova, godine 1884., zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1.5. no to se nije dogodilo. Procjenjuje se da je tad na istoku SAD-a počelo štrajkati između 300 tisuća i pola milijuna radnika. Subota je tad još bila radni dan. U mimohodima u Milwaukeeu se procjenjuje da je sudjelovalo oko deset tisuća radnika, u Chicagu 30-40 tisuća, u New Yorku deset tisuća. U utorak 4.5. u Chicagu je padala kišica, a u povorci je bilo, procjenjuje se, ne manje od 600 i ne više od 3000 mirnih prosvjednika. Masa je ključala gnjevom, jer je policija dan prije pucala na radnike okupljene oko čikaške tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick – koju su poslodavci zatvorili u lockoutu još u veljači – kada je ubijeno najmanje dvoje, a prema nekim tvrdnjama i šest prosvjednika. Vođe prosvjeda pozivale su na očuvanje pribranosti i nenasilje. Isto je tako bilo i kad se povorka približila Trgu žitne burze. Sam je gradnočelnik Chicaga Carter Harrison Stariji slobodno stajao uz povorku koja je mirno prolazila i na trenutke se zaustavljala da bi im vođe uputile kratke govore. Na kišici se povorka polako razilazila u vrijeme 10-minutnog govora britanskog socijalista Samuela Fieldena kad je policija oko 10:30 na masu potkraj njegova govora uz upozorenje da se prosvjednici raziđu izvela napad u formaciji kojom je skup željela razjuriti. Iz gomile je u tom trenutku netko prema policiji u napadu bacio svežanj dinamita s upaljenim fitiljem. Nakon toga policija je otvorila paljbu u radnike. Već pri prvoj salvi ubijeno je četvoro prosvjednika. nakon pucnjave koja je trajala pet minuta prosvjednici su se razbježali, a na cesti je ostalo pedesetak ubijenih. kasnije se navodi i podatak o više od 70 ranjenih, a tadašnje su novine izvještavale o 60 ranjenih policajaca. Leci koje je policija pritom zaplijenila bila je povod da dan poslije policija u raciji na redakciju socijalističkog radničkog lista Arbeiter-Zeitunga uhitila sedmoricu aktivista, za bacanje dinamita optužila je anarhiste, a sedmorica su osuđena na pogubljenje vješanjem, bez obzira što nitko od njih nije optužen da je osobno bacio bombu, već su optuženi da su svojim zapaljivim govorima podstakli nekoga, ko god on bio, da baci bombu.[2]

Povjesničar Howard Zinn je, uz pomoć ranijih istraživača, definitivno kao bombaša označio Rudolpha Schnaubelta. Policija ga je dvaput uhićivala pa puštala, nakon čega je pobjegao iz SAD-a. Pokazalo se da je bio provokator u interesu onih koji su radnički pokret željeli razbiti.

Godine 1889. u Parizu, na stotu obljetnicu Francuske revolucije, na prvom kongresu Druge radničke internacionale jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine na 1. svibnja obilježava čikaški pokolj mirnim povorkama kao znak značenja radnika u civilizacijskim dosezima.

Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.[3]

Otada se u SAD, a kasnije i u svim zemljama svijeta, Međunarodni praznik rada obilježavao velikim paradama i demonstracijama, koje su najčešće organizirali socijalistički, komunistički, anarhistički i drugi lijevo orijentirani pokreti.

Nakon Oktobarske revolucije, Prvi maj je postao državni praznik u SSSR-u, a potom i u drugim komunističkim državama. Kao državni praznik ga je ustanovila i Hitlerova Njemačka.

Zbog komunističkih konotacija, u SAD se radnički pokret odrekao Prvog maja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u septembru.

Nastojeći Prvom maju oduzeti njegov sekularni karakter, Katolička crkva je 1.5. proglasila Danom sv. Josipa radnika.

Krvavi 1. maj 1920. u Puli[uredi - уреди]

Članovi NRPJ i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine.

Radnici u Puli su bili poznati po svojoj borbenosti i jakom sindikalnom pokretu. Radnički pokret je bio jak i prije Prvog svjetskog rata a još jači je bio za vrijeme fašističke Italije. No upravo je Prvi maj 1920. u vrijeme nastupajućeg fašizma ostati zapamćen kao krvavi. U rano jutro 1920. počele su radničke demonstracije u organizaciji partije i sindikata. Trg Sergio je blokirala vojska a omladila je probila kordone vojske i tad je počelo opće mlaćenje a nekoliko ljudi se popelo na krovove kuća i bacalo crijepove po vojsci. Na to je vojska počela pucati na masu pri čemu je ubila 7 a ranila 126 radnika. Istog dana je počeo generalni štrajk u cijeloj Istri u znak protesta.[4]

Izvori[uredi - уреди]

  1. HRT - Na današnji dan 1. svibnja - Praznik rada
  2. Robert Jandrić, Prvi maj, Chicago: „Mogu iznajmiti polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu“, AbrašMEDIA, 28.2.2014.
  3. Miroslav Ambruš-Kiš, ŠTO SE ZABORAVLJA PRI OBILJEŽAVANJU 1. SVIBNJA - PRVI MAJ I KARANFIL SIMBOLI SU BORBE ZA CIVILIZACIJSKE VRIJEDNOSTI, Zvono.eu, 30.4.2014.
  4. Krvavi 1. maj 1920. u Puli, „Glas rada“ 1.5.1952.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]