Bošnjaci

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Bošnjaci (razvrstavanje).
Bošnjaci u BIH 2006. godine
Bošnjaci u regiji Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori 2011. godine

Bošnjaci su narod nastanjen ponajviše u Bosni i Hercegovini, kao i Srbiji i Crnoj Gori. Ima ih oko 3,5 milijuna, od toga oko 2,5 milijuna u Bosni i Hercegovini,velik broj Bošnjaka živi u Turskoj približno 1,350,000. Pripadaju islamskom civilizacijskom krugu, a potječu od islamiziranoga stanovništva Bosne, kao i susjednih država i područja koja su bila dulje vremena pod turskom upravom (Srbija, Crna Gora).

Nastanak i povijesne mijene bošnjačkoga imena[uredi - уреди]

Izvorno ime «Bošnjanin» (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvotno označuje jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U početcima osmanske vladavine «Bošnjak» (turcizirano povijesno «Bošnjanin»), dok se izraz «Bosnalu» odnosio na islamizirano domaće pučanstvo. Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ «Bošnjak» označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne («Bošnjak-milleti»), pa i izraz «Bošnjak-kavmi» znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv «Bošnjak-taifesi», koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili «plemenskom» značenju. No, to je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratske islamske imperije rabila u svojemu birokratskom aparatu-samomu je duhu osmanskoga carstva bila strana bilo kakva ideja o nacionalnome okupljanju ijednoga dijela prostranoga imperija, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu nadkonfesionalnu zajednicu.

Već u razdoblju sustavne islamizacije od 15. do 18. stoljeća postoji prepoznatljiva diferencijacija u znaku trojnoga sastava na vjersko-narodnosnoj osnovi. Sami su pak narodi koji nastavaju BiH za sebe upotrebljavali različite nazive: od «Bošnjak» u cijelome spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih.

Za situaciju u BH je značajno da nema povijesnoga kontinuiteta po kojemu bi bilo koja nacija u sadašnjoj Bosni i Hercegovini ostala vjerna predosmanskomu kulturnocivilizacijskom nasljeđu i pri tome zadržala bosansku etničku samosvijest. Glavni baštinici predturske bosanske kulture i povijesnoga sjećanja, Hrvati Bosne i Hercegovine, sačuvali su, preko institucije franjevačke provincije Bosne Srebrene, predaju o starijoj prošlosti i tradiciji-no, samo kao jednu, subnacionalnu razinu pripadnosti podređenu općoj, hrvatskoj nacionalnoj identifikaciji. Glede ostalih nacija koje žive u Bosni i Hercegovini: Bosanski Muslimani ili Bošnjaci svoj nacionalni postanak vežu za Osmansku vlast i odanost islamskomu kulturnocivilizacijskomu krugu, te je predturska baština (dobrim dijelom sačuvana u katoličkim crkvama i samostanima) za njih, i na emocionalnoj i na etničko-identifikacijskoj razini, nešto posve strano; Srbi pak, iako autentični baštinici pravoslavnoga udjela u kulturi srednjovjekovne bosanske države, zbog pretežito katoličkoga karaktera te države i civilizacijske povezanosti iste s hrvatskim srednjovjekovnim prostorima od Slavonije do Dalmacije, također nisu zadržali sjećanje na staru državu u svojoj nacionalnoj tradiciji, niti smatraju da je bosansko ime dostatno da izrazi njihov nacionalni identitet.

Postanak bošnjačkoga naroda[uredi - уреди]

Sadašnji je bošnjački narod Bošnjaci nastao najvećim dijelom islamizacijom, od 15. stoljeća nadalje, srpskog naroda bogumilskog vjeronauka, kao i stanovništva okolnih zemalja (Srbije, Hrvatske, Crne Gore). Nije nam cilj da ulazimo u detalje prijepora oko etnogeneze, nego ćemo samo spomenuti elementarne podatke:

  • ideologija i samodefinicija Bošnjaka vremenski zaostaju i kasne za srpskima i hrvatskima zbog islamskog religijskog nauka a i dijelom zbog hegemonistickih SH sudara na racun ovog naroda pa cak i do negacije njegovog postojanja.
  • islamizacijom, stariji je identitet (bogumilski) radikalno izmijenjen, «prebrisan» kao "dzahilijet". Teško je naći sličnoga primjera u povijesti (možda u Indiji- no, to je upitno.). Bosanski su Muslimani praktički prestali s ikakovom značajnijom aktivnošču koja bi uključivala i iskazivala njihov etnicitet (npr., Iranci su u stoljećima poslije islamizacije razvili bujnu književnost na farsiju pisanu arapskim pismom, uz legendarne autore kao što su Firdusi, Omar Hajjam, Rumi, Hafiz,...Firdusi slavi i predislamski Iran). Za razliku od toga- Bošnjaci su, osim veoma malobrojne literature na narodnom jeziku (alhamijado književnost s piscima kao što su Mehmed Erdeljac, Hevaji Uskjufi, Hasan Kaimija,..te rječničkim djelom Uskufija)- potpuno prešli na pismenost na orijentalnim jezicima, poglavito turskom. Taj fenomen, iako se za njega zna, nije još dovoljno istražen (obrađen je u knjigama Smaila Balića). Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala sva područja (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, alkemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom. Ako bi se i pokušala naći paralela kod ostalih «konstitutivnih» naroda Bosne i Hercegovine, odmah je vidljivo da takve paralele-nema. Hrvati jesu pisali i na latinskom, no to je onda već bio mrtav jezik- za razliku od veoma živog turskog. Također, spisateljska aktivnost Hrvata na hrvatskom je kudikamo opsežnija od one na latinskom, pa i kada se ta dva jezika prožimaju (npr. u gramatikama). Kod Srba se radi o ustrajanju na okamenjenoj verziji srpskog crkvenoslavenskoga-a ne, recimo, grčkoga. Raznovrsnost i opseg intelektualne produkcije Bošnjaka na turskom (dijelom i arapskom) pokazuje da su oni u kulturnome pogledu bili integralnim dijelom osmansko-islamske uljudbe. Od stare Bosne na jezičnom pogledu ostala je begovica, tj. brzopisna ćirilica, bosančica, kao i manji broj tekstova na narodnome jeziku (alhamijado književnost). Što se ostalih aktivnosti tiče- od vojnih do pravnih, od graditeljskih do umjetničkih- Bošnjaci su neodvojivim dijelom islamske ekumene, praktički nadilazeci njihov lokalni «bosanski» identitet- bilo kao nastavak predosmanskog. Tako je bilo, u glavnim crtama, od 15. do početka 19. stoljeća.
  • početkom 19. stoljeća,kada Evropu pa i Otomansku imperiju pa i Balkan pocinju potresati nacionalni pokreti i pokreti za autonomiju ni Bosna nije ostala imuna.Uz bosnjacki pokret za autonomiju Bosne unutar Osmanske imperije za sve tri konfesije predvodjen Gradaščević HUSEINOM "Zmajem od Bosne" koji je na Kosovu(Stimlje) porazio "tursku" vojsku.Nacionalni pokret Gradascevica je izdat od samih Bosnjaka (poslije cega su uslijedile represalije), Bošnjaci muslimani kao zajednica ipak nisu raščistili s nacionalnim ciljevima i odnosom prema Turcima: iako bijahu često u izravnim sukobima, ostala je i dalje snažna lojalnost prema Osmanskoj imperiji dijela odredjenog plemstva.Nacionalni pokreti u okviru Osmanske imperije iz Srbije i Crne gore se prenose i na teren Bosne(Nevesinjska puska i prvi "bratoubilacki" rat) sto je rezultiralo i Austro-Ugarske okupaciju 1878.i agrarne reforme na stetu muslimanske bosnjanske komponente.)Tada velika većina bošnjačke elite, poglavito inteligencije, trajno odseljava u Tursku, te tako dolazi do pravoga civilizacijskoga prijeloma- opet u povijesti slabo zabilježenoga. Naravno, u masi od preko 100.000 do 200.000 iseljenika većinu su činili obični ljudi, no za kristalizaciju novoga nacionalnog identiteta je ključno da je otišla, u golemoj većini, školovana elita među Bošnjacima. Tako su se muslimani u BH našli na brisanom prostoru bez nacionalne skolovane elite:izmedju lojalnosti osmanske vidljive propasti i nadirucih SH nacionalnih pokreta sa socijalnim zahtjevima vlasnickog prestrukturiranja bosnjacko bosanskog posjeda pod kontrolom i okupacijom AU monarhije na stetu muslimanskog elementa

Moderna nacionalna kristalizacija[uredi - уреди]

Dok je rasla napetost izmedu Zagreba i Beograda 1920-ih, neki istaknuti muslimani su se javno izjašnjavali kao "Hrvati muslimanske vjeroispovijesti" ili "Srbi muslimanske vjeroispovijesti". Glavna je osnova svih takvih izjašnjavanja bila politička. Kao što je u prvom desetljecu 20. stoljeca postojala sklonost da se stane na stranu Srba kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beča, tako je i sad postojala sklonost da se stane na stranu Hrvata kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beograda. U uvodniku lista Jugoslavenske muslimanske organizacije iz 1920. godine otvoreno se savjetovalo muslimanima da se izjašnjavaju kao pripadnici onog naroda koji im nudi najbolje izglede za "ekonomski razvoj". Od dva Spahina brata, jedan se izjašnjavao kao Hrvat a drugi kao Srbin, dok se Mehmed Spaho izjašnjavao kao Jugosloven.[1]

Bez da se ide u pojedinosti, može se reći da je od 1878. do 1990. među Bošnjacima muslimanima vladalo dosta konfuzno nacionalno stanje zbog hegemonističkih velikosrpskih i velikohrvatskih i SH jugoideoloških pogleda. Jedan dio toga razdoblja (ugrubo, do 1918., a uz prijekide i do 1945.), dominantna ideologija u muslimanskoj eliti je bila hrvatska, a nazočne također i srpska,pa i jugoslavenska. Poslije 1945.,u BiH dominantnom postaje jugoslavenska ideja, koja je 1971.g.,omogućila kakvu-takvu nacionalnu emancipaciju Bošnjaka pod vjerskim imenom Muslimani.

Velika većina naroda se u tom razdoblju koje je potrajalo preko 100 godina osjećala nečim posebnim i različitim u odnosu na susjedne Hrvate i Srbe (za što postoji dovoljno dokumentarnoga materijala)- no, nije znala na koji način artikulirati svoju zasebnost a nije ni mogla zbog tih SH nacionalnih pritisaka;(usput-nije to znala niti mogla intelektualna elita). U takvoj je konstelaciji jugoslavenstvo je bilo idealno političko pribježište SH svojatanja bošnjačkog naroda i Bosne.Radikalniji S i H nacionalni pogledi smatrali su ovaj dio Bosnjanskog naroda kao Turke. Slomom jugoslovenstva kao ideološkog antifašizma, te agresijom Srbije i Crne Gore i Republike Hrvatske s druge strana da podijele Bosnu, dogodilo se, u teoriji i prevladavajućoj praksi, definitivno nacionalno samoosvješćivanje Bošnjaka. Paradoks je da je jedno od najstarijih povijesno-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranome turskom obliku), Bošnjak, postalo «najmlađim» nacionalnim imenom-«plebiscitarno» je usvojeno 28. rujna 1993. na 2. Bošnjačkom kongresu kao novo-staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani. Tako je narod kojega korijeni sežu u predslavenska osvajanja i seobe u 6. i 7. stoljeću, a identitet u odnosu na susjedne narode od 15. stoljeća i Osmanskih osvajanja Bosne, konačno postao nacijom u punom smislu riječi.

Broj Bošnjaka i njihov udio u bivšoj SFRJ 1948.-1991.[uredi - уреди]

Republike 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.
BiH 788.403 (30.7 %) 891.800 (31.3 %) 842.248 (25.7 %) 1.482.430 (39.6 %) 1.630.033 (39.5 %) 2.305.829 (49.7 %)
Crna Gora 32.000(0.0%) 8.396 (2%) 30.655 (6.5%) 70.236 (13.3%) 78.080 (13.4%) 139.614 (16.8%)
Hrvatska 1.077 (0.1%) 16.185 (0.4%) 3.113 (0.1%) 18.457 (0.4%) 36.740 (0.8%) 86.469 (1.8%)
Makedonija 1.560 (0.1%) 1.591 (0.1%) 3.002 (0.3%) 1.248 (0.1%) 39.512 (2.1%) 67.256 (3.9%)
Slovenija 179 (0.0%) 1.617 (0.1%) 465 (0.0%) 3.197 (0.2%) 13.425 (0.7%) 38.867 (1.9%)
Srbija 17.315 (0.3%) 79.109 (1.1%) 93.457 (1.2%) 154.364 (1.8%) 235.166 (2.3%) 296.411 (3.8%)
Jugoslavija 808.921 (5.1%) 998.698 (5.9%) 1.172.940 (6.2%) 1.729.932 (8.4%) 1.999.957 (8.9%) 3.247.446 (12.0%)

Vanjske veze[uredi - уреди]

Bošnjaci u Makedoniji


Greška citiranja <ref> tags exist, but no <references/> tag was found; $2