Novosadski dogovor

Izvor: Wikipedia

Novosadski dogovor sastoji se od deset zaključaka o jeziku koje su zajedno sastavili lingvisti i književnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1954. godine.

Sastavljači i sadržaj dogovora[uredi - уреди]

Nastao je nakon trodnevnog dogovaranja u Novom Sadu 10. decembra 1954. godine. S hrvatske strane sudjelovali su vodeći lingvisti onoga vremena: Josip Hamm, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, a s njima su bili i književnici Mirko Božić, Marin Franičević, Jure Kaštelan.[1] Zaključke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badalić, Antun Barac, Josip Barković, Dobriša Cesarić, Ivan Dončević, Petar Guberina, Joža Horvat, Stjepan Ivšić, Vojin Jelić, Slavko Ježić, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar, Mihovil Kombol, Marko Kostrenčić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Marijan Matković, Mijo Mirković, Stjepan Musulin, Vlatko Pavletić, Novak Simić, Petar Šegedin i drugi.[1]

U nekoliko zaključaka Novosadskog dogovora je čak eksplicitno istaknuta ravnopravnost, npr. „Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su“, „Oba izgovora, ekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravna“.[1] Naglašavanje ravnopravnosti očituje se i u sljedećim zaključcima: „U nazivu jezika nužno je uvijek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dijela“; „Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog ʻprevođenja’ tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.[1]

Dogovor sadrži i zaključak da će Matica srpska i Matica hrvatska zajedno napraviti priručni rječnik suvremenog srpskohrvatskog jezika, zatim sadrži zaključak o izradi zajedničke terminologije i zajedničkog pravopisa koji „izradit će sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Prije konačnog prihvaćanja nacrt će biti podnijet na diskusiju društvima književnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika“.[1] Unutar dogovora je i zaključak da „Komisije za izradu pravopisa i terminologije odredit će naša tri sveučilišta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu ), dvije akademije (u Zagrebu i Beogradu), i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu“.[1]

Novosadskim dogovorom je i formalno potvrđena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante,[2] a sprovođenje ravnopravnosti u praksi potvrđuju i kodifikacijska djela, Pravopis 1960. i Rječnik 1967., koja su nastala kao rezultat Novosadskog dogovora: izišla su istovremeno u dvije ravnopravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu, a druga na ekavici i ćirilici u Novom Sadu. U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali predstavnici različitih varijanti, uključene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska, koje su zajedno i objavile ta djela.

Što se tiče dvodijelnog naziva jezika, u Novosadskom dogovoru piše da je to naziv samo za „službenu upotrebu“, i to zbog ravnopravnosti naroda i varijanti. Na to podsjeća i Ljudevit Jonke braneći zaključke Novosadskog dogovora i četrnaest godina kasnije (čak i nakon Deklaracije): „U tim zaključcima se konstatira da su oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica) u svemu ravnopravna“ te da „je u službenoj upotrebi nužno u nazivu jezika uvijek istaći oba njegova sastavna dijela (srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski), ali u neslužbenoj upotrebi dopušteni su i nazivi hrvatski, srpski.[3]

O službenoj upotrebi naziva jezika Bernhard Gröschel[4] - uspoređujući ustave jugoslavenskih republika iz 1947. s onima iz 1963. - uočava da je Srbija imala 1947. jednodijelni naziv srpski jezik te da je baš ona nakon Novosadskog dogovora prešla na dvodijelni naziv u ustavu iz 1963., dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom ustavu iz 1947. godine. Gröschel ističe da je time od strane Srba „i nominalno uklonjen serbocentrizam kod standardnog jezika koji im je zajednički s Hrvatima, kako je to zahtijevao Novosadski dogovor iz 1954., prema kojem u službenoj upotrebi imena jezika uvijek treba u glotonimskom spoju navesti komponente ʻsrpski’ i ʻhrvatski’“.

Zaključci Novosadskog dogovora[uredi - уреди]

Novosadski dogovor sastoji se od sljedećih 10 zaključaka[5]:

  1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[6] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
  2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela (i hrvatski i srpski).
  3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.
  4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.
  5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.
  6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.
  8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
  9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.
  10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

Zaključke je odmah potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[5] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Na temelju ovih odluka izrađen je 1960. zajednički pravopis koji je Matica hrvatska objavila ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Pravopis kao rezultat Novosadskog dogovora[uredi - уреди]

Urednici Pravopisa objavljenog 1960. bili su Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović, a izradila ga je pravopisna komisija, čiji članovi su sa zagrebačke strane bili Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Josip Hamm, Slavko Pavešić, Pavle Rogić, s beogradske strane Mihailo Stevanović, Radovan Lalić, Aleksandar Belić, Radomir Aleksić, Miloš Hadžić i sa sarajevske strane Jovan Vuković.

Jonke je u zagrebačkom časopisu Jezik redovito izvještavao sa svih sastanaka pravopisne komisije, i to u vrlo pozitivnom tonu. Izvještaj s prvog sastanka Jonke završava riječima: „Kao učesnik prvog sastanka Pravopisne komisije u Novom Sadu mogu reći, da se rad u Komisiji odvijao u atmosferi međusobnog razumijevanja i poštovanja, da su se ocrtale tendencije za traženjem naučnog, praktičnog i dosljednog rješenja pravopisne problematike bez majorizacije, samo s jednom težnjom, da se nađe pravilno i pravedno rješenje, koje će zadovoljiti i hrvatsku i srpsku javnost“.[7]

Budući da su sastanci održavani naizmjenično u Novom Sadu, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, treći sastanak je održan u Zagrebu u prostorijama Matice hrvatske. S tog sastanka Jonke izvještava da su na dnevnom redu bili pisanje ije/je/e, veliko i malo slovo, palatalizacija itd. te da su o svim tim točkama donešeni jednoglasni zaključci.[8] A „da bi rad Komisije brže napredovao, zaključeno je, da Matice otkupe građu za Pravopisni rječnik, koji je već pripremilo Hrvatsko filološko društvo u svojoj Pravopisnoj sekciji“.[8] Tako da građa za Pravopisni rječnik, koji čini daleko najveći dio Pravopisa, potječe od Hrvatskog filološkog društva.

Jonke je napisao i pohvalan prikaz Pravopisa nakon što je ovaj izišao. U prikazu ističe: „Kad se Pravopis pojavio kao knjiga na tržištu, bio je osobito dobro primljen u književnim krugovima (Pavletić, Frangeš, Franičević, Andrić i dr.)“.[9] Ističe i da „Pravopisni rječnik je najveći dio knjige. Za podlogu mu je poslužio razrađeni rječnički materijal Hrvatskog filološkog društva“.[9]

Budući da su pojedinci upućivali Pravopisu prigovor što neke riječi nije uvrstio, Jonke podsjeća što je kriterij za ulazak riječi u Pravopisni rječnik: „u nj treba da uđu samo riječi koje su pravopisno zanimljive, tj. riječi koje imaju u sebi kakav pravopisni problem: da li ih pišemo sa ʻč’ ili ʻć’, sa ʻije’ ili ʻje’, velikim ili malim slovom i sl. A riječ ʻnogomet’ uopće nije takva, nju zna svak napisati bez ikakve teškoće i sumnje. Naprotiv, u riječi ʻfudbal’ pisac se može kolebati da li da napiše ʻfudbal’ ili ʻfutbal’, pa joj je stoga mjesto u Pravopisnom rječniku. Općenito govoreći, odsutnost riječi u Pravopisnom rječniku ne znači ujedno i njezinu diskriminaciju“.[9] Jonke također podsjeća da „Pravopisni rječnik hoće samo da pokaže kako se te riječi pišu ako ih tko upotrebljava, ali ne propisuje njihovu upotrebu. [...] Drugim riječima, prisutnost nekih riječi u Pravopisnom rječniku ne nameće piscu njihovu nasilnu upotrebu“.[9]

Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović uredili su zajedno i školsko priručno izdanje Pravopisa, koje je kao i veliki pravopis izišlo u dvije verzije, jednoj pisanoj na latinici ijekavicom, a drugoj pisanoj na ćirilici ekavicom. O svemu tome je, kako je već rečeno, Jonke pozitivno pisao u časopisu Jezik.

I niz godina kasnije nakon što je zagrebačkom Deklaracijom predbacivan navodni unitarizam Novosadskom dogovoru, posebice u pravopisnoj terminologiji, Jonke je u zagrebačkom časopisu Jezik branio zaključke Novosadskog dogovora ističući da do unitarizma nije došlo ni kod nazivlja jer je komisija za izradu zajedničke terminologije „već na svojim prvim sjednicama [...] zaključila da se neće ići na izjednačivanje, nego na popisivanje termina isticanjem onih koji su bolji za vršenje terminološke službe“.[3]

Što se tiče pitanja da li Hrvati, Srbi, Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani govore jedan ili nekoliko jezika, Jonke jasno kaže da „kad lingvistički ocjenjujemo pitanje jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani, tada svi argumenti govore da je to po znanstvenoj ocjeni jedan jezik“.[10] Spominjući u nastavku jezične razlike, Jonke piše: „Sve su to razlike koje je lingvistički najadekvatnije označiti u cjelini kao varijante književnog jezika. Tim imenom, koje sam upotrijebio u štampi prvi put već 1960. a u predavanjima već 1950, označujemo nedvosmisleno da govorimo i pišemo jednim jezikom, ali ne jedinstvenim. Ta dva tipa jezika koji su se razvili ’oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba’ odnose se jedan prema drugome u lingvističkom smislu kao varijante. Taj naziv ima u sebi mnogo smisla jer govori o dvojakosti jednoga jezika“.[10]

Rječnik kao rezultat Novosadskog dogovora[uredi - уреди]

Rječnik Matice hrvatske i Matice srpske iz 1967., čija izrada je povezana s Novosadskim dogovorom, pokazivao je razlike između varijanata jer je uvrstio usporedno i ravnopravno varijantski različite riječi, paralelno ih je navodio čak i u definicijama: npr. u izdanju Matice srpske objašnjava se značenje riječi znanje kao „poznavanje jedne naučne, znanstvene oblasti“; izraz zaštitni znak objašnjava se kao „fabrički, tvornički žig na robi ili proizvodu“.

Unatoč tome, Rječnik su odmah kritizirali pojedini hrvatski lingvisti (Stjepan Babić, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan) da je unitaristički. Koliko je kritika bila navučena, vidljivo je kod samih tih kritičara. Npr. Stjepan Babić kaže o Rječniku da „razlike nastojimo uporno prikriti“[11] u „unitarističkima poslovima kao što je bio Rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika“.[12] A na drugom mjestu priznaje suprotno o Rječniku: „težnja za ravnopravnošću očituje se u opisu značenja«, npr. »azot - gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka“.[13] Ali i ravnopravnom navođenju prigovara da se time „nepotrebno opterećuje opseg rječnika“.[13] Neosporno je da ravnopravno navođenje omogućuje ljudima slobodan izbor riječi, no Babić to proglašava nastojanjem Rječnika da „svakome onemogući bilo kakav izbor“ riječi.[14]

Budući da su u izradi Rječnika sudjelovale i hrvatska i srpska redakcija, hrvatski kritičari Rječnika koristili su i metodu da predbacuju beogradskoj redakciji zbog nekih pojedinosti u Rječniku, prešućujući da je baš te dijelove Rječnika izradila zagrebačka redakcija.[15] Npr. predbacivali su što od četiri primjera za riječ iskopnjeti nijedan nije od hrvatskog pisca, prešućujući da je slovo I izrađivala zagrebačka redakcija.[15] Usto su na osnovi tog jednog primjera izveli zaključak da je dokumentacija iz srpskih pisaca općenito više zastupljena u Rječniku. Također zato što je u dvije riječi nedostajalo j izveli su zaključak da „se ovaj Rječnik pokazuje kao jedinstven primjer polupismenosti i jezičnog nasilja, jer se u njem ekavica miješa s ijekavicom“, a upravo taj dio Rječnika je izradila zagrebačka redakcija.[15]

Kritika Rječnika je bila naručena od strane Matice hrvatske, koja je potom zbog navodne neravnopravnosti varijanata u Rječniku obustavila zajednički rad na Rječniku i objavljivanje narednih tomova. O Matici hrvatskoj ističu zapadnoevropski povjesničari da je 60-ih i 70-ih godina »mutirala u ’kvazi-političku stranku’«.[16] Čak i hrvatski lingvisti su nakon raspada Jugoslavije priznali i sami da je iza njihovog kritiziranja Rječnika stajala (nacionalistička) politika, npr. Babić kaže: „Da smo mi polazili i s političkih gledišta, ne treba i ne može se nijekati“.[17]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika. Zagreb/Novi Sad: Matica hrvatska i Matica srpska. 1960. str. 6–10. 
  2. Greenberg, Robert (1996). "The Politics of Dialects Among Serbs, Croats, and Muslims in the Former Yugoslavia". East European Politics and Societies (in engleski) 10 (3): 398, 415. ISSN 0888-3254. 
  3. 3.0 3.1 Jonke, Ljudevit (1968/69). "Razvoj hrvatskoga književnog jezika u 20. stoljeću". Jezik (Zagreb) 16 (1): 18. ISSN 0021-6925. 
  4. Gröschel, Bernhard (2003). "Postjugoslavische Amtssprachenregelungen - Soziolinguistische Argumente gegen die Einheitlichkeit des Serbokroatischen?". Srpski jezik (in njemački) 8 (1-2): 19. ISSN 0354-9259. 
  5. 5.0 5.1 Tekst Novosadskog dogovora
  6. U tekstu se ne pominju Bošnjaci, odnosno Muslimani, jer tada nisu bili posebna nacija.
  7. Jonke, Ljudevit (1954/55). "Sastanak Pravopisne komisije". Jezik (Zagreb) 3 (5): 157–160. ISSN 0021-6925. 
  8. 8.0 8.1 Jonke, Ljudevit (1955/56). "Drugi i treći sastanak Pravopisne komisije". Jezik (Zagreb) 4 (2): 59. ISSN 0021-6925. 
  9. 9.0 9.1 9.2 9.3 Jonke, Ljudevit (1961/62). "Prikaz Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika". Jezik (Zagreb) 9 (2): 57–59. ISSN 0021-6925. 
  10. 10.0 10.1 Jonke, Ljudevit (1968/69). "Osnovni pojmovi o jeziku Hrvata i Srba". Jezik (Zagreb) 16 (5): 131. ISSN 0021-6925. 
  11. Babić 2004, str. 53.
  12. Babić 2004, str. 113.
  13. 13.0 13.1 Babić 2004, str. 66.
  14. Babić 2004, str. 87.
  15. 15.0 15.1 15.2 Kordić, Snježana (2010). "Prigovori Rječniku zasnovanom na Novosadskom dogovoru". Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 312–313. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf. pristupljeno 3. studenog 2013. 
  16. Sundhaussen, Holm (2001). "Neue Untersuchungen zum destruktiven Potential von Sprache und zur Überlebensfähigkeit multilingualer Staaten". Forum (in njemački) 17: 8. Retrieved 2. rujna 2013. 
  17. Babić, Stjepan (2001). Hrvatska jezikoslovna prenja. Biblioteka Posebna izdanja. Zagreb: Nakladni zavod Globus. str. 83. ISBN 953-167-146-X. 

Babić, Stjepan (2004). Hrvanja hrvatskoga. Zagreb: Školska knjiga. str. 262. ISBN 953-0-61428-4.  /zbirka članaka S. Babića objavljivanih od 1960-ih naovamo/

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Wikiizvor
Hrvatski Wikiizvor ima originalni tekst vezan uz ovaj članak: