Novosadski dogovor

Izvor: Wikipedia

Novosadski dogovor sklopljen je 10. prosinca 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te dijelom bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika.

Pozadina[uredi - уреди]

1850. godine književnim dogovorom u Beču započet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan srpskohrvatski jezik. Kao osnova za zajednički književni jezik je uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[1] Pod uticajem ovih ideja, i srpski i hrvatski jezik su reformisani u pravcu međusobnog približavanja. U međunarodnoj znanosti se narednih decenija govorilo o srpskohrvatskome kao jednom jeziku.[2]

Tokom perioda Kraljevine Jugoslavije jezička unifikacija je nametana od beogradskih vlasti. Po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva odvojena smjera. Ustaše su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući zaseban hrvatski jezik.[3]

Takvo stanje ostaje i posle završetka rata. Posle rata, prvi jugoslavenski ustav se piše i hrvatskim i srpskim jezikom zasebno. U nastojanju za zbližavanje dvaju tipova jezika, srbijanska strana je preko Letopisa Matice srpske raspisala anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika. Poslije završene ankete, održan je trodnevni skup 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu.

Sadržaj[uredi - уреди]

Nakon nekoliko dana većanja učesnici skupa u Novom Sadu su doneli sledećih 10 zaključaka[4]:

Pravopis hrvatskosrpskog jezika, latinično izdanje.
  1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[5] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
  2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela (i hrvatski i srpski).
  3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.
  4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.
  5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.
  6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.
  8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
  9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.
  10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[4] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Na temelju ovih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Reakcije[uredi - уреди]

Neki srpski autori su kritikovali ovaj dogovor na osnovu toga što je navodno potiskivao ćirilicu u korist latinice.[6][7] Slični argumenti o favorizovanju ćirilice i potiskivanju latinice čuli su se i sa hrvatske strane.

Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca, pa čak i nekih potpisnika, koji su bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik nazivao hrvatskosrpskim. 1967. godine je devetnaest najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojom se distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza njega krije namera da se Hrvatima nametne srpski književni jezik.[8] Potpisnici su tražili da se ustavom garantuje ravnopravnost hrvatskog, srpskog, slovenačkog i makedonskog jezika i da se u zvaničnu upotrebu vrati naziv hrvatski ili srpski jezik.[9] Ovo je u jugoslavenskoj javnosti proglašeno ispoljavanjem "hrvatskog nacionalizma". Godine 1971. izlazi popularno nazvani "Londonac", odnosno Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je u fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U zemlji nije objavljen, dijeleći tako sudbinu Hrvatskoga proljeća. Nakon republičkih ustavnih amandmana iz 1972. u Hrvatskoj su đaci počeli da uče hrvatski ili srpski umesto hrvatskosrpskog jezika.[9]

Neki bosanski pisci, poput Alije Isakovića, su takođe kritikovali novosadski dogovor koji kaže da je zajednički jezik – jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, a Bošnjaci-muslimani se ne spominju. Isaković je podsećeo da je Bosna i Hercegovina učestvovala u izgradnji zajedničkog jezika i da je to trebalo uvažiti.[10]

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Wikiizvor
Hrvatski Wikiizvor ima originalni tekst vezan uz ovaj članak: