Ilirski pokret

Izvor: Wikipedia

Ilirski pokret je bio književni i društvenopolitički pokret koji se razvijao među južnim Slovenima Austrijskog carstva tokom tridesetih i četrdesetih godina 19. veka. Pokret je za svoj cilj imao je jezičko i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena.

Pokret je trajao od 1830. do 1850. a svoj najveći procvat je doživeo u Hrvatskoj. Vođe ilirskog pokreta su bili Ljudevit Gaj, Janko Drašković, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović, Dimitrije Demeter i drugi. Pokret je zvanično zabranjen 1843. godine.

U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim jezikom. Ilirci i Vuk Karadžić su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo hrvatskog i srpskog jezika i pravopisa.

Naziv[uredi - уреди]

Glavni članak: Iliri

Ilirsko ime je uzeto za naziv pokreta da bi se naglasila autohtonost južnoslavenskih naroda na Balkanu. Naime, tada se verovalo da su južni Sloveni potomci starih Ilira, starosedelaca Balkana. U doba formiranja modernih nacija, ilirsko ime je postalo sinonim za jugoslavenstvo.

Ilirski naziv se prethodno spominje za vrijeme Napoleonskih ratova, kada je Francuska tako nazvala Ilirske provincije na Jadranu preuzete od Austrijskog Carstva 1809.

Pozadina[uredi - уреди]

Političku vlast u Hrvatskoj je imalo plemstvo sa visokim sveštenstvom. Službeni jezik je bio latinski. Njime je plemstvo govorilo i pisalo. Građanstvo je govorilo većinom nemački. Posle smrti Josipa II, mađarska vladajuća klasa zahtevala je da se na celom teritoriju Ugarske, u koju je spadala i Hrvatska, kao službeni uvede mađarski umesto latinskog. Pored toga, Mađari su zahtevali da se mađarski jezik uvede kao nastavni u škole. Hrvatskoj je pretila mađarizacija.

Među južnim Slovenima je postojao veliki broj dijalekata, koji nisu bili međusobno potpuno razumljivi. Nije postojala jedinstvena nacionalna svest niti jezik. U takvim društveno-istorijskim okolnostima u drugoj polovini tridesetih i četrdesetim godinama 19. veka javlja se kulturno-književni i političko-socijalni pokret pod imenom ilirizam.

Obeležja pokreta[uredi - уреди]

Glavni članak: Panslavizam

Ilirski pokret nastao je pod utjecajem ideja slovačkoga pisca Jana Kollára o slavenskoj uzajamnosti i jedinstvu, poznatih pod nazivom panslavizam. Prema tom učenju svi su Sloveni jedan narod, s četiri narečja – ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Kolar je Ilirima označavao južne Slovene. Cilj ilirskog pokreta je bio da kod južnoslovenskog stanovništva Austrijske monarhije stvori jedinstvenu nacionalnu svest. Jedan od slogana pokreta je bio:

Narod bez narodnosti jest tělo bez kosti.[1]

Slovensko jedinstvo su nameravali da ostvare u prvom redu pomoću književnosti. Ilirci su se zalagali da se svi južni Sloveni ujedine u jednom književnom jeziku, štokavskom narečju, na kome su pisali pisci Dubrovnika i na kome su ispevane najlepše narodne pesme, za koje se tada borio Vuk Stefanović Karadžić. Zalagali su se da svi južni Sloveni na zajedničkom književnom jeziku i pravopisu stvore jedinstvenu književnost, uz jedinstven narodni osećaj.

Ilirci su imali minimalistički i maksimalistički program; prvo – autonomiju južnih Slavena u okviru Austrije, a zatim – oslobođenje i ujedinjenje sa ostalim Slovenima; najpre na Balkanu, a zatim, na širem slovenskom planu (s tom je svrhom Gaj putovao u Rusiju 1840).

Razvoj pokreta[uredi - уреди]

Ljudevit Gaj, vođa iliraca

1830. godine Ljudevit Gaj je objavio svoj pravopis Kratka osnova Horvatsko-slavenskog pravopisanja. On je nastojao da ujedini raštrkane hrvatsko-slovenske dijalekte u jedan književni pokret standardizacijom jezika i donošenjem ilirskog pravopisa. Početkom 1830-ih, grupa mladih hrvatskih pisaca okupljenih u Zagrebu osnovala je pokret za nacionalnu obnovu i jedinstva svih Južnih Slavena u okviru Habsburške monarhije. Grad Zagreb je bio središte pokreta. Fokus ilirskog pokreta bila je uspostava standardnog jezika kao kontrateže mađarizaciji. Ljudevit Gaj je bio vođa pokreta prvih osam ili devet godina. [2] Gaj je okupio oko sebe mlade i obrazovane ljude među kojima su bili Stanko Vraz, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, Antun Nemčić, Fran Kurelac, Pavao Štos, Ivan Derkos, Josip Kundek, Antun Vakanović, Antun Mihanović i nešto stariji Antun Mažuranić.

1832. godine grof Janko Drašković objavio svoju disertaciju koja je smatrana političkim programom pokreta, jer promiče narodni jezik kao službeni, više autonomije od središnje vlasti, bolje obrazovanje i prosvjetljenje za obične ljude. Drašković je bio zastupnik u hrvatskom saboru i politički predstavnik pokreta.

1835. Gaj objavljuje prvi broj Novina horvatzkih s književnim podliskom „Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“ u kojem su objavljivani domoljubni tekstovi, najčešće budnice i davorije. Već sljedeće godine (1836.) novine mijenjaju naziv u Novine ilirske, a podlistak se zove „Danica ilirska.“ 1838. Gaj dobiva dozvolu za otvaranje tiskare. Važnu su ulogu u širenju pokreta imale „ilirske čitaonice“, a prva je otvorena Ilirska čitaonica u Zagrebu. Po uzoru na Maticu srpsku, utemeljenu 1826., i u ostalim se slavenskim narodima osnivaju matice s narodnim imenom (Matica češka 1831., Matica slovačka 1863., Slovenska matica 1864.), kao ustanove za promicanje narodne svijesti i kulture. Pod utjecajem ilirskih ideja, 10. veljače 1842. grof Janko Drašković predlaže utemeljenje Matice ilirske, koja je do 1850. djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu.

Mađarski vlastodršci su nastojali da slome ilirski pokret. Primenjivali su policijski pritisak, progone, zatvor, oštru cenzuru. U Beču su prikazivali pokret kao buntovnički. Deo hrvatskog plemstva, radi svojih klasnih privilegija, otvoreno staje na stranu Mađara pa se odvija sukob između iliraca i mađarofila. Godine 1843. vlasti su zabranile upotrebu ilirskog imena, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije. Nakon toga su sve ustanove i izdanja koja su nosila ilirsko ime u Austriji preimenovane i nazvane hrvatskima. Zbog oštre cenzure u Zagrebu, ilirci pokreću list Branislav u Beogradu 1844. godine.

Ilirski pokret u Sloveniji[uredi - уреди]

Ilirski pokret s većim je ili manjim entuzijazmom prihvaćen i kod susjednih naroda. Od Slovenaca osobiti je utjecaj ilirski pokret imao u graničnim pokrajinama, Štajerskoj i Koruškoj, a veliki zagovornik ilirizma bio je Stanko Vraz, koji se međutim 1837. odvojio od slovenskih iliraca i pridružio hrvatskima, to jest Ljudevitu Gaju. Stanko Vraz je čak odlučio da piše na "ilirskom" umesto slovenačkom. Na to ga je potaklo razmišljanje da je Slovencima potrebno snažno zaleđe kako bi se mogli oduprijeti germanizaciji. Stoga je predlagao da se u višoj kulturi rabi „ilirski jezik“, a u jednostavnijim spisima slovenski jezik. Tu je naišao na snažan otpor France Prešerena.

Ilirski pokret među Srbima[uredi - уреди]

Među Srbima koji su bili povezani sa ilirskim pokretom ističu se Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Vuk i ilirci su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo srpskog i hrvatskog jezika i pravopisa. Vuk Karadžić je 1845. formulisao taj ideal ovako:

Wikicitati „Mi svi valja da se trudimo, dotle da dotjeramo, da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima i od Slavenskijeh Latinskima, pa ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...[3]

Potaknuti Vukovim idejama, ilirci su napustili kajkavsko i prihvatili štokavsko narečje kao osnov zajedničkog književnog jezika. Nakon zabrane ilirskoga imena ilirci su počeli objavljivati list „Branislav“ u Beogradu (1844.). Ljudevit Gaj se obraćao za pomoć Srbiji (uz Dalmaciju i Rusiju), za moralnu i financijsku potporu s obzirom na etničke i kulturne veze. [4]

Bečki književni dogovor[uredi - уреди]

Pod uticajem ilirskog pokreta, 1850. godine je u Beču postignut historijski dogovor hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[5]

Ivan Mažuranić, jedan od vođa Ilirskog pokreta.
Vuk Karadžić, reformator jezika i pisma.

Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[6]

Bečki književni dogovor

Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[6]

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[7] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[8] Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."[5]

Posledice[uredi - уреди]

Vlaho Bukovac: Hrvatski narodni preporod.

Ilirski pokret je uspeo da se u svim hrvatskim sredinama prihvati srpsko-hrvatski jezički standard zasnovan na novoštokavskim govorima, da se ustanove početne pravopisne i gramatičke norme, da se odbaci kajkavski književni jezik.[9] Pokret nije uspeo da ujedini sve južne Slavene pod jednim imenom i ostvari njihovo političko jedinstvo, ali je uspeo ujediniti sve Hrvate preko jednog književnog jezika i postavio temelje modernoj hrvatskoj književnosti, pa se zato danas naziva i hrvatski narodni preporod. [10]

Literatura[uredi - уреди]

  • Antun Barac, Jugoslavenska književnost, Matica hrvatska, Zagreb, 1959.
  • Antun Barac, Hrvatska književnost, I – Književnost ilirizma, JAZU, Zagreb, 1954.
  • Milorad Živančević – Ivo Frangeš; Povijest hrvatske književnosti, knj. 4 – Ilirizam i realizam, Liber-Mladost, Zagreb, 1978.
  • Stančić, Nikša. Gajeva "Još Horvatska ni propala" iz 1832-33. : ideologija Ljudevita Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, Zagreb 1989.
  • Šidak, Jaroslav et al. Hrvatski narodni preporod - ilirski pokret. 2. izd., Zagreb 1990.
  • Ilustrirana zgodovina Slovencev, Ljubljana 2000.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Danica Ilirska (1835)
  2. Despalatović, Elinor Murray. Ljudevit Gaj and the Illyrian Movement. Ljudevit Gaj i ilirskog pokreta. New York: East European Quarlerly, 1975 New York: East European Quarlerly, 1975.
  3. Pavle Ivić: O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU
  4. Eterovich, Francis H. and Christopher Spalatin, ed. Croatia: Land, People, Culture. Toronto: University of Toronto Press, 1964.
  5. 5.0 5.1 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume
  6. 6.0 6.1 Bečki književni dogovor
  7. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.
  8. Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.
  9. Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Nolit, Beograd, 1992, ISBN 86-19-01962-7, str. 280.
  10. Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Nolit, Beograd, 1992, ISBN 86-19-01962-7, str. 280.

Vidi još[uredi - уреди]