Sicilija

Izvor: Wikipedia
Regione Siciliana
Zastava Sicilije
Glavni grad Palermo
Predsjednik Rosario Crocetta
(Il Megafono - Lista Crocetta-PD)
Pokrajine Agrigento
Caltanissetta
Catania
Enna
Messina
Palermo
Ragusa
Sirakuza
Trapani
Broj općina 390
Površina 25.708 km²
  1. u Italiji (8.5 % Italije)
Stanovništvo (2005 procjena)
 - Ukupno

 - Poredak
 - Gustoća


5,015,591
4. (8.7 %)
195/km²
Italy Regions Sicily Map.png
Mapa pokazuje položaj regije Sicilija u Italiji


Satelitski snimak otoka Sicilije
Sicilijanske provincije - podjela

Sicilija (tal. Sicilia, za antike znana po svom grčkom imenu Trinakria) je najveći otok na Mediteranu i jedna od regija u Italiji, smještena jugozapadno od vrha talijanske čizme. Tjesnac širine od oko 5 km zove se Mesinski tjesnac (tal. Stretto di Messina).

U svibnju 1946. Sicilija je u sklopu Talijanske republike dobila status autonomne pokrajine. Glavni grad Sicilije je Palermo (686 722 stanovnika), a drugi važniji gradovi su: Catania (313 110 stanovnika), Messina (252.026 stanovnika), Sirakuza (123 657 stanovnika), Gela (72 774 stanovnika), Trapani (68 346 stanovnika), Caltanissetta (61 438 stanovnika), Agrigento (54 619 stanovnika), Ragusa (69 794 stanovnika), Marsala (50 000 stanovnika) i Enna (28.983 stanovnika).

Otok se sastoji od 9 provincija, dijelom nazvanih i po imenima većih otočnih centara: Agrigento, Caltanissetta, Catania, Enna, Messina, Palermo, Ragusa, Siracusa i Trapani. Otok Sicilija zauzima površinu od 25 709 km², a na njemu živi oko 5,1 milijuna stanovnika.

Geografske karakteristike[uredi - уреди]

Pred sjevernom obalom Sicilije leže Eolski otoci (Isole Eolie), koji se još zovu i Lipari, zvani tako po najvećem otoku Lipari u tom arhipelagu, ostali otoci su: Salina, Vulcano, Stromboli, Panarea, Filicudi i Alicudi, a na sjeverozapadu i otok Ustica. Oko zapadnog vrha otoka Sicilije smješteni su i Egadski otoci (Isole Egadi): Favignana, Marettimo i Levanzo, dok se između južne obale i obale Tunisa nalaze otoci Pantelleria i Pelagijski otoci (Isole Pelagie): Lampedusa, Lampione i Linosa.

Klima[uredi - уреди]

Na Siciliji vlada mediteranska klima, koju karakteriziraju topla proljeća i jeseni, vrela ljeta i blage zime. Regionalna odstupanja u klimi su veoma izražena. U vremenu od lipnja do rujna veoma slabo kiši, dok je studeni istovremeno najkišovitiji mjesec u godini. Temperature na otoku su blaže no na kontinentu i kreću se od 11 °C u siječnju (prosjek) do 27 °C u srpnju (prosjek). Ljeti se temperatura može popeti i do 40 °C, zahvaljujući najviše vrelom pustinjskom vjetru Scirocco. Usprkos toplini na Siciliji su mogući i zimski sportovi, prije svega na vulkanu Etna.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Velika većina stanovništva Sicilije govori sicilijanskom varijantom talijanskog jezika, kojeg nerijetko smatraju i zasebnim jezikom. Većina stanovništva pripadaju rimo-katoličkoj vjeri. Oko dva milijuna Sicilijanaca žive u inozemstvu, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama. Nekoliko otočnih mjesta naseljavaju etnički Albanci, koji se na Siciliji zovu Arbëresh.

Privreda[uredi - уреди]

Poljoprivreda (Pšenica, kukuruz, maslina, vinova loza, južne kulture), industrijska proizvodnja, automobilska industrija, turizam.

Društveni problemi[uredi - уреди]

Visoka nezaposlenost, korupcija, nedostatak prometne infrastrukture, ekološke štete, nedostatak vode, organizirani kriminal (Mafija, Cosa Nostra).

Povijest[uredi - уреди]

Prvobitna plemena[uredi - уреди]

Karta položaja italskih plemena na Siciliji.

Prvobitne stanovnike Sicilije sačinjavala su tri italska plemena, od kojih su najraniji i najistaknutiji bili Sikanci (Sikani) koji su prema Tukididu došli s Iberskog poluotoka[1]. Važni povijesni dokazi nađeni su u obliku sikanskih pećinskih crteža koji datiraju iz pleistocenskog razdoblja, oko 8000. pne.[2]

Elimljani (Elimi) su bili slijedeće pleme koje se naselilo na Siciliji, a koje je došlo s Egejskog mora[3]. Iako ne postoje dokazi o međuplemenskim ratovima, naseljavanjem Elimljana u sjeverozapadnom dijelu otoka, Sikanci su se preselili na istok.

Zadnje pleme koje se doselilo na otok bili su Sikulci (Sikuli) koji su došli s kontinentalne Italije oko 1200. pne. i koji su se naselili na istoku otoka, prisiljavajući Sikance na naseljavanje u sredini otoka [2].

Antičko razdoblje[uredi - уреди]

Grčki hram u Selinuntu.

Oko 750. pne., Grci su počeli kolonizirati Siciliju i osnivati mnoga važna naselja od kojih je najvažnija kolonija bila Sirakuza. Sikanci i Sikunci su bili vrlo brzo asimilirani u helensku kulturu, a cijelo područje postalo je dio Magne Græcije zajedno s ostatkom južne Italije koju su također kolonizirali Grci.

Zbog plodnosti tla je uzgajanje maslina i vinove loze bilo vrlo uspješno, što je potaklo trgovinu[4]. Grčka religija je proširena diljem otoka, što se vidi po mnogim hramovima koji su izgrađeni na Siciliji, kao što su oni u Dolini hramova kod Agrigenta[5]. Tijekom Peloponeskog rata su Atenjani krenuli u pohod na Siciliju s namjerom osvajanja Sirakuze. Sirakuza je kao saveznike uzela Spartu i Korint što je rezultiralo uništenjem atenske vojske i brodova, a većina preživjelih prodana je u roblje[6].

I dok je grčka Sirakuza kontrolirala veći dio Sicilije, na zapadu otoka postojalo je nekoliko kartažanskih kolonija. Sudarom ovih dviju kultura počeli su Sicilijanski ratovi[7]. Grčka je počela uspostavljati mirne odnose s Rimskom Republikom 262. pne., a Rimljani su tražili aneksiju Sicilije kao prve provincije u njihovom carstvu. Umješavanjem Rima u Prvi punski rat izbačeni su Kartažani, čime je 242. pne. Sicilija postala prva rimska provincija izvan Apeninskog poluotoka[7]. Tijekom Drugog punskog rata u kojem je ubijen Arhimed, Kartažani su pokušali oduzeti Siciliju Rimljanima. Nakon neuspjelog pokušaja Rimljani su postali još odlučniji u uništenju ovog neprijatelja.

Kao žitnica carstva Sicilija je bila vrlo važna Rimljanima. Iako je za vrijeme Augusta pokušano uvođenje latinskog jezika, Sicilija je u kulturnom smislu ostala grčka. Kršćanstvo se prvi put pojavilo na otoku negdje poslije 200. godine. U razdoblju sve do ukidanja zabrane kršćanstva 313., mnogi su Sicilijanci postali mučenici kao sv. Agata, sv. Kristina, sv. Lucija i mnogi drugi[8]. Kršćanstvo se ubrzano širilo tijekom iduća dva stoljeća. Razdoblje povijesti Sicilije kao rimske provincije trajalo je sveukupno oko 700 godina[8].

Rani Srednji vijek[uredi - уреди]

Padom Rimskog Carstva Siciliju su zauzeli Vandali 440. godine. Budući da su već zauzeli dijelove rimske Francuske i Španjolske, Vandali su postali važna sila u zapadnoj Europi. Nedugo vremena kasnije, Goti su istjerali Vandale i zauzeli Siciliju. Ostrogotsko osvajanje Sicilije (a i Italije) pod vodstvom Teodorika Velikog započelo je 488. godine. Iako su Goti bili Germani, Teodorik je oživljavao rimsku kulturu i dopustio vjerske slobode[9].

Prikaz Gotskog rata.

Nakon izbijanja Gotskog rata između Ostrogota i Bizantskog Carstva, Sicilija je postala prvi dio Italije kojeg je zauzelo Bizantsko Carstvo. Sicilija je Bizantu koristila kao baza za daljnje osvajanje Italije, nakon čega su osvojeni svi važniji talijanski gradovi, te ostrogotska prijestolnica Ravenna[10]. Novi ostrogotski kralj Totila osvaja Siciliju 550. godine, ali biva pobijeđen dvije godine kasnije.

Bizantski car Konstans II. odlučuje se tijekom 660. godine, premjestiti iz Carigrada u Sirakuzu odakle je pokrenuo napad sa Sicilije na lombardsko Benevenetsko vojvodstvo koje je zauzimalo sjevernu Italiju[11]. Nakon njegova ubojstva 668. godine, njegov sin Konstantin IV. zaustavlja nemire na Siciliji koje je pokrenuo Mezezije.

Crkva sv. Ivana s crvenim kupolama kao primjerkom arapske arhitekture.

Godine 826., Eufemije, zapovjednik bizantske flote na Siciliji prisiljava časnu sestru na brak. Nakon što je car Mihajlo II. saznao za to, naređuje generalu Konstantinu da zapovjedniku odsječe nos. Eufemije je ubio Konstantina i zauzeo Sirakuzu, nakon čega biva pobijeđene i istjeran u sjevernu Afriku[12]. Ondje nudi vlast nad Sicilijom Zijadatu Alahu I., aglabidskom emiru Tunisa, kao protuuslugu za njegovu zaštitu. Nakon toga je na Siciliju poslana islamska vojska sastavljena od Arapa, Berbera, Španjolaca, Kretana i Perzijanaca[12]. Zbog jakog otpora je tek nakon jednog stoljeća bizantska Sicilija osvojena. Sirakuza jako dugo nije pala, Taormina je osvojena 902., a ostatak otoka je postepeno osvojen do 965. godine.

Ova vladavina popraćena je čestim pobunama bizantskih Sicilijanaca, pogotovo na istoku. Na otok su donesene nove poljoprivredne kulture, kao naranča, limun, pistacija i šećerna trska[13]. Kršćanima je bilo dopušteno prakticiranje religije na što se dodatno plaćao porez. Sicilijanski emirat počeo se raspadati zbog sukoba unutar vladajuće dinastije[12].

Do 11. stoljeća u južnoj Italiji su kao plaćenici bili uzimani Normani, koji su bili kršćanski potomci Vikinga. Oni su pod Rogerom I. oslobodili Siciliju od muslimanske vlasti[12]. Nakon Apulije i Kalabrije, zauzeo je i Messinu s vojskom od 700 viteza. Godine 1068., Roger I. pobijedio je muslimane kod Misilmerija, ali najvažnija bitka bila je opsada Palerma, nakon čega je Sicilija u potpunosti potpala pod normansku kontrolu do 1091. godine.

Kraljevina Sicilija[uredi - уреди]

Glavni članak: Kraljevina Sicilija

Pod normanskom vlasti je i dalje glavni grad bio Palermo. Roger II. je za vrijeme svoje vladavine uspio podignuti status otoka, zajedno s Maltom i južnom Italijom, u kraljevstvo 1130. godine[14][15]. U ovom razdoblju je Kraljevina Sicilija bila jedna od najbogatijih država u Europi. U značajnom broju ovdje su došli i doseljenici sa sjevera Italije i Kampanije, čime je stanovništvo otoka postalo latinizirano. Također je i Rimokatolička Crkva u potpunosti zamijenila dotadašnju bizantinsku istočnu kršćansku crkvu[16].

Nakon jednog stoljeća izumrla je normanska dinastija Hauteville, a zadnja Rogerova izravna nasljednica Konstanca udala se je za Henrika VI.[17] Time je sicilijanska kruna pripala švapskoj dinastiji Hohenstaufen. Zbog sukoba između pape i Hoenštaufovaca, 1266. je papa Inocent IV. okrunio Karla I. iz francuske dinastije Angevin kao kralja Sicilije i Napulja[17].

Radi snažnog protivljenja lokalnog stanovništva francuskoj vlasti zbog zlostavljanja i oporezivanja, 1282. izbio je sukob poznat kao Rat sicilijanske večernje u kojem je pobijena skoro cijela francuska populacija otoka[17]. Nakon što im je papa odbio pomoći, Sicilijanci su se za pomoć u ratu okrenuli aragonskom kralju Petru III. Petar je zadobio kontrolu nad Sicilijom, dok su Francuzi ostali vladari Napuljskog kraljevstva. Rat je nastavljen sve do mira u Caltabellotti 1302. godine, kad je papa Bonifacije VIII. priznao Fridrika III. kao kralja Sicilije i Karla II. kako kralja Napulja[17]. Od tada su Sicilijom kao zasebnim kraljevstvom vladali rođaci aragonskih kraljeva, a od 1409. kao dijelom Krune Aragonije[4].

Primjer sicilijanskog baroka u Cataniji.

Dva velika potresa pogodila su otok 1542. i 1693. godine, nekoliko godina prije zadnjeg potresa otok je pogodila i kuga[17]. Pobune koje su izbile u 17. stoljeću silom su ugušene, pogotovo bune u Palermu i Messini[4]. Sporazumom u Utrechtu iz 1713. Sicilija je dodijeljena Savojskoj dinastiji koja ju je nakon sedam godina vlasti zamijenila za Sardiniju s Karlom VI. iz austrijske dinastije Habsburg[18].

Dok je Austrija vodila rat za poljsko prijestolje, španjolski je kralj Karlo III. osvojio Siciliju i Napulj[19]. Isprva je Sicilija uspjela ostati zasebno kraljevstvo u personalnoj uniji, dok su Burbonci vladali iz Napulja. Pojavom Napoleonova Prvog francuskog carstva je osvojen Napulj bitkom kod Campo Tenesea, a na napuljsko prijestolje dolaze bonapartistički kraljevi. Ferdinand III. bio je prisiljen povući se na Siciliju koja je i dalje bila pod njegovom kontrolom uz britansku pomoć[20]. Nakon Napoleonskih ratova, Napulj i Sicilija službeno se spajaju u Kraljevstvo obiju Sicilija pod burbonskom vlašću. Revolucionarni pokreti protiv burbonske vlasti izbijaju 1820. i 1848. godine. Ove revolucionarne 1848. godine je Sicilija izborila nezavisnost na šest mjeseci, sve dok burbonske vojne snage nisu ponovno preuzele kontrolu u svibnju 1849. godine[21].

Ujedinjenje Italije[uredi - уреди]

Nakon Garibaldijevog pohoda s tisuću dobrovoljaca, Sicilija 1860. postaje dio Kraljevine Italije u procesu talijanskog ujedinjenja[22]. Pohod je počeo u Marsali, a završio opsadom Geate gdje su izbačeni i zadnji Burbonci, a Garibaldi najavio svoju vlast u ime kralja Viktora Emanuela II. Protusavojska pobuna koja je težila sicilijanskoj neovisnosti izbila je u Palermu 1866. godine, ali biva brutalno ugušana u tjedan dana[22]. Kolaps sicilijanskog (i cijelog južnotalijanskog) gospodarstva izaziva val emigracije[22]. Zbog negodovanja ljevičarskih i separatističkih skupina, talijanske vlasti su opet intervenirale 1894. godine[23] .

U 19. stoljeću jača značaj mafije, čiji je utjecaj djelomično uspio potisnuti fašistički režim u 1920-ima[22]. 10. srpnja 1943. započela je saveznička invazija Sicilije koja je relativno dobro primljena među lokalnim stanovništvom[22], ali u kojoj su uništene mnoge povijesne građevine. Proglašenjem Republike Italije 1946. godine, Siciliji je dan status autonomne regije[24]. Agrarnom reformom i posebnim financiranjem talijanske vlade (Cassa per il Mezzogiorno) od 1950. do 1984., obnovljeno je gospodarstvo[25][26].

Glazba[uredi - уреди]

Glazba je važan dio kulturne tradicije na Siciliji. Vrlo poznat je narodni ples Tarantella, koji se pleše u varijantama u troosminskom i šestoosminskom taktu.

Poznate osobe[uredi - уреди]

Film[uredi - уреди]

U brojnim filmovima, poput ciklusa filmova "Kum" (1969), (1974) i (1990), Sicilija se pojavljuje kao mjesto zločina. Ne treba zaboraviti ni sljedeće filmove:

  • "Stromboli", 1949
  • "Leopard", 1963
  • "Sicilijanac", 1987
  • "Cinema Paradiso", 1989, Oscar za najbolji strani film
  • "Legenda o pijanisti sa oceana", 1998
  • "Malènska čarolija", 2000
  • "I cento passi", 2000

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]


Regije Italije Flag of Italy
Abruzzo | Apulija | Basilicata | Emilia-Romagna | Kalabrija | Kampanija | Lacij | Ligurija | Lombardija | Marke | Molise | Pijemont | Toskana | Umbrija | Veneto
Posebni autonomni status imaju: Furlanija-Julijska krajina | Trentino-Južni Tirol | Sardinija | Sicilija | Valle d'Aosta