Giordano Bruno

Izvor: Wikipedia
Giordano Bruno

Giordano Bruno (Nola, siječanj 1548. - Rim, 17. veljače 1600.) bio je talijanski renesansni filozof materijalist, pjesnik i dominikanac.

Život[uredi - уреди]

Nižu dominikansku školu i sveučilište pohađao je u Napulju. Osumnjičen zbog hereze, napušta samostan Minerva u Rimu i petnaestak godina luta po Europi. Predaje u Veneciji, Ženevi, Toulouseu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Wiesbadenu, Wittenbergu, Frankfurtu, Pragu. Ponovo dolazi u Veneciju (1591.) na poziv patricija Monceniga, koji ga denuncira Papinskoj inkviziciji, koja ga hapsi i 1593. dovodi u Rim, gdje ostaje pod istragom sedam godina, biva osuđen na smrt. U njegovoj smrtnoj presudi je pisalo:

„Kazniti, dakle, brata Đordana blago i bez prolivanja krvi“.[1]


Đordano Bruno je kao heretik spaljen na trgu Campo di Fori 17. veljače 1600. godine.

Misao[uredi - уреди]

Bruno je imao slobodarski duh i bio je tipičan predstavnik antiskolastičke renesansne filozofije. Poricao je kršćanske dogme smatrajući da su filozofija i teologija nespojive. Suprostavljao se kršćanskom shvaćanju boga kao ličnosti i nečeg transcendentnog te stvara panteističku doktrinu po kojoj se sve sastoji od vječne i beskrajne supstance. Bog je, prema tome, istovjetan s prirodom (natura est deus in rebus). Za njega je jedini cilj filozofije saznati tu nestvorenu i oduhovljenu supstancu, ali osjetila i ljudski razum ne mogu je potupno shvatiti osim u dva vida: kao dušu svijeta i materiju, koje se međusobno dopunjuju. Duša svijeta prožima sve stvari sačinjene od materije, tako da se one očituju povezano kao uzrok i princip. Boga ili prirodu, kao aktivni stvaralački princip Bruno naziva natura naturans, a kao ostvareni svijet natura naturata. Ali to su samo dvije jedinstvene cjeline, gdje se sve nalazi u svemu, pojedinačno u univerzalnom, a univerzalno u pojedinačnom (tota in toto et in qualibet totius parte). Univerzum je jedinstvo u kojem se poklapaju sve suprotnosti (coincidentia oppositorum). Utjecaj materijalističke strane Aristotelove metafizike ovdje je jasno je vidljiv.

Brunov stav, moralno i misaono, manje je važan kao koordinatni sistem odnosa i pojmova u filozofskom smislu, jer je Bruno više simptom vremena koje rađa nove poglede na svijet i više je znamen zapadnoeuropske svijesti, nego što je autor jedne sistematski razrađene filozofije. U povijesti prirodnih znanosti Bruno zauzima vidno mjesto u znanosti o svemiru. On odbacuje Aristotelov nauk o kristalnim sferama oko nepomične Zemlje i komplicirano kretanje planeta u Ptolomejevoj teoriji. U načelu prihvaća Kopernikov nauk koji je nastao oko pola stoljeća ranije. No dok Kopernik svoj nauk ograničava na planetarni sistem našeg Sunca, Bruno je proširuje na cijeli svemir koji je beskonačno velik. Po Koperniku, sistem našeg Sunca opkoljen je sferom zvijezda stajaćica, a Bruno u svim zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i naša Zemlja. Također ističe da Zemlja i naše Sunce nisu središnja kozmička tijela.

Nasuprot starim hipotezama, Bruno postavlja nove, često se služeći alegorijama, promatra prirodne pojave, ali - vođen bujnom maštom - ne obazire se na matematičko mišljenje ni na eksperimentalno ispitivanje pa izvodi i neke krive zaključke, npr. da su staze nebeskih tijela krivulje bez određene zakonitosti. Kao protivnik antropocentričkog shvaćanja, pokazao je pravo čovjekovo mjesto u svemiru. Bruno je svoje vrijeme obdario cijelim nizom novih pojmova, kao što su: svemir, neizmjernost, prirodni zakoni, razvojne snage u prirodi itd. Mjesto dogmatike stvorio je nov pjesnički panteistički kult prirodnih ljepota, koji se u mnogočemu podudara s antičkim formulama stoičke i neoplatonističke poezije o svijetu.

Brunova je filozofija pod utjecajem Pitagore, Platona, stoika, Cusanusa, Eckarta, Lulla, Kabale i arapske filozofije. Brunov panteizam, u formulama Spinoze i Leibniza, odražava se i u Hegelovim tezama, a Brunova inspiracija izvršila je jak utjecaj na razvoj suvremenog simbolizma i lirske poezije. On predstavlja jednu od svijetlih ličnosti na čelu povorke smionih duhova koji su zavladali europskom scenom u danima kada se gasila socijalna i moralna statika dugotrajnog feudalnog perioda.

Najznačajnija djela[uredi - уреди]

  • De compendiosa architectura et complemento artis Lulli;
  • De umbris idearum et arte memoriae;
  • De la causa, principo ed uno;
  • De l'infinito, universo e mondi Spaccio de la bestia trionfante;
  • La cena delle ceneri;
  • Degli eroici furori;
  • De triplici minimo et mensura;
  • De monade, numero et figura;
  • De immenso et innumerabilibus.

Izvori[uredi - уреди]