Sicilijanska ekspedicija

Izvor: Wikipedia

Sicilijanska ekspedicija je naziv koji se koristi za atenski pohod na Siciliju od 415. do 413. pne., za vrijeme Peloponeskog rata. Nakon početnih uspjeha se pretvorila u katastrofu za atenske snage, a njen detaljni opis je ostavio Tukidid u svojoj Historiji peleoponeskog rata.


Peloponeski rat
SibotaPotidejaHalkidaNaupaktTanagraOlpejaPilosSfakterijaDelijAmfipolisMantinejaSicilijanska ekspedicijaSimaKinosemaKizikNotijumArginuska ostrvaEgospotam

Pozadina[uredi - уреди]

Prva faza peleoponeskog rata je završila tzv. Nikijinim mirom 421. pne., sklopljenim između Atene i Sparte, koji je trajao šest godina. Godine 415. pne. u Atenu je došlo izaslanstvo sicilijanskog grada Segeste kako bi molilo pomoć u ratu protiv sicilijanskog grada Selinunta. Segešćani su sa sobom donijeli dovoljno novca za jednomjesečno financiranje 60 atenskih ratnih brodova.

Atenske snage su već ranije tokom rata bile sudjelovale u pomaganju atenskih saveznika, te su veterani tih kampanja bili duboko impresionirani bogatstvom Sicilije. U Ateni se razvila ideja da bi pomoć Segesti mogla poslužiti kao povod za osvajanje otoka, odnosno širenje atenske hegemonije iz Egejskog mora na zapadni Mediteran.


Odluka o pokretanju ekspedicije[uredi - уреди]

Atena se, pod vodstvom svog velikog državnika Perikla, tradicionalno ustručavala od širenja svog utjecaja na zapad, smatrajući da bi prevelika imperija bila iznad njene mogućnosti. Nakon Periklove smrti, s druge strane, jača radikalna struja nad čelu s Alkibijadom koja se zalaže za ekspanziju na zapad i zagovara ekspediciju. Protiv ekspedicije je bio Nikija, koji je zagovarao veći oprez, pogotovo s obzirom na daleko veću blizinu još uvijek neporažene Sparte.

Na kraju je odlučeno da se ekspedicija ipak pokrene, a na Siciliju je poslano 100 trirema i 2200 atenskih hoplita. To je predstavljalo dotada najveću vojnu ekspediciju u historiji antičke Grčke, a za njene komandante su izabrani Alkibijad, Nikija i Lamah.

Atensko iskrcavanje[uredi - уреди]

Kretanje atenske flote na početku ekspedicije

Atenska flota je prvo stigla na Korkiru, gdje su joj se pridružili kontingenti saveznika. Snage ekspedicije su tako ukupno brojale 134 trirema te 5100 hoplita, 480 strijelaca, 700 praćkaša, 120 pripadnika lake pješadije, 30 konjanika. Uz to je ekspediciji bilo pridodano i oko 130 pomoćnih brodova za snabdijevanje.

Ekspedicija je prve poteškoće zatekla u Južnoj Italiji, gdje tamošnje grčke kolonije nisu pokazale interes da se priključe pohodu. A još teži udarac je došao kada se ispostavilo da Segesta zapravo nema novaca da financira rat. Na to je Nikija zatražio da se ekspedicija vrati, ali su Lamah i Alkibijad inzistirali da se ipak napadne i osvoji Sirakuza.

Atenjani su se prvo iskrcali kod Katane, sjeverno od Sirakuze. Tada je iz Atene stigao brod i obavijestio Alkibijada da je uhapšen pod optužbom da je skrnavio Eleuzinske misterije. Alkibijad je kasnije, na povratku u Atenu, uspio pobjeći te našao utočište u Sparti gdje je Spartancima detaljno iznio atenski plan.

U međuvremenu je na Atenjane krenula sirakuška vojska na čelu s Hermostratom. Međutim, kada je Hermostrat stigao u Katanu, ispostavilo se da su Atenjani već isplovili i iskrcali se kod same Sirakuze. Hermostrat je požurio natrag te je došlo do prvog velikog kopnenong okršaja između Sirakužana i atenske ekspedicije.

Prva bitka kod Sirakuze je, najviše zahvaljujući većem atenskom iskustvu i organizaciji, završila atenskom pobjedom, ali su se Sirakužani uspjeli povući u zidine svog grada. Atenjani pobjedu nisu iskoristili, nego su zimu 415/414. pne. odlučili provesti u Katani, koju su uredili u svoju glavnu bazu.

Opsada Sirakuze[uredi - уреди]

Nakon što su u proljeće primili pojačanje od 250 konjanika i 30 konjanika-strijelaca, Atenjani su se u ljeto iskrcali kraj Sirakuze, te nakon kratke ali žestoke borbe zauzeli Epipolae, strateški važnu stijenu iznad samog grada. Odmah nakon toga su započeli s izgradnjom cirkumvalacionog zida kojim su blokirali grad. Sirakužani su u nekoliko navrata napravili ispade iz grada s ciljem rušenja zida, te, iako su ti napori uglavnom neuspješni, u njima je ubijen Lamah, te je tako komanda nad atenskim snagama pripala neodlučnom i bojažljivom Nikiji.

Nešto kasnije su u blizinu Sirakuze došla i ekspedicicione snage koje su u pomoć Sirakuzi poslale Sparta i Korint, a kojima je komandovao spartanski vojskovođa Gilip. Te snage - sastavljene od 700 marinaca, 100 hoplita, 100 konjanika i 1000 anti-atenski raspoloženih Sicilijanaca - su vrlo brzo izgradile zid oko atenskog zida, a u nekoliko okršaja uspjele i preoteti manje atenske utvrde.

Nikija je tada bio uvjeren da se Sirakuza ne može osvojiti, te je poslao pismo u Atenu sugerirajući ili povlačenje ili slanje ogromnih pojačanja. Atena se odlučila za ovo drugo, poslavši početkom 413. pne. snage pod Demostenom, koje su brojale 73 brodova i preko 5000 hoplita.

Demosten se iskrcao i pokušao razbiti sirakuški protu-zid kod Epipolae, ali u tome nije uspio, prije svega zahvlajujući oštrom otporu malog beotijskog kontingenta. Nakon toga je Demosten, kao najiskusniji i najuspješniji atenski komandant, vidjevši slab moral i iscrpljenost atenske ekspedicije, zaključio da dalja opsada nema smisla. Međutim, sada je Nikija inzistirao da atenske snage ostanu na Siciliji kako ne bi ostavili dojam o slabosti i ohrabrili Spartance da napadnu Atiku.

Druga bitka kod Sirakuze[uredi - уреди]

Iako se na kraju Nikija složio o obustavi opsade, odlučio je sačekati s isplovljavanjem dvadesetak dana zbog lunarne pomrčine. To su Sirakužani iskoristili te iznenada napali atenske brodove pred sirakuškom lukom, nanijevši im teške gubitke. Iako su Atenjani uspjeli odbili napade na svoje brodove, ostali su blokirani.

9.9. su Atenjani sve svoje snage ukrcali na brodove i pokušali proboj. To je dovelo do krvave i konfuzne bitke u kojoj, stiješnjeni u luci, Atenjani nisu mogli dobro manevrirati, te se veliki broj njihovih brodova sudarao i nasukao. Usprkos toga, bitka je bila taktički neodlučena, ali se Nikija odlučio skloniti na kopno.

Atenska vojska - koja je brojala oko 40.000 ljudi - je nakon toga spas pokušala pronaći u unutrašnjosti Sicilije, ali je 13.9. podijeljena na dvije grupe - pod Nikijom i Demostenom. Demosten se predao, dok se Nikijine snage izmorene žeđu izgubile svoju koheziju na rijeci Assinarus i bile masakrirane od Sirakužana.

Na kraju je od atenske ekspedicije ostalo samo 7000 ljudi. Nikija i Demosten su pogubljeni, dok su ostali nekoliko tjedana proveli u užasnim uvjetima u lokalnim kamenolomima. Poslije su prodani u roblje.


Epilog[uredi - уреди]

Slom sicilijanske eskpedicije je predstavljao udarac od koga se Atena više nije oporavila, i nakon koga je izgubila svaku šansu da postane velika imperijalna sila.

Na vijest o porazu Atenjana, veliki broj njenih saveznika iz Delskog saveza je digao pobunu, odnosno priključio se Peloponeskom savezu. Atena nije mogla učiniti ništa po tom pitanju, jer je izgubila 9.000 svojih elitnih hoplita, ogroman broj brodova, kao i 25.000 najiskusnijih mornara za koje robovi-galioti nisu bili adekvatna zamjena.

U samoj Ateni je poraz dvije godine kasnije doveo do sloma demokracije, odnosno uspostavljanja oligarhije, a Perzija se priključila ratu na strani Sparte. Međutim, Atena se još neko vrijeme uspješno odupirala Sparti sve do konačnog poraza 404. pne.